Jedna od najprimećenijih knjiga iz oblasti filma objavljenih tokom 2017. godine je svakako i „Portret umjetnika kao političkog disidenta“, studija Vlastimira Sudara o stvaralaštvu i životu velikog srpskog reditelja Aleksandra Saše Petrovića. Ovu knjigu objavio je Filmski centar Srbije, a o njoj za naš portal govori autor.
Zašto baš Aleksandar Petrović? Kako je došlo do toga da stvaralaštvo upravo ovog umetnika bude zamajac za priču o životu pod komunizmom/socijalizmom?
Izgleda mi kao da iza takvih odluka uvijek stoji cijeli niz činilaca koji nas navedu da krenemo tako nekim putem. Sjećam se da je na mene ostavio snažan utisak jedan duži članak u francuskom Mondu, napisan povodom smrti Aleksandra Petrović avgusta 1994. godine. U naslovu je reditelj bio opisan kao – „le dernier cinéaste yougoslave“ – posljednji sineasta Jugosloven, ili možda, posljednji sineasta Jugoslavije, u smislu u kom će većina i dalje aktivnih reditelja neminovno potpasti pod kulture nekih novih država i političkih sistema. I danas poznati francuski novinar i kritičar, Jean-Michel Frodon, još tada u tom članku – čitulji zapravo – ne može a da se ne otme utisku da je jedan od najuticajnijih, najpoznatijih, najpopularnijih i najnagrađivanijih reditelja umro neposredno poslije države za koju je njegova karijera bila neumitno vezana.
Kada tome dodamo da je prvi film te socijalističke Jugoslavije Slavica snimljen 1947, a da se mladi Petrović priključio toj još mlađoj filmskoj industriji 1949. godine, te da je i sam u jednom intervjuu iz 1987. godine – koji citiram na samom početku knjige – govorio o tome kako bi se mogla napisati istorija cijelog društva kroz istoriju njene kinematografije, onda se jednostavno ovaj koncept nametnuo sam po sebi. Petrovićevo stvaralaštvo je tako postalo okvir za ovu priču o socijalizmu i komunizmu, i to je možda najmanje originalna stvar u cijelom projektu, jer se stvarno pojavila nekako organski, ako tako mogu da kažem. Naravno, kao što u uvodu knjige i podsjećam, nije naravno samo Petrovićev rad u Jugoslaviji bio pogodan za analize politike i društva, ima tu cijeli niz autora – ne samo filmskih – za koje su ovakvi odnosi bili značajni, ali eto, uz splet i nekih drugih okolnosti, Petrovićevo djelo je postalo moj glavni izbor.
Kroz koje je sve faze ste prošli tokom rada na knjizi? Ako se ne varam, početak rada na Portretu umjetnika… korespondira sa početkom priprema za vaš doktorat…
Moj rad na doktoratu u ovoj formi je prije svega bio moguć samo zahvaljujući stipendiji koju sam dobio u okviru projekta za istraživanje balkanskog filma, u Velikoj Britaniji. Tu dolazimo i do jednog drugog aspekta Petrovićevog djela koji je igrao važnu ulogu u mom izboru – a to je da se njegovo djelo visoko cijeni u inostranstvu, vjerovatno više nego kod nas. Vidite, u ovom trenutku – decembar 2017. godine – Petrovićevi Skupljači perja ponovo su u francuskim bioskopima, bili su prikazani tamo na nekoliko festivala ove godine uključujući famozni Kan, i uskoro tamo izlaze na DVD-ju. I kod nas je naravno ispraćena pedesetogodišnjica ovog filma, ali ipak mi se čini da je u Francuskoj to urađeno na jedan mnogo ubjedljiviji način. Izgledalo mi je da se Petrovićev rad tamo mnogo više poštuje nego kod nas, i zanimalo me i kako i zašto je to tako.
Ima tu naravno i cijeli niz drugih primjera. Crna mačka, beli mačor Emira Kusturice je tako u Britaniji bio mnogo gledaniji i popularniji film i kod kritike i kod publike nego Otac na službenom putu. Kada bi na ovim prostorima rekli da je Mačor bolji film od Oca, u najmanju ruku bi pomislili da ste neozbiljni, ili da nemate pojma. Bilo mi je tako vrlo bitno da sagledam obe perspektive, ne da jurišam na tamošnje znatiželjnike uvjeren da mi o tome znamo sve najbolje, jer su to filmovi odavde, pa ih tamo treba „naučiti“ kako da ih gledaju. Naprotiv, bilo mi je jako važno i da shvatim kako se ti filmovi vide „sa strane“, i šta je tamo njima interesantno, jer na kraju krajeva, filmovi, muzika, umjetnička djela, nikad ne pripadaju samo zemljama i kulturama iz kojih su ponikli, već pripadaju svima. U Beogradu mnogi vjeruju da im je jako blizak holivudski film i da ga definitivno razumiju, pa je i meni postalo interesantno zašto je baš Petrović, koji je dva puta za redom bio nominovan za Oskara upravo u tom Holivudu, bio interesantan Zapadu.
