U intervjuu koji sledi, predstaviće nam se reditelj Miloš Đukelić, ovoga puta u svojstvu producenta. Đukelićevi producentski poduhvati postaju sve ambiciozniji i zanimljiviji, tako da tema za razgovor ima na pretek! Pročitajte, nećete se pokajati.

 U svet filma ste ušli sredinom 1990-ih kao scenarista i reditelj, a početkom dvehiljaditih počinjete sve ozbiljnije da se posvećujete produkciji. Kako i zašto je došlo do ove promene smera?

Ne znam da li sam sada producent koji ponekad režira ili reditelj koji ponekad producira. Nedoneseni pisac? Biznismen? Kako bi poneki kolega želeo da me umetnički diskvalifikuje, a ljudi iz, na primer, Ernst & Young-a hteli da me pohvale kada su me uvrstili u 24 najbolja brzorastuća preduzetnika? Ne znam, da budem iskren. Nije u krajnjem ishodištu ni bitno ni moguće to precizno definisati. Mene je uvek vodilo to da radim nešto što me ispunjava i čini radosnim. Jedino što me i dan danas interesuje i inspiriše jeste osećaj između sportskog izazova i radosti dečje igre. Do sada su film, internet i televizija bile te oblasti koje su najbolje ispunjavale te moje potrebe. I dan danas me svaki dobar montažni rez fizički uzbuđuje, baš kao i svaki trenutak istine koji zabeležimo na snimanju… Kada bi sutra to bilo nešto mimo filma ni trenutak ne bih oklevao da promenim oblast u kojoj stvaram. Svet je toliko raznovrstan i zanimljiv da mi je ponekad žao što već nisam promenio više zanimanja i bio hrabriji da više istražujem umesto što sam ostao fokusiran na film i reklame. Nikada nisam patio od formalnog. Kao što me nije interesovalo da li je reditelj reklama umetnik ili tezgaroš zanatlija, nije mi bilo bitno ni da li će me ljudi gurnuti u fioku producent, reditelj ili neku treću. Ono kako bih sebe najbolje opisao je ili storiteler ili filmejker u najširem smislu te reči. Stvar je išla nekako prirodno i bez mnogo vaganja i doživljaja sebe kao ovo ili ono, shvatio sam producentski posao kao neku vrstu „režiranja“ na višem nivou. Oslabađajuće je kada možete sebi da priznate da bi neko drugi neku priču zanimljivije i uspešnije režirao od vas, da je možda talentovaniji za takav koncept a da vi možete da napravite okruženje u kome će on ili ona to i uraditi i gde ćete njega ili nju vi direktno ili indirektno usmeriti da „izluči“ nešto što nije ni pretpostavljao/la da ima u sebi. Kada bolje razmislim i logično je da Oskara za najbolji film dobijaju producenti ali ne zato jer oni kontrolišu budžet, kako se kod nas to namerno izvrće, već zato što su upravo dobri producenti oni koji shvataju širi kontekst, trenutak, kolektivno svesno i nesvesno i imaju tu skoro alhemičarsku sposobnost da ideju, mogao bih reći san, pretvore  u moguće, pretoče u filmsku stvarnost, u priče veće od života. Volim da citiram: „Nista nije stvoreno, a da prvo nije bilo odsanjano“.

Predstavite nam svoju produkcijsku kuću Red Production, osnovanu 2003. godine. Koje sve vrste usluge pružate? Ponuda je prilično široka, zar ne?

U stvari moja prva firma se zvala Rez i bila je, osim neke vrste oaze i mesta okupljanja ekipe koja je meni pomagala da što lakše režiram, studio za montažu i postprodukciju. Bilo nas je trojica vlasnika. Zajedno smo kupili digitalni beta rekorder i montažu koja je u to vreme bila nezamislivo skupa za bilo koga od nas pojedinačno. Sve svoje dotadašnje honorare smo uložili u to. Ja sam u okviru toga vodio svoju produkciju reklama i spotova koje sam režirao, kolega koji je i danas uspešan animator je vodio postprodukciju, a treći član je bio super talentovani montažer. To je trajalo par godina i kasnije, u trenutku kada smo dalji razvoj i ulaganja videli drugačije, svako je nastavio samostalno upravo to što je već i radio u Rezu. Otišao sam u vojsku 2003. godine i u uniformi u kasarni potpisao osnivanje nove firme Red. Bilo je komičnih momenata gde iz toaleta koji čistimo pričam sa agencijom iz Beča o reklami koju spremamo dok iza trešte narodnjaci i pevanje vojnika klasića, kada tražim dozvole za odlazak u inostranstvo na sastanke i snimanja a uveče se iz Pariza direktno vraćam u kasarnu na dežurstvo, ili dok se u jednoj kancelariji na brzinu presvlačim u civilnu odeću dok me u drugoj čekaju klijenti iz Amerike… Ili kada smo snimali masovne scene za preplašene strane klijente na Trgu republike u sred vanrednog stanja zbog ubistva premijera.

