Akademskog slikara Vladimira Markoskog smo zamolili za razgovor povodom njegove izložbe Vertigo koju posetioci  Jugoslovenske kinoteke mogu da pogledaju do 5. marta 2017. godine.

Zašto baš Alfred Hičkok? Šta je to u njegovim filmovima inspirativno? Šta vas je privuklo?

Hičkoka sam otkrio još kao jako mlad, mislim da sam bio tinejdžer. Prvi njegov film koji sam pogledao bile su Ptice, gledao sam ih na RTB 2 gde su često puštali njegove filmove. Sviđala mi se ta napetost u njegovim filmovima i ta fenomenalna fotografija. Svaki kadar njegovih filmova je izvanredan. Naravno i sam izbor glumaca kao što su Džejms Stjuart, Keri Grant, Henri Fonda, Grejs Keli, Kim Novak, Džent Li (u čiju sam ćerku Džejmi Li Kertis bio zaljubljen kao klinac) me je privukao da njegove filmove gledam širom otvorenih očiju.

Predstavite nam slike koje su izložene u Jugoslovenskoj kinoteci. Kojim konkretnim filmovima i scenama su inspirisane…

Polazna ideja za ovaj ciklus slika mi je bila što je Hičkok često za kadrove svojih filmova uzimao kompozicije umetničkih slika. Kasnije se ta ideja razvila dok sam ponovo gledao njegove filmove i čitao njegov čuveni intervju sa Trifoom.Takođe mi je jedna od polaznih ideja bila da na svojim platnima prikažem strah kao