Inače, po zvanju etnolog, Mladen Milosavljević je sredinom ove sedmice promovisao svoj istorijski roman sa elementima fantastike, roman „Kal juga“ (u izdanje kuće Strahor), a nas je počastio ovom iscrpnom listom od čak jedanaest omiljenih mu filmova iz ovog kutka sveta. Evo šta nam je Mladen Milosavljević sve rekao na pomenutu temu:

– Iskren da budem, nije mi bilo lako da odaberem najdraži domaći film. Ova lista predstavlja neke od mojih omiljenih domaćih filmova, one koji su mi se urezali u sećanje već pri prvom gledanju i kojima sam se kasnije vraćao nebrojeno puta. Pokušaću ukratko da obrazložim i zašto.

Čudotvorni mač (1950)

U vreme dok je ondašnja domaća kinematografija, u to vreme praktično još u povoju, vrcala od propagandnih i masobodrećih naslova, iz povoja se u jednom trenutku začulo ‘“daj, babo, glavu“, i stvari su mogle da krenu drugim tokom… Mogle su ali nisu. Te davne 1950. godine snimljena je prva domaća filmska bajka, sada već kultni klasik Čudotvorni mač . Ovaj naslov po mnogočemu može da se svrsta u klasike svetskog ranga, budući da je sniman u sjajnim uslovima i sa vrhunskom ekipom. Nakon njega, domaćoj kinematografiji su otkriveni glumački biseri poput Radeta Markovića i Vere Ilić – Đukić, a upravo na ovom filmu svoju prvu ulogu ostvario je i Pavle Vuisić.

Čudna devojka (1962)

U centru ove filmske priče nalazi se zbunjena studentkinja ekonomije (Špela Rozin), koja dolazi u Beograd na studije i tu počinju njeni problemi. Izgubljena, zaljubljena, neshvaćena i buntovna, ona luta po Beogradu menjajući ljubavnike i birajući između razuma (dobrostojeći urednik poznatih novina) i srca (siromašni apsolvent iz studentskog doma). U svojoj osnovi, ovo je jedna divno ispričana i atmosferična ljubavna priča, sa svim elementima i arhetipovima koji je čine univerzalnom i danas aktuelnom. Pored toga, okosnicu filma čine gotovo dokumentarističke sekvence Beograda sa početka 60-tih. Noćni život i svetla velegrada, igranke, kao i izgradnja Studentskog grada praćeni muzikom Darka Kraljića koja je, po mnogima, i danas sinonim tih srećnih i bezbrižnig 60-tih, daju poseban šarm. Ne treba zaboraviti ni to da je Zoran Radmilović svoju bogatu filmsku karijeru započeo upravo u ovom filmu, glumeći dobrodušnog urednika Peđu. Njegov glas na filmu je, iz nepoznatih razloga, zamenjen glasom Ljube Tadića a da to mnogi gledaoci ni ne znaju.

Jedna od svakako najlepših scena u filmu, jeste uvodna scena iz voza. U toj sceni Zoran Radmilović, glasom Ljube Tadića izgovara sledeće: „Čudna je ta vaša generacija. Kada sam ja jedne ovakve večeri ugledao svetla grada, imao sam pune oči suza“. Upravo te reči prave granicu između ovog i onog vremena, između tih nekih ostvarenih i ovih današnjih, izgubljenih generacija. Ova scena se, poput kakvog duha, pojavljuje i u filmu Raše Andrića Munje, koji govori upravo o tim izgubljenim generacijama i njihovim nastojanjima da se nađe smisao u besmislu i haosu. Doći u veliki grad sa ciljem, dati sve od sebe. Možda se tvrđava na kraju krajeva i ne osovoji, ali treba u svakom slučaju pokušavati.

Marš na Drinu (1964)

Po mnogo čemu gotovo beskprekorno snimljen film. Sjajno napisan, odlično režiran i još bolje kastingovan. Uloge Ljube Tadića, Zorana Radmilovića i tragično nastradalog Aleksandra Gavrića su priča za sebe.  Uz Lepa sela lepo gore verovatno i naš najbolji ratni film.