Zašto baš Red?

Ime je došlo kao igra slova u odnosu na Rez i to u smeru reci „reditelj“, ali i kao izraz želje da donekle dovedem stvari u red i u svom životu i na tržištu, i u društvenom okruženju koje mi se nije sviđalo i koje sam želeo da promenim. Zgodno je bilo što je to na engleskom zvučalo kao crveno što je za mene simbolisalo i ludačku strast prema poslu koju sam osećao i neku vrstu revolucije u odnosu na to kako drugi vide produkciju i umetnost a kako je ja doživljavam. Danas Red postoji u šest zemalja. Naravno, u Beogradu gde smo i počeli i gde sam se rodio i imam sreće da živim, ima nas preko dvadeset i najveća smo produkcija u oblasti reklama. Verovatno po prometu dva ili tri puta veći od prve sledeće. U Hrvatskoj stabilno rastemo već preko pet godina. Egzotično je da smo u jednom trenutku pokušali u Albaniji da napravimo firmu i da smo dve godine radili, ali da je sada ta firma u mirovanju jer nismo mogli nikako da se pomerimo sa pozitivne nule. Ono na šta sam posebno ponosan je naše predstavništvo u Los Anđelesu preko koga nam dolaze poneki filmski projekti i američke reklame, ali i gde smo uspeli da čak za strance servisiramo par reklama. Na primer, sa Gal Gado (Čudesna žena) smo servisirali snimanje u El Eju, a sa čuvenim hokejašem Jaromirom Jagrom smo reklamu radili u Majamiju. I dalje su nam reklame glavni posao, ali poslednjih pet godina smo radili i nekoliko međunarodnih filmova, što kao koproducenti, servisna produkcija ili producenti, što kao producenti vizuelnih efekata i postprodukcije. Ono što nije direktno profitno ali je vrlo zanimljivo je da smo organizatori i par festivala novih medija i filmova snimljenih mobilnim telefonima, još od 2007. godine. Moram tu da pomenem i svog mlađeg brata koji je isto reditelj, ali i neverovatno obdaren za sve u vezi sa računarim, internetom i novim medijima. On je verovatno neko ko me najbolje upućuje u sve što je tehnološki progresivno, otkriva mi i na teorijsko filozofskom nivou kuda ide audio vizuelno pričanje priča i uporno objašnjava stvari koje ne razumem kako funkcionišu niti umem da izgovorim kako se zovu.

Kao producent ste radili na dva domaća filma – dokumentarcu Tarot Srbija i dugometražnom igranom ostvarenju Plavi voz. Nakon toga ste se specijalizovali za produciranje stranih filmova snimanih u Srbiji i okruženju.

Radili smo na još nekim domaćim filmovima manje ili vise uspešno kao pojedinci ili firma, ali nije bitno da sad navodimo sve naslove… Mislim da koliko god radimo za strana tržišta, ne treba da zaboravimo da smo deo ovdašnje filmske industrije. Mi pripadamo ovoj kulturi i u njoj vidimo svoj prostor za stvaranje. Moje priče su priče dečaka sa Konjarnika koji je igrao košarku, mahnito čitao knjige i bio fasciniran nekim nepoznatim svetom čijim se delom osećao i bio nezadovoljan što se raspada sistem vrednosti i zemlja u kojoj se rodio. Koliko god mislio da nismo inferiorni u odnosu na bilo koga na svetu i da je ceo svet naše tržište i pozornica, moja želja za stvaranjem, inspiracija i odnos prema životu su direktno u vezi sa sa ovim prostorom i ovdašnjim kulturama. Osećam se srećnim što sam ostao ovde i vidim veliki potencijal i šansu koju imamo i kao profesionalci i kao pojedinci a i svi zajedno kao društvo i ekonomija.

Koja je glavna razlika u radu sa domaćim i stranim ekipama?