Pošto Petrović jeste interesantan tamo, uspio sam da dobijem stipendiju i krenuo sa radom još u januaru 2004. Uslijedile su tri intenzivne godine istraživanja i pisanja, i doktorat sam odbranio u ljeto 2007. godine. Doktorat se fokusirao na samo jedan period Petrovićeve karijere, od 1965. do 1972. godine, na četiri igrana i dva dokumentarna filma. Za knjigu o njemu to nije bilo dovoljno, već sam morao da uključim i preostale filmove i karijeru, pa je tako knjiga objavljena 2013. godine.
Koje su glavne razlike između srpskog izdanja i knjige koju ste objavili u Bristolu 2013. godine? Da li ste tokom proteklih četiri godine došli do nekih novih saznanja koje ste inkorporirali u rad?
Na kraju sam odlučio da između dva izdanja – engleskog i srpskog – nema nikakve razlike, i to uglavnom iz razloga koje sam već naveo, odnosno iz želje da se pomire neke dvije oprečne perspektive o Petrovićevom djelu. Jedna je ova naša, i srpska i eks-jugoslovenska, a ova druga je anglo-američka, jer je knjiga originalno izašla u Bristolu i Čikagu. A sad, kao i uvijek, vrijeme će biti najbolji sudija, možda sam promašio skroz, a možda i nisam. Mada, sve je najčešće u nekoj sivoj skali a knjiga jeste ambiciozna, jedna velika mašina u kojoj postoje raznorazni dijelovi u kojima ne mogu da garantujem da su baš svi šarafi najbolje zategnuti. Međutim, dok mašina kao cjelina funkcioniše, onda se manje omaške i mogu oprostiti. A od izdanja 2013. godine do danas na nekoliko stvari su mi skrenuli pažnju mlađa sestra Aleksandra Petrovića – Radmila Čvorić; i apsolutni div filmske teorije i istorije – Vlada Petrić. Ipak, odlučio sam da te opaske ne unosim sada i samo u srpsko izdanje, već, kada i ako bude drugo izdanje, bilo srpsko ili englesko, imaće jedan novi uvod u kojem će sve to biti pomenuto. Radmila je veliki borac za Sašino djelo a Vlada više nego enciklopedija, tako da sam iskreno polaskan da su se uopšte bavili ovim mojim skromnim doprinosom neke za njih sasvim nove generacije. Imao sam i podršku pokojne Branke Petrović, Sašine udovice, i mnogo mi je krivo što je preminula prije nego se knjiga pojavila.
Nadam se da će moj rad ipak promijeniti neke percepcije o Petroviću i njegovom djelu kod nas, jer izgleda da jeste pomalo zaboravljen i iz sasvim pogrešnih razloga. Čini mi se da je slučaj filma Plastični Isus tu imao velikog udjela. Ja sam zato tada imao jedan dugačak intervju sa Lazarom Stojanovićem koji je bio divan sagovornik, i koji imam snimljen – i sliku i zvuk. Postoji i nekoliko drugih Lazinih intervjua o tome šta se tada zbivalo, i potpuno je jasno da on zapravo niti krivi, niti ima razloga da krivi Sašu Petrovića. Ipak, mi smo sredina u kojoj se tradicionalno njeguje oralna kultura, što je nekad fascinantno a nekad i pogubno, pa je možda bolje, a i možda krajnje vrijeme, da se okrenemo činjenicama a ne mitovima, čak i kad su ti mitovi urbani. Te navike treba mijenjati.
Da li ste razmišljali da se na sličan način pozabavite sa još nekim velikanom srpskog filma? Ako je odgovor potvrdan, ko bi došao na red posle Aleksandra Petrovića?
Da, mnogo cijenim tu veliku trojku crnog talasa, pored Petrovića – Dušana Makavejeva i Žiku Pavlovića. Međutim, o Makavejevu se dosta pisalo na Zapadu, a Žika je ovdje kod nas prosto kulturni totem, čini mi se da bi čovjek mogao da dobije batine ako bi se usudio da kritikuje bilo šta od njegovog djela. Tako da između tih krajnosti bilo mi je najlogičnije da pišem o Petroviću. Napisao sam i objavio jedan esej o Makavejevu, a šta će biti sljedeće, vidjećemo. Kao i uvijek u životu, plašim se da to neće imati veze samo sa mojim interesima, već i sa silnim drugim okolnostima.
Za kraj ovog razgovora, otkrijte nam svoje planove… Na čemu trenutno radite i šta je sve u nekom skorom planu?
Trenutno završavam moj igrani prvenac, pod radnim naslovom Granice kiše, koji sam ko-režirao sa kolegom, i na kom sam na kraju i producent. Iz raznoraznih razloga ovaj film na kojem se sad radi već jako, jako dugo, mora da se pojavi 2018. godine – kad već nije do sad – tako da je to neka sljedeća stvar iza koje ću stajati i biti odgovoran. Ima i nekih drugih stvari u planu ali pošto su knjiga i film uzeli stvarno isuviše puno vremena, dok kroz sav taj period radim i u obrazovanju i za egzistenciju, možda sam se previše otuđio od vlastitog života, a to nije dobro. Kao što su naši stari to odlično znali, sreća je u malim stvarima a najbolje stvari u životu su besplatne, tako da, vidjećemo šta će biti. Moram prvo da se okrenem sebi i mojim najbližima, a sad, pisanje i stvaranje, valjda neće prestati…
Razgovarao: Đorđe Bajić