Možda i posve slučajno, ali na uzorku dosadašnjeg dela godine mereno, ponuda knjiga o filmovima, filmskim fenomenima i autorima primetno je bogatija i raznovrsnija nego ranijih leta; nizu zanimljivih i nadasve vrednih i šire značajnih izdanja pridružila se nedavno i studija „Slatki film Dušana Makavejeva“ autora Branislava Dimitrijevića, profesora istorije i teorije umetnosti na Visokoj školi za primenjenu umetnost i na Novoj akademiji u Beogradu.

Iz filma Sweet Movie (1974).

Kako i sam naslov jasno sugeriše, u žiži ovog izdanja je možda i najskrajnutiji naslov u središnjem delu rediteljske karijere tog našeg međunarodno priznatog filmskog stvaraoca; Slatki film Dušana Makavejeva (u izdanju Muzeja savremene umetnosti u Beogradu) već u uvodu potcrtava upravo to – Sweet Movie još od dana zvanične distribucije prati stigma najdiskutabilnijeg ostvarenja Dušana Makavejeva. Dimitrijević značajan deo ove svoje studije troši na pokušaje da filmofilima i širem čitateljstvu pojasni razloge za takvu sudbinu pomenutog filma. Tako posle početnog dela, u kom se našlo mesta i za Pokušaj sinopsisa Slatkog filma (sa komentarima), koji je Makavejev napisao na engleskom jeziku povodom kanske premijere u maju 1974. godine, Dimitrijević podseća na unikatnu poziciju Slatkog filma u dotadašnjem Makavejevljevom opusu – reč je o prvom filmu koji je ovaj autor snimio izvan Jugoslavije (čije filmske kuće i producenti uopšte nisu ni učestvovali u produkciji Slatkog filma). Ovu složenu međunarodnu koprodukciju pratili su i izvesni pehovi, poput, recimo, odluke glavne glumice da napusti projekat usred snimanje, a što je uticalo na potonji scenario i samu strukturu filma, i sve to nakon već drastično izmenjenog Makavejevljevog izvornog koncepta priče o trojnoj Mileni kao glavnom liku.

Kako ova studija nije panegirik, Dimitrijević nedvosmisleno ukazuje na brojne nesporazume na koje je pomenuti film nalazio i u viđenijim i upućenijim kritičarskim krugovima (glasoviti Rodžer Ibert, možda i najveća filmsko-kritičarska zvezda dvadesetog veka, javno se zapitao „o čemu je uopšte ovaj film?“). Dimitrijević i navodi niz primera ishitrenih nastojanja i glasovitih kritičarskih pera tog vremena da film, bez obzira da li se radi o iznošenju konkretnih zamerki ili, pak, načelnim osvrtima glede  ideja i značenja, ušanče u unapred ustanovljene, uvrežene, pa samim tim prilično upitne ideološke i kognitivne kalupe, mahom oslonjene na ono što su izučavaoci negovog dela i opusa detektovali kao osnovni refrentni okvir i ideološki aparat a na osnovu filmova Makavejeva iz jugoslovenske mu faze.

Tu je i dovoljno detaljan i pregledan osvrt na silne muke koje je Makavejev u slučaju Slatkog filma nailazio sa cenzorskim telima i u tom demokratskom i slobodnijem delu sveta, a te muke u nekoliko navrata prevaszilaze probleme koje je ovaj reditelj  pregrmeo u klinču sa jugoslovenskim cenzorskim udarnicima. Osim toga, Branislav Dimitrijević jasno mapira još jedan važan aspekat ove priče – izraženo apartnu poziciju koju je Makavejev imao unutar srpskog/jugoslovenskog crnog talasa, a ta se apartnost nipošto nije iscrpljivala samo u spefičnom i radikalnijem  odnosu prema dimenziji filmske montaže i njenim moćima u smislu atipičinije filmske naracije (tu je i Makavejevljev osoben odnos prema postavkama tzv. Serbian cutting-a). Takođe, u dubini pripovednog kadra dovoljno razaznatljivo je pojašnjen izvestan nesklad ideološkog i estetskog  tipa na relaciji Makavejev i za umetnost inače ne preterano zaintersovani članovi Praxisa-a i Korčulanske filozofske škole.

Završna trećina knjiga tiče se podrobnije analiza samog filma, gde se Dimitrijević poigrava suštinskom polivalentnošću Slatkog filma na značajskom nivou, i u tom delu preovlađuju reference i analogije sa onim što verziraniji znaju iz dela Altisera, Lakana, Kristeve… Dimitrijević u završnici knjige prilično odvažno tvrdi da je Slatki film pokazatelj Makavejevljevog sopstvenog previranja i preispitivanja humanističke ideologije, po kojoj je suština ispunjenja „ljudske prirode“ u ostvarivanju pune slobode kao ideala. Ono što je već naslućeno u ranijim filmovima, u Slatkom filmu postaje centralno: nema suštine ljudske prirode, postoji samo praksa ideološkog konstrukta koji nazivamo „ljudska priroda“ i koja reprodukuje društvene odnose.

Nevelika obimom, a značajna po postignućima i implikacijama, ova nadasve zaumna, zanimljiva i zanimljivo i dostatno ilustrovana knjiga (knjigu je grafički oblikovao Andrej Dolinka), naprosto budi gledalačke apetitite, izazivajući snažan poriv da se Slatki film/Sweet Movie reprizira ili premijerno pogleda, ali sada u svetlu brojnih saznanja kojima obiluje ova Dimitrijevićeva knjiga.

Zoran Janković