Razlika? Zanimljivo pitanje i verovatno bi mogli mnogo da pričamo o tome. Hajde da kažem da je na stranim filmovima sve mnogo više posao a manje privatno, praktičnije je sve postavljeno i da se mnogo poslovno odgovornije i sa većom pripremom pristupa svakom zadatku. Drugačije je shvatanja poslovne odgovornosti i momenta trošenja tuđeg novca. Ego među članovima ekipe postoji u oba slučaja i pravi probleme, ali kod stranih produkcija nekako im je bitniji rezultat i kako će vas doživljavati nakon što se sve to završi i napravi film. Kod naših je sama činjenica da se snima i da ste društveno proglašeni filmskim radnikom ono što je prioritetna satisfakcija. Tako da kod nas često samo snimanje postaje sebi svrha, a kod stranaca snimanje je samo neophodno da bi se došlo do rezultata. Sve to ima svoje i prednosti i mane. Nekako je to sve i prirodno jer su same industrije i finansiranje postavljeni drugačije, kao što je i publika kojoj se obraćate iz potpuno drugih kulturnih teritorija i miljea. Različiti ciljevi, različita polazišta a sam proces relativno sličan.

Šta je to što strance privlači da snimaju filmove u Srbiji?

U odnosu na region, i tu ne mislim na eufemizam kojim se iz nekog razloga naziva jugoslovenski prostor, već i na širi region, rekao bih da smo daleko ispred drugih po mnogim parametrima. Od kvaliteta i znanja filmskih profesionalaca do kreativnosti i ukusa. Humora, dovitljivosti i snalažljivosti. Strasti. Koliko god osakaćeni devedesetim godinama, sankcijama i ratovima mi smo i dalje apsolutni centar regiona i verovatno je Beograd jedan od zanimljivijih gradova u Evropi gde se dodiruju toliko različitih kultura i uticaja i gde ima toliko zanimljivog i drugačijeg. Autentičnog. Često ima primitivizma i agresije koji obeshrabruju, ali i uzleta u neviđene sofisticiranosti. Nije slučajno Marina Abramović sa ovih prostora.

Koje su još naše prednosti, a koji hendikepi u odnosu na region?

 Mislim da je bitan aspekt i to što je cena rada niža nego kod drugih, a kvalitet bolji. Kad se dodaju i stimulansi koje je uvela Vlada Srbije imamo savršeno okruženje za filmsku i televizijsku produkciju. Ono što nedostaje je malo veća raznolikost lokacija, jer nemamo more ali lako koristimo Crnu Goru i Hrvatsku kao svoje dvorište. Nemamo preveliki talenat za organizaciju i procedure, tu je i doza neurednosti u svemu i dosta nedostaka poslovne kulture. Takođe nije nam bez razloga na grbu Samo Sloga Srbina Spasava jer i dalje smo skloni da budemo ljubomorni na svoje sunarodnike i gledamo da podmećemo jedni drugima noge umesto da nešto zajedno uradimo. To je velika šteta i nekada me dovodi do očaja. Kao da svaki put moramo sve ispočetka. Uložite vreme i napor u procedure i ljude a onda se to tako lako sruši a ljudi iz sitnih malih i kratkoročnih koristi ne vide dugoročnije interese, ne veruju u plemenitost i vizije kao prednosti zajedničkog rada. Svako bi da bude direktor makar to značilo da će i njemu samom biti gore i u kreativnom i u finansijskom pogledu.

Nedavno ste radili kao producent i izvršni producent na dva veoma zanimljiva projekta, kriminalističkom filmu Oslobođeni (Unchained) i trileru Moja ćerka je nestala (My Daughter Is Missing). Da li možete da nam kažete nešto više o ovim filmovima koji bi svoje premijere trebalo da imaju tokom ove godine?

