Na sreću velikog broja ovdašnjih filmofila, za par dana kreće novo, 45. po redu izdanje FEST-a. Upravo tim povodom ponovo razgovaramo sa Jugoslavom Pantelićem, ovoga puta u svojstvu umetničkog direktora ove voljene i dugovečne filmske fešte.

Koliko je konkretna filmska ponuda FEST-a saobrazna vašim prvobitnim željama i namerama?

Skoro pa neverovatno, potpuno. Do samog zatvaranja programa postojala je bojazan da li će biti regulisana prava za prikazivanje filma Mesečina (Moonlight), ali i to se, na sreću, završilo kako treba. Da budem potpuno iskren, postoji  jedan film koji sam želeo, a koji se nije našao na programu. To je Zovi me svojim imenom (Call Me by Your Name), koji je režirao Luka Gvadanjino.

Šta se tokom ovih deset-jedanaest meseci priprema pokazalo kao najveći izazov u koncipiranju programa?

Nema tu više matematike. Čitave godine gledate filmove, brzo reagujete pri pribavljanju festivalskih prava i onda slede slatke muke, koncipiranje takmičarskog programa, ko će otvoriti a ko zatvoriti festival, redosled prikazivanja odabranih, te prateći programi, koji su, takođe, izuzetno važni za svako festivalsko izdanje. Ovaj FEST je programski spreman temeljno  godinu dana i nekako je sve došlo na svoje mesto. Zadovoljan sam.

Podosta kontroverze i medijske halabuke izazvao je konačni odabir filmova u Nacionalnoj selekciji; kako vi gledate na problem koji će se nužno nametati na tom planu i narednih godina?

FEST je od pre tri godine, uvođenjem domaćeg takmičarskog programa Srpski film, postao  svojevrsni vršilac dužnosti nacionalnog filmskog festivala. Suočeni s malim brojem premijernih domaćih filmova, morali smo da pristupimo planu B, koji podrazumeva selektovanje i onih naslova koji su već imali javna prikazivanja. Selekciona komisija potpuno samostalno bira filmove i nakon toga na potezu je žiri.  Iskreno, nisam zadovoljan što smo zbog oskudne produkcije primorani da u nacionalni program FEST-a uvrštavamo i filmove koji su već bili na repertoaru, no nadam se da će se i to u godinama koje dolaze promeniti. Što se tiče medijske halabuke koju pominjete, to je samo jedna od brojnih reakcija. Verovali ili ne, mnogi burno reaguju i kada na završnoj ceremoniji izostanu nagrade za njihov film. Jedan reditelj je i dalje ljut na mene što njegov film nije dobio nagradu na 43. Festu, a moje objašnjenje da o nagradama odlučuje žiri a ne ja, do danas mu se ne čini realnim. Želja producenata, reditelja, distributera da njihov film uđe na FEST  je velika, ali to nije specifičnost samo našeg festivala. Poput mnogih inostranih kolega, i ja nakon svakog FEST-a imam sve manje prijatelja u filmskom svetu u Srbiji, ali i mnogo šire… Ove godine odbijeno je na desetine filmova iz regiona i stotine prijavljenih iz svih delova sveta. Ove, kao i prošle godine, pojedini autori i producenti su sami izuzeli svoje filmove iz predselekcije FEST-a znajući da ta ostvarenja nemaju velike šanse za selektovanje ili osvajanje nagrada. Što se tiče konkretne halabuke iz vašeg pitanja, mislim da je sve veoma jednostavno. Novinarka jednog dnevnika koju poslednjih godina sve više privlače tabloidne teme, na isti takav način došla je do izjave autora filma koji nije bio selektovan, te je tu (pretpostavljam telefonsku) izjavu sa određenim insinuacijama plasirala u javnost. Kako obično biva s takvim namerama tabloidno nastrojenog novinara, vest se širila, modifikovala i izazivala reakcije koje su inicirale saopštenje selekcione komisije…  Ljudi iz sveta filma kod nas često odbijaju da odlučuju o kvalitetu rada svojih kolega (bilo kao članovi selekcione komisije bilo kao članovi žirija nacionalnog programa), čime izbegavaju potencijalno neprijatne situacije, što je vrlo poražavajuće kako za one koji odbijaju tako i za one zbog kojih odbijaju. Sve to ipak je manje važno od činjenice da je od dvadesetak filmova odabrano osam. To je realna slika aktuelnog srpskog filmskog trenutka kada je FEST u pitanju. Ono što sada uliva optimizam jesu redovni konkursi FCS-a i opravdana očekivanja da ćemo naredne godine imati veći broj  domaćih filmova koji će premijerno biti prikazani na 46. FEST-u.

Na FEST-u ove godine neće biti filma Gorana Paskaljevića, a ta njegova Zemlja bogova imaće premijeru na drugom kraju Beograda neposredno po završetku FEST-a. Da li vam je žao zbog takvog ishoda?

Ukoliko sagledamo celokupnu karijeru Gorana Paskaljevića, možemo reći da je on jedan od naših značajnijih reditelja. Sigurno da veliki reditelji malih i velikih kinematografija imaju svoje mesto na festivalima bilo da je reč o filmu koji predstavlja kvalitativnu amplitudu karijere ili ne. Iz tog ugla gledano, odgovor na vaše pitanje je potvrdan. S druge strane, to je mali film koji na velikom festivalu ne bi dobio pažnju kakvu zaslužuje. Zato razumem Goranovu odluku i podržavam je.

Kako teče saradnja sa selektorom drugih programskih celina, Mladenom Đorđevićem? Dešavaju li se preklapanja i sudaranja u vašim odabirima i kreiranju konačne varijante programa?

Mladen i ja imamo izuzetno dobru saradnju. Da nije tako, male bi bile šanse da zajedno potpisujemo program evo već trećeg FEST-a. Njegovi programi su nešto što je učinilo FEST potpunim. Drago mi je što i publika tako misli, a to potvrđuju rasprodate projekcije u salama gde se prikazuju Granice i Thrills and Kills.

Da li se vremenska pozicija FEST-a nakon Berlinskog festivala i dalje pokazuje kao zgodna i potentna varijanta?

Zapravo, to nije zavidna vremenska pozicija. Ukoliko želim da budem iskren, a nadam se i realan, moram da kažem da je to verovatno za selektora najnepovoljnije doba godine. Za početak, publika očekuje da predvidite razmišljanja Američke filmske akademije (dodela Oskara uvek se poklapa s održavanjem FEST-a) mnogo pre ikakvog pokazatelja ko bi mogao da bude nominovan te godine. Filmovi iz Kana i Venecije (ukoliko su imali očekivana otvaranja), više se ne tretiraju kao novi, aktuelni Berlinski festival završava se samo nekoliko dana pred početak FEST-a… Sve to čini sačinjavanje programa FEST-a velikim izazovom, o kome najbolji sud daju publika i kritika.

Kako biste u nekoliko reči ili par rečenica predočili FEST nekome ko vaga da li da ga po prvi put poseti?

Preporučio bih mu da u svoju prvu FEST avanturu uđe kroz projekciju izuzetnog filma Moj život kao tikvica (Ma vie de Courgette), koji se prikazuje drugog festivalskog dana u okviru programa Plazma Fest. Tada ću sa zadovoljstvom treći put pogledati taj animirani film, a nakon projekcije svi idemo na toplu čokoladu da sumiramo utiske.

 Razgovarao: Zoran Janković