Prošlog proleća na Beldoksu, između ostalih, prikazan je i dokumentarni film Djeca reditelja Denisa Bojića, a koliko juče u Banja Luci je premijeru imao Lica Lafore, novi i takođe dokumentarni film istog autora. Kako nas već 25. maja očekuje i beogradska premijera pomenutog ostvarenja, zamolili smo Denisa Bojića da nam kroz razgovor podrobnije pojasni o čemu je tu reč.
Kako ste došli do upravo ove teme za svoj novi film?
Film Lica Lafore dokumentuje desetogodišnju borbu porodice Gajić iz Banja Luke i njihove nadljudske napore da spasu živote svojih djevojčica oboljelih od Laforine bolesti. Istovremeno, njihovo angažovanje u pronalasku lijeka za jednu od najtežih dječijih bolesti na svijetu, čitavu priču diže na nivo svjetskog podviga. Iako je priča porodice Gajić poznata ovdašnjoj javnosti, čini mi se da je sve ove godine primarni akcenat bio na lokalnom humanitarnom dijelu i empatiji, a da se širi aspekt nekako gubio iz vida. U tom širem okviru sa jedne strane imate tim vodećih svjetskih naučnika koji prvenstveno u Kanadi ali i u laboratorijama širom svijeta decenijama pokušavaju da razriješe misteriju ove bolesti, dok sa druge strane imate porodicu iz Republike Srpske, BiH, koja se zaklela da neće stati dok ova bolest ne bude izbrisana sa lica zemlje. Kao rezultat njihovih zajedničkih napora nazire se lijek koji će predstavljati svojevrsnu revoluciju u svijetu neurologije, prije svega lijek koji će spasiti živote djece širom svijeta. Sve ovo predstavlja plodan okvir za jedan zaista važan film koji između ostalog dobrim dijelom akcentuje taj planetarni benifit. Ideja je postojala od 2013. godine ali zboga rada na prethodnom filmu uslovi su se stvorili tek 2015. i tada smo počeli sa radom. Sad, kada se okrenem unazad, teško mi je da povjerujem da smo sve uradili u planiranom roku. Pored snimnja porodica čija djeca boluju od Laforine bolesti i Evropske asocijacije farmaceutskih kompanija, u Kanadi smo u jednoj od najvećih svjetskih laboratorija snimali proces rada naučnika koji rade na otkrivanju lijeka. Sam film je sniman u šest država a radnja se paralelno odvija na srpskom, francuskom i engleskom jeziku. Pored svega ovo je jedna od rijetkih apsolutno afirmativnih priča sa ovih prostora koja može biti predstavljena cijelom svijetu. Podatak da je jedna mala porodica iz Banja Luke dobrim dijelom zaslužna za pronalazak lijeka od kojeg će korist imati čovječanstvo ostavlja bez teksta.
Šta vam je u emotivnom smislu značila i šta vam sada, kada je film gotov, prvenstveno znači ova priča?
Ukratko, u pitanju je bio Sizifov posao. Sa tom razlikom da smo mi svoj kamen iz desetog puta izgurali na vrh. Uopšte, teško je uobličiti i definisati emocije koje vas obuzmu kada prvi put upoznate dijete, tinejdžera koje boluje od Laforine bolesti. Po mom mišljenju, radi se o jednoj od najbrutalnijih i najstrašnijih dječjih bolesti ikada. Ta djeca oboljevaju kao tinejdžeri i za samo nekoliko godina umiru u stanju potpune vegetacije. Samo ova činjenica je dovoljno opterećujuća u definisanju pristupa na koji način uopšte snimati film. Bio sam rukovođen jasnim osjećajem da kroz čitav film hodamo po tankoj etičko-estetskoj liniji i da je sunovrat lako moguć. Kroz čitav projekat imperativ je bio kontrola emocija jer samo tako mozete držati stvari pod kontrolom. Sa druge strane ovakav film je nemoguće raditi bez potpune predanosti svih članova ekipe i otvorenosti same porodice. Čak i u ovim uslovima sve vaše ideje često padaju u vodu jer Laforina bolest i stanje bolesnog djeteta ne dozvoljavaju da pravite planove duže od nekoliko minuta. Nebrojeno puta smo otkazivali snimanje, prekidali, pokušavali ispočetka. Šta tek reći o porodici Gajić, prvenstveno dr Snježani Gajić, koja je između posjeta grobu preminule kćerke Tatjane i brige o drugoj kćerci Milani, koja se nalazi u stanju kućne intenzivne njege, radila sve da nam olakša i omogući realizaciju filma istovremeno prikupljajući sredstva za istraživanje. Sad kada je film gotov, često u ličnoj introspekciji, dopuštam emocijama da urade svoje. Kao finalni proizvod film otvara čitav niz bitnih pitanja koja se kreću od inertnosti farmaceutskih kompanija i državnih institucija do snage pojedinca i homogenizacije društva u želji da se riješi globalno važan problem. Svijet u kojem je ulaganje u kult mladosti i ljepote važnije od ulaganja u život djeteta oboljelog od rijetke bolesti, nije svijet koji nudi optimizam za bilo kog od nas. U društvu kojem je banalizacija generalno postala dominantan oblik posmatranja stvari ali i način življenja, u anesteziranim zajednicama u kojem je lična korist beskompromisno iznad bilo kakvog društvenog ideala neopisiv trud porodice Gajić da animira svijet, prikupi novac za istraživanje i ukaže na ovu bolest je primjer vrijedan divljenja svakoga od nas. Snježana i Vitomir Gajić su svojevrsni heroji našeg doba i njihova borba do poslednjeg daha za život svoje djece jeste obrazac iz kojeg svako može naučiti makar jedno. U životu, predaja jednostavno nije opcija.
Nakon Djece, zadržali ste se u formi aktivističkog dokumentarca, da li vam taj izraz i najviše prija?
Naš poznati režiser Živojin Pavlović često je govorio kako u istoriji čovječanstva postoji samo jedna istinska civilizacija – civilizacija emocija. Blizak toj konstataciji bavim se temama koje u sebi nose taj kod univerzalnosti. Ispostavlja se da su u oba filma životi djece u epicentru. Film Djeca kroz jedan period neposredne srpske istorije iz više uglova apostrofira čitavu epohu srpskog stradanja i sa ove distance mi je i dalje teško žanrovski odrediv, pa ga je u tom kontekstu najlakše svrstati u autorski film. Film Lica Lafore zadržava elemente klasične dramaturgije u kojoj glavni junak aktivno djeluje i pokušava preskočiti sve prepreke i pronaći rješenje za svoj problem. Nezavisno od žanrovskog određenja mislim da se film prvo obraća srcu publike pa tek onda raciju i da je snaga filma najčešće u onome što nije rečeno. U svakom slučaju kao autor trudim se da kroz podtekst, nagovještaje, pravilno oblikovanje karaktera i jasno određivanje motiva, gledatelju dam mogućnost da uoči što potpuniju sliku i donese svoj sud o događajima.
Šta će se sve zbivati sa Licem Lafore u nekoj doglednoj budućnosti?
Nakon banjalučke premijere očekuje nas beogradska premijera 25 maja u Jugoslovenskoj kinoteci. Nakon nje slijedi festivalski život filma koji je naravno uvijek teško predvidjeti. Film je sasvim sigurno interesantan svijetu medicine a u prilog tome svjedoči i poziv da se film prikaže u sklopu internacionlne konferencije posvećene borbi protiv epilepsije koja će biti održana početkom septembra u Barseloni.
Za Djecu ste nagrađeni u Rusiji, film je prikazan čak i u Evropskom parlamentu, šta se sve događalo sa tim vašim filmom od prošle godine do danas?
Film je za kratko vrijeme ostavio dubok trag, prije svega kod srpskog naroda jer na autentičan način svjedoči o našem nedavnom stradanju. Film je prikazan u nizu zemalja i festivala a sledeći korak je, nadamo se, prikazivanje filma u Kulturnom centru Vlade Srbije u Parizu. Organizacije i institucije nam i dalje šalju pozive za prikazivanje filma, prvenstveno kada su u pitanju obilježavanja tj. godišnjice stradanja ili kada se radi o važnim istorijskim datumima, što potvrđuje našu ideju i misiju koja je bila da kroz dogledno vrijeme film Djeca postane jedan od kamena-temeljaca kada pričamo o kulturi sjećanja srpskog naroda.
Koji su vam neposredni planovi, imate li već nešto na umu i mami li vas možda i igrana struktura?
Sasvim sigurno nastupa intenzivan period promocije filma Lica Lafore, nakon čega slijedi kraći odmor. Još uvijek ostajem vjeran dokumentarnoj formi, ali i igrana i dokumentarna struktura prije svega svugdje u svijetu pretpostavljaju novac jer je filmove neozbiljno i nemoguće raditi bez budžeta. Oko novca se crpe svi odgovori i sva pitanja koja se tiču filma. Čini mi se da samo kod nas postoji ta institucionalna letargija i uvjerenje da je film moguće uraditi „tek tako“. Kao što rekoh, dokumentarizam je generalno Sizifov posao, ali onaj jedinstven osjećaj kada dogurate kamen do vrha je ono zbog čega jednostavno gurate dalje, bez obzira na sve .
Razgovarao: Zoran Janković