Film Moja ćerka je nestala je nedavno imao premijeru u verovatno najčuvenijem bioskopu na svetu, Kineskom bioskopu u Holivudu. To je prvobitno bio mali televizijski film koji je uspeo da se dokopa velikog platna. Kuriozitet je to što su na skoro svim čelnim pozicijama u tom filmu žene. Od rediteljke Tamar Halpern i scenaristkinje Dženi Pol, do glavnih producentkinja, organizatorki, glumica… To me je posebno radovalo jer pokušavam i da u svojoj firmi a i u okruženju pomognem da se za nas često nevidljiva a utoliko veća diskriminacija žena smanji. I sam film se bavi temom vrlo osetljivom a prisutnom – trgovinom ljudima. Ceo film je sniman u Beogradu i uspeli smo da napravimo da osim rediteljke i par stranih glumaca sve pozicije zauzmu ljudi iz Srbije. Tako je bilo i sa nasim prethodnim filmovima Templar: Krv za krvi (Ironclad: Battle for Blood) i Mač osvete (Sword of Vengeance). I ta dva srednjevekovna akciona filma koje smo snimali kao i ovaj – nisu to klasični servisi, već smo tu u ulogama kopruducenata, producenata… To nekako opisuje pomalo drugačiji pristup koji mi gajimo – odlučujemo se da radimo manje projekte, ali da pod uslovom da budemo uključeni mnogo više u kreativni proces, odlučivanja o kastingu, biranju autora i šefova sektora. Film Unchained ili De Niro, kako će se verovatno na kraju taj film zvati, potpuno je drugačija producentska priča i nešto potpuno novo i za nas i za srpske prilike. Ovaj triler u stilu Uličnih pasa, ali i sa pravim psima, čak nije ni sniman u Srbiji. To je projekat koji smo razvijali sa američkim kolegama preko tri godine i preko snimanja kratkog filma Beogradu, svojevrsnog trejlera, došli do toga da smo uspeli da zainteresujemo i dogovorimo glumačku ekipu na celu sa Džonom Malkovičem, Edrijenom Brodijem, Antonijom Banderasom i onda nađemo finansijere koji su ušli kao dodatni producenti i uslovili da se film snima u njihovim studijima. Odjednom našao sam se u prilici da sam jedini iz originalne postave producenata bio prisutan na snimanju gde nam je neko drugi pružao servis. Ipak, uspeo sam da nekoliko autora iz Srbije dovedem kao šefove sektora i to je bilo nešto kao dodatni bonus za sve nas a i jedina mogućnost da sa nekim progovorim srpski u periodu od par meseci dok sam bio odsutan na tom poslu. Film je izmontiran i trenutno se rade vizuelni efekti, a ono što je za mene dobar pokazatelj jeste da su moja deca plakala na par scena dok su gledala sirovu montažu. Upravo ono kako ja definisem dobar film. Plakati, smejati se ili se plašiti…

Koja je razlika između producenta i izvršnog producenta? Da li možete to da nam pojasnite…

U američkom filmu producent je na bitnijoj poziciji i neko ko zaista stvara film, a izvršni producent je neko manje uključen u direktno snimanje i pričanje priče – često agenti, advokati ili neko ko je dao pare za film, ili neko ko je pomogao na neki posredan način. Izvršni producent je vise počasna no praktična titula. Ponekad neko ko je line producer ili direktor filma kada prevaziđe svoju poziciju dobije titulu izvrsnog producenta. Iako to očigledno nije tako jasno ni u američkom filmu, u srpskom filmu je tek potpuno nejasno. Mislim da je kod nas izvršni producent viša titula i upravo je obrnuto nego kod Amerikanaca. Kod nas se često organizatori nazivaju producentima, a producenti izvršnim… Nije izgleda ni meni to najjasnije tako da je pitanje da li sam pomogao odgovorom.

Učestvuje li trenutno Red Production u nastanku nekog stranog filma? Šta je u planu?

Upravo smo završili snimanje naučno-fantastičnog akcionog filma Incoming sa zvezdom borilačkih veština Skotom Adkinsom u glavnoj ulozi. Film je većinski naša produkcija i time zapravo srpski film na engleskom jeziku potpuno nepotpomognut bilo kakvim fondovima i sponzorima odavde. Sama činjenica da smo izgradili svemirski brod u Krnjači zvuči dovoljno nestvarno. Trenutno snimamo elemente za animaciju i postprodukciju i montiramo, ali smo na nedavno održanom Kanskom festivalu uspeli da ga unapred prodamo na mnoga tržišta i skoro potpuno isplatimo ulaganja koja smo imali a da film nije završen. Sledeće što pokušavamo da napravimo je da koproduciramo jedan litvanski i jedan grčki film i da uradimo u našoj produkciji film Tunel koji se bavi izraelsko-arapskim sukobom i koji bi trebalo da bude iskorak u malo drugacije tematike od dosadašnjih čistije žanrovskih filmova koje smo radili. Mada i dalje je to jedna dinamična priča atraktivna za široku publiku.

Razgovarao: Đorđe Bajić