Film Nigde, novi film reditelja Predraga Velinovića dugo je putovao do gledalaca, a evo šta nakon premijernih prikazivanja u Montrealu i Nišu o ovom filmu i ovoj svojoj ulozi ima da kaže naš cenjeni i traženi pozorišni, filmski i televizijski glumac Nebojša Milovanović, tumač glavne muške uloge u pomenutom ostvarenju.

Milovanović u filmu Nigde

Kako je film Nigde dugo putovao do premijernih prikazivanja, koje su vaše prve asocijacije na ovaj film i rad na njemu u ovom trenutku?

Pre svega sam srećan što je film prikazan premijerno u Montrealu, kao i Nišu na filmskim susretima. Pogotovo što je publika, čija je frekvencija podešena na sadržaje koji ne idu na ruku autorskom filmu, s velikom pažnjom odgledala film i vezala se za sudbine junaka. Snimanje je zaista bilo neuobičajeno, i ostaće mi u sećanju kao skup ljudi koji su zaista „stvarali“ film, i živeli kroz njega i za njega.

Da li je duga produkcija ovog filma bila krupna prepreka na putu osmišljavanja lika koji ovde tumačite?

Lik nema klasičan linearni razvoj, tako da sam i ja odustao od svake vrste realistične psihologizacije, već sam u zadatim atmosferama igrao stanja i misaone tokove. Mislim da je duga produkcija bila prednost u osmišljavanju lika jer sam  imao potpunu slobodu od strane reditelja, kao i pomoć od direktora fotografije, profesora Glušice. Moj lik je deo atmosfere i slike koju smo zajedno stvarali.

Koji aspekt priče filma Nigde vam je najbliži?

Najbliže mi je promišljanje glavnog junaka u odnosu na prozaičnu realnost u kojoj se nalazi, njegovi poetski tokovi o mogućem životu, o tome da li je život koji živi deo njegovog izbora i koliko zapravo čovek svojim odlukama može uticati na kvalitet svog života, a koliko je to van njegove moći.

Nebojša Milovanović (foto: Đorđe Đoković)

Šta za vas u filmskom ali u ličnom smislu znači tema migracija/iseljavanja iz Srbije?

Osim što kao glavni uzrok migracije film uzima posledice direktnog učešću u ratu,on bi mogao da tretira i opštu temu migracija u svetu u kome živimo. Globalizam je doveo do toga da migracije tretira kao obezličene potrebe za besplatnom ili skoro besplatnom radnom snagom koja je se meri milionima ljudskih bića. Kolateralne štete su neimenovane i imenovane žrtve, ali najveća šteta je zapravo potpuno obezličenje ljudskog bića. Film se bavi čovekom koji je van svog podneblja, susretom sa kulturom koja mu je daleka  i asimilacijom u nove okolnosti. Mene zanima koliko se ljudi svakodnevno zapita ’otkud ja ovde’, i ’da li ja zaista suštinski pripadam tu gde sam’. Uz svaku čast finansiskoj i sistemskoj integrisanosti, pitam se da li je potpuna ljudska integrisanost u druga društva uopšte moguća.

Budući da ste generacijski udaljeni, kako je tekla  i izgledala saradnja sa Marijom Bergam?

U našim ključnim scenama nisu bile potrebne prevelike indikacije, jer ona ima usađen osećaj za dramsko, a siguran sam da je ona značajna filmska i umetnička pojava. Što se tiče odnosa, priznao sam joj po završetku snimanja da sam namerno pokazivao odbojnost prema njenoj savršeno-školskoj spremnosti za tumačenje lika, jer sam time hteo da izbrišem generacijsku barijeru, i ovom prilikom joj se izvinjavam, ali i ona sada zna da je sve to bilo u službi stvaranja odnosa naših likova u ovom filmu.

Na čemu sada radite, šta planirate i šta Vas očekuje u nekoj doglednoj  glumačkoj budućnosti?

Očekujem snimanje serije Koreni, imam nekoliko manjih poziva za strane filmske koprodukcije, spremam svoj novi autorski projekat na nezavisnim pozorišnim scenama, i očekujem još pravih filmskih uloga, kakva je bila u filmu Nigde.

Razgovarao: Zoran Janković