Ivana Rajić je pažnju domaće filmske javnosti skrenula atmosferičnom crno-belom fotografijom u Otvorenoj, dugometražnom debiju Momira Miloševića. Ova vizuelna umetnica je diplomirala na Fakultetu dramskih umetnosti u Beogradu, odsek kamera, ali se do saradnje sa Miloševićem prvenstveno bavila analognom fotografijom – prvo iz hobija, a onda i profesionalno. Otvorena je njen prvi iskorak u svet pokretnih slika. Nadajmo se ne i poslednji.

Otvorena

Kako je došlo do saradnje sa Momirom Miloševićem? Zašto je odabrao baš tebe za jednog od ključnih saradnika na svom dugometražnom prvencu?

Momir je imao skoro jasan plan o tome kako film treba da izgleda. Igrom slučaja je video moje radove i to je bilo to, što je, moram priznati, hrabro jer ja iza sebe nisam imala prilike da ostavim neki reprezentativniji video rad tako da je on po mojim fotografijama zaključio da sam idealan partner za ovaj projekat. Iskreno, možda nikada ne bih snimala žanr ovog tipa, ali ideje reditelja o tome kako vizuelno želi da predstavi priču su me odvratile od toga da o filmu generalno razmišljam jednodimenzionalno i prihvatila sam saradnju.

Otvorena

Kako je proteklo snimanje i saradnja sa rediteljem? Da li su tvoja i njegova vizija filma bile usklađene od samog početka?

Snimanje je izvedeno u dve etape, leto-jesen tj. avgust-novembar i trebalo je uneti truda kako bi se održala konstanta u potpuno različitim uslovima rada. Moram da kažem i da sam prezadovoljna delom ekipe koja je radila na ovom filmu i da mi je baš drago što sam sa nekima sarađivala. Moja desna ruka je bio kolega sa kojim sam studirala četiri godine tako da sam bila na sigurnom tlu. Sa rediteljem je bilo turbulentno jer smo dosta različiti tako da je bilo momenata gde svako vuče na svoju stranu i isključivo brani svoj stav ali činjenica je da smo se dosta fino spremili, razgovarali, planirali, izgradili neki drugarski odnos koji je, čini mi se na kraju i pomogao da se projekat završi kako treba. Momir je vizuelan tip reditelja, što negde dosta olakšava komunikaciju između nas dvoje jer mnogo lakše i bogatije artikuliše i iznosi stvari koje je stvorio u svojoj glavi. Pritom je, na kraju krajeva, imao poverenja i pustio me je da uradim svoj posao kako sam zamislila, a to je da kroz odabir određenih tehničkih elemenata sama interpretiram njegovu priču u svoje slike.

Otvorena

Da li je bilo teško osmisliti fotografiju za ovaj film? Zašto baš crno-bela tehnika i neobični uglovi kamere, odluka da jedina lica u fokusu budu lica glavnih junakinja?

Plan da film bude crno-beli postoji pre nego što sam ja „upala“ u priču, a veliki deo svojih radova radim upravo tako. Jedna od njegovih glavnih ideja za film je ta potpuna izolovanost aktera, pogotovo Sare, koja kroz ceo film pati od praznine i mentalne udaljenosti tako da sam ja napravila radikalnije odluke kao npr. da film slikam na punom otvoru blende i da odabir optike bude upravo onaj koji će stvoriti efekat „izmaglice“ i svet van fokusa gde ne razaznajemo ni jedno drugo lice i gde sa tehničke strane nije bitno da li je nešto „u šarfu“ ili ne. Potpora ovakvom načinu rada bio je odabir lokacija. To su uglavnom bile građevine socijalističke arhitekture Novog Beograda koje su kroz maglu i meki fokus davale nagoveštaje oštrine i monumentalnosti sveta koji okružuje jednu takvu devojku. I jedno i drugo su elementi koje volim i kojima se bavim u svojim radovima tako da je stvaranje slike Otvorene često bilo uživanje jer sam imala priliku da sve što radim sama prenesem na film. Spomenula bih takođe i rad Nikole Mrdalja koji je dao jako bitan završni pečat na sve svojim kolor grejdom.

Otvorena

Šta te je inspirisalo prilikom rada na Otvorenoj? Možda neki film ili rad nekog direktora fotografije?

Ništa određeno. Tokom snimanja smo Momir i ja imali momente gde se setimo radova kako na nivou slike tako i na nivou rediteljskog postupka, ali sve je išlo prirodno, što je i bio plan,  i tu i tamo se možda prepozna neki nesvesni uticaj nekog dela ili autora.

Otvorena

Šta sledeće? Da li su na horizontu neki novi filmski izazovi?

Uveliko stvaram u okviru ličnog fotografskog rada gde lagano gradim neki sopstveni izraz. Što se filma tiče postoje neke naznake i mali dogovori, ali još uvek ništa dovoljno solidno za spomenuti.  Radeći na ovom filmu shvatila sam da volim ovaj posao, da mogu i želim da se bavim kako pokretnom slikom tako i radom u grupi i samim tim sam otvorena za slične saradnje u budućnosti.

Galerija fotografija Ivane Rajić

Razgovarao: Đorđe Bajić