Breza (1967)

Ovaj nesumljivi biser kinematografije uprkos neospornom kvalitetu prepoznatom i potvrđenom, između ostalog i u vidu nekoliko osvojenih „Arena“ (bronzana za film i dve zlatne – za ulogu i kameru), nije naišao na neki širi prijem kod publike. Danas pak, dobar deo poznavalaca filma sa prostora bivše Jugoslavije, ovaj film svrstava u sam vrh regionalnog filmskog stvaralaštva, dok je kod „običnih“ naročito mlađih gledalaca, malo ko za njega i čuo. Kada kažem najlepši, pre svega mislim na fenomenalnu fotografiju Tomislava Pintera, rađenu u duhu naivnog slikarstva, za koju je nagrađen „Zlatnom arenom“ u Puli. Mada, film ni u ostalim aspektima ne zaostaje za fotografijom, šta više, maestralna muzička tema Anđelka Klobučara, te uloge Mance Kosir (Janica), Fabijana Šovagovića (Joža „Sveti“)  i Velimira Bate Živojinovića (Marko Labudan) prosto plene svakim narednim kadrom. Maestralna režija vođena veštom rukom Ante Babaje i nelinearna dramska struktura, daju ovom filmu jedinstven autorski pečat kakav nije viđen ni pre a ni posle njegovog nastanka. Poseban kvalitet i draž filmu daje činjenica da, osim nekoliko glavnih uloga, sve ostale uloge tumače naturščici, odnosno,  stanovnici dalmatinskih sela Lomnica Donja i Guci. Jedna od najboljih uloga Bate Živojinovića.

Hajka (1977)

Jedan od najboljih filmova Živojina Pavlovića iz njegove postcrnotalasovske faze. Bezbroj puta ranije ispričana priča o sukobu partizana i četnika, u ovom filmu ispričana je u maniru najboljih partizanskih vesterna. Film je rađen po istoimenom romanu Mihajla Lalića, i jedan je od najdinamičnijih domaćih filmova.

Zemaljski dani teku (1979)

Jedan od prvih filmova Gorana Paskaljevića rađen u pseudodokumentarnom maniru. Tugaljiva priča o štićenicima staračkog doma, čiju zaparloženu svakodnevnicu nakratko oživljava novi stanar.  Prelep film. Naročito tema Zorana Simjanovića.

Petrijin venac (1980)

Rađen po motivima istoimenog dela Dragoslava Mihajlovića, koji je lik Petrije zasnovao na životnoj priči žene iz okoline Ćuprije. Divan, tužan, hororičan, sa obiljem sujeverica i atmosferom folklornog i seoskog. Obavezna stanica za sve filmofile.  Verovatno jedna od najpoznatijih tema Zorana Simjanovića.

Karađorđeva smrt (1981)

Jedan od prvih filmova koje pamtim. Gotovo besprekoran kasting i režija Đorđa Kadijevića, koji je u ovom filmu oživeo period s početka 19. veka, kasnije nadograđen u seriji Vuk Karadžić. Antologijske uloge Marka Nikolića, kao Kađarorđa i Aleksandra Berčeka, kao Miloša Obrenovića.

Davitelj protiv davitelja (1984)

Prava je šteta što Taško Načić nije više korišćen u filmovima sličnog žanra. Poseban šmek daju naracija Ljerke Draženović i scenografija Veljka Despotovića.

Dečak iz Junkovca (1995)

Pseudodokumentarna priča o Radomiru Belaćeviću: autoelektričaru, piscu, producentu, domaćoj verziji Eda Vuda i Toma Visija. Prvenac Dejana Zečevića i, po mom skromnom mišljenju, njegov najbolji film do sada.

Naši očevi, majke i njihova djeca (2017)

Sjajan prvenac mlade rediteljke i scenaristkinje Sanje Savić, premijerno prikazan na FEST-u 2017. godine. Dokaz da je moguće snimiti odličan film, gotovo bez ikakvih sredstava. Poseban šmek daju glumci naturšcici i skoro pa besprekoran kasting. Primer kvalitetnog nezavisnog filma.

Zoran Janković