Ovogodišnji Kanski festival ulazi u samu završnicu, a tamo je (u sklopu promocije novijeg srpskog filma mlađih autora a u okviru programa ACID) zainteresovanima i znatiželjnima predstavljen i kratki film Vladimira Tagića, Izlaz u slučaju opasnosti. Tim povodom upravo sam Vladimira Tagića zamolili da nam predstavi omiljene domaće mu filmove. On se odlučio za narednih deset ostvarenja…
- Ljubavni slučaj ili tragedija službenice PTT-a (Dušan Makavejev)::: Sloboda, bezobrazluk i hrabrost su me uvek fascinirali kod Dušana Makavejeva. Kada sam prvi put gledao ovaj film kao da mi je neko otvorio vrata, za koja do tada nisam znao da postoje.
- Klip (Maja Miloš)::: Klip je po mnogo čemu najznačajniji srpski film u proteklih deset godina. Maja je uspela da ispriča jedinstvenu ljubavnu priču. Ono što je za mene najveći kvalitet ovog filma jeste što je autorka potpuno ušla u svet glavnih junaka i njemu pristupila čisto i iskreno, „iznutra“, bez i jedne trunke distance i moralizovanja.
- Dom za vešanje (Emir Kusturica)::: Teško mi je bilo da odlučim koji Kusturičin film treba da bude na ovoj listi. Odabrao sam Dom za vešanje zbog možda i najmagičnije scene ikada snimljene u jugosloveskom filmu. To je scena Perhanovog sna, u kom Azra tetovira njegovo ime ispod svojih golih grudi. Mislim da je ta scena remek-delo svetske kinematografije.
- Lepa sela lepo gore (Srđan Dragojević)::: Savršeno rediteljsko-montažersko baratanje sa pet vremenskih tokova koji se prepliću ubraja ovaj film u klasike jugoslovenske kinematografije. Definitivno najznačajniji, najbolji i najtačniji film o raspadu Jugoslavije.
- Kad budem mrtav i beo (Živojin Pavlović)::: Džimi Barka je verovatno najveći antiheroj našeg filma, a njegova lutanja po margini društva nas uvlače duboko u ovaj mračni film pun žudnje za životom, bola i humora. Otpadnik jedinstvenog šarma, Džimi je neko koga svako od nas oseća na svojoj koži.
- Pogledaj me, nevernice (Srđan Karanović)::: Beskrajno duhovit i inteligentan, ovaj lažni dokumentarac je jedinstven biser jugoslovenske kinematografije i meni najdraži film Srđana Karanovića. Nikada nisam pogledao nijedan film sličan ovom.
- Sutra ujutru (Oleg Novković)::: Kada se film završio, ja sam ga vratio na početak i pustio ponovo. U ovom filmu sam se dva puta zaljubio, zaljubio sam se u Nadu Šargin i u pisanje Milene Marković. On je perfektno snimljen, odglumljen, režiran i predstavlja najbolji primer kako mladi autori treba da pristupe pravljenju svojih filmova u niskobudžetnim uslovima.
- Skupljači perja (Aleksandar Petrović)::: Remek-delo. Apsolutno savršen film u svakom svom aspektu. Definitivno najznačajniji jugoslovenski film svih vremena. Podjednako neponovljiv, moderan, svež i autentičan evo i posle 40 godina.
- Nacionalna klasa (Goran Marković)::: Brana Mitrović Flojd je moj heroj, on je heroj mog detinjstva, moje mladosti, a evo i mojih 30-tih. Ja i dalje verujem, kada ovaj film iznova gledam, da će Flojd nekako uspeti da pobedi u toj finalnoj trci. Ovaj film je po mnogo čemu moj omiljeni film i sažima u sebi sve ono što na filmu najviše volim: duhovitost, šarm, nepretencioznost, savršen osećaj mere, borbu komike i tragike. Sem toga, Nacionalna Klasa je za mene bila slika Beograda o kom sam toliko slušao i u koji sam žudeo da dođem, ali je takođe i slika Jugoslavije, koju nažalost, nikada nisam upoznao.
- Sjećaš li se Doli Bel (Emir Kusturica)::: Ovaj filmu uspeva u onome što je na filmu najteže i najvrednije, a to je da „uhvati život“, da oslika život u svoj svojoj lepoti i tragici.
Zoran Janković