Pozvali smo Vladislavu Vojnović, scenaristkinju (Kozje uši, Princ od papira, Kako su me ukrali Nemci), pesnikinju i spisateljicu, da nam predstavi svoj omiljeni domaći film.

Uz ogradu da smatra da je suviše stara da odabere samo za jedan film, Vladislava Vojnović je svoj izbor pojasnila ovim rečima: „Svi ovi filmovi moja su lična istorija i sadašnjost filma na jeziku koji razumem bez formalnog učenja. To nije baš u potpunosti ona lista koju bih preporučila studentima ili strancima, tj. ovo je lista koja više govori o meni, nego o ovdašnjoj kinematografiji – reč je o filmovima koji imaju više sa mojim tzv. srcem, nego sa mojom tzv. pameću, što valjda i jeste cilj ove rubrike. Lista nema veze sa mojim ličnim odnosima sa navedenim autorima (neki su mi prijatelji ili poznanici) ili sa nepostojanjem takvih odnosa (neki ni ne znaju da postojim ili znaju, ali im je teško da mi kažu „zdravo“). Sasvim suprotno pravnim naukama gde advokat brani čoveka, a ne delo, ja ovde zastupam dela, a ne ljude.

  • Remek-delo mog pokojnog profesora Živojina Pavlovića Zaseda, jer raskrinkava ono što nas je dovelo do čega nas je dovelo uz tragičnu, staru nemogućnost ispravnog pojedinca da opstane.

+1

  • Uvod u drugi život  Miše Radivojevića jer na pozadini idiotske istorije plačem sa i za Sonjom Savić, tj. sa i za plemenitošću koja mora da nastrada.

+3

  • Lepa sela lepo gore Srđana Dragojevića jer pokazuje da se o svemu može govoriti i da komunikativnost ne znači niskost.
  • Montevideo, bog te video Dragana Bjelogrlića jer dokazuje da domaće ne mora biti samo jeftino (u produkcionom smislu), crno (u idejnom smislu) i uvrnuto (u umetničkom postupku).
  • Otadžbina Olega Novkovića jer čini nemoguće: objašnjava neshvatljivo, tj. objašnjava šta nam je, a povrh svega to čini neplašeći se nerazvijenih ili nedobronamernih gledalaca.

+2

  • Kod amidže Idriza Pjera Žalice jer nas uči da budemo bolji ljudi i da dobrotom i ljubavlju prevazilazimo najveće traume.
  • Što je muškarac bez brkova  Hrvoja Hribara jer secira grozomorne novonastale sisteme ex-Yu prostora i otkriva mogućnosti pojedinaca uprkos ama baš svemu, uz to i humorno.“

 Zoran Janković