Linija života, kratki dokumentarni film Katarine Bulajić, nastavlja svoj festivalski život; upravo tokom dana pred nama Linija života biće prikazana u okviru glavnog takmičarskog programa Međunarodnog festivala Sose u Jermeniji. Baš to je povod za razgovor sa ovom rediteljkom mlađe generacije.
Kako i zašto se baš ova tema nametnula kao izbor za film?
Iako je ovo moj studentski film, što znači da sam imala određeni rok da neki rad predam, do teme sam došla spontano. Vida, o kojoj je film, moja je rođaka za čiju sam životnu priču saznala na ljeto 2013. godine, kad sam pošla u Crnu Goru na odmor, a već na zimu počela sam da snimam. Veoma mi je bilo stalo da zabilježim tu priču, imao materijal potencijala za nešto više od TV dokumentarca ili ne. Nije me toliko privlačila misterija Golog otoka, koliko njena životna pobjeda i kako se osjeća neko ko je jednog dana heroj, a sjutradan izdajnik. Dakle, Goli otok je samo jedna užasna okolnost.
Da li ste već u startu imali jasniju okosnicu priče filma, budući da ova ispovest ima poviše dimenzija i mogućnosti predstavljanja?
Da. Činjenica je da ovog dijela naše istorije, barem dok sam ja išla u školu, u udžbenicima nije bilo. Sve je manje ljudi koji mogu iz prvog lica ovako nešto da ispričaju i to odlazi u zaborav. Tako da je priča primarno bila edukativnog, informativnog karaktera. Pored toga, nisam htjela da pravim lokalnu priču. Cilj mi je bio da je ispričam na neki univerzalan način da i ljudi koji nisu sa naših prostora mogu da razumiju, kao i što mi mozemo njihove, slične priče. Zbog toga sam se i trudila da ne ulazim u politiku, više od nekih činjenica bitnih za samo razumijevanje priče. Nisam imala namjeru da sprovodim neku pravdu, optužujem i istražujem. Cilj mi je bio ovom pričom, pored Vidine pshičke pobjede, skrenem pažnju i sačuvam od zaborava jedan dio istorije.
Kako je teklo samo snimanje, u kojoj meri je junakinja bila spremna i kadra za ispovest u filmsku kameru?
Snimanje je bilo nepredvidivo i samim tim jako zanimljivo. Na neka pitanja nisam znala kako će da reaguje tj. šta bi mogla da ispriča. I kad krene takva priča svi smo na tenutak zaboravljali svoje pozicije i samo slušali. Tu su mi mnogo pomogle moje kolege Vojislav Gelevski, Matija Munjiza Petrović i Aleksandar Tomanović koji su u tako osjetljivim okolnostima znali da se ponašaju, što je jako bitno. Zbog toga nas je i teta Vida brzo prihvatila i podijelila priču sa nama. Iskreno, ja sam zamislila film drugačije da bude malo aktivniji ali, s obzirom da je ona tada bila u lošijem zdravstvenom stanju, prilagodili smo se. Shvatila sam da ona jedino otvoreno i opušteno moze da govori u svom okruženju i to sam ispoštovala. Ona i ja smo se družile prije snimanja i pričale o svemu, tako da je snimanje prošlo zaista lako jer je bila pripremljena na sve, a ja sam je dovoljno upoznala da znam kako da vodim razgovor. Naravno, imali smo podršku njene ćerke Branke i mog tate koji su vjerovatno njoj ulivali sigurnost da će sve da bude u redu i da niko neće zloupotrijebiti njenu priču.
Da li je konačna minutaža (22 minuta) bila nametnuto ograničenje i ima li žaljenja što film ipak nije duže trajao u tom završnom obliku?
Nije bilo nametnuto i mislim da je ova minutaža sasvim dovoljna. A moramo uzeti u obzir tadašnje zdravstveno stanje, sad već pokojne Vide. Da je Goli otok centar ovog filma, a ne Vidina životna priča, to bi bilo nešto sasvim drugo.
I hrvatska rediteljka Tiha Gudac je lane u filmnu Goli prikazala intimističko viđenje priča stradalnika sa Golog otoka, te koja bi to, sa današnje tačke gledišta i u Vašem viđenju, bila ključna odrednica priče o Golom otoku?
Ja na to gledam isključivo sa ljudske strane. Neću da kažem da politika nije bitna ili da taj aspekt treba zanemariti. Ali dok se analiziraju politički postupci, razne strane i analize da li su ih mučili na njemački ili sovjetski način i slično, ti ljudi su zaboravljeni i pretvoreni u statistiku. Gledam kao na nešto što se dogodilo, za šta treba da se zna i da nas opomene.
Kako je tekao festivalski život i imate li još kakvih planova u vezi sa predstavljanjem i prikazivanjem ovog filma?
Film je jako lijepo prihvaćen u inostranstvu, što mi puno znači jer sam uspjela u svom cilju da ova priča ne bude lokalna. U Indiji je na četvrtom Međunarodnom festivalu kratkih filmova u Kolkati proglašen najboljim dokumentarcem, zatim je bio prikazan u Orlandu, gdje nisam prisustvovala, ali su mi kolege iz Hrvatske javili da se otvorio razgovor poslije filma jer ljudi tamo nisu imali pojma o Golom otoku i bili su veoma iznenađeni i radoznali. U Crnoj Gori je bio prikazan na sedmom Underhill Festivalu, gdje je filmu dato na značaju i jako sam zahvalna Vuku Peroviću i cijelom timu festivala. I tamo se povela priča koja je inspirisala neke NVO organizacije na konkretnu akciju. Posle toga je uslijedio 30. Filmski festival Herceg Novi – Montenegro film festival gdje je bio film u selekciji „Žene“ sa jos dosta zanimljivih životnih priča. Nakon Sose International Film Festivala slijedi i Vox Feminae Festival u Zagrebu.
Razgovarao: Zoran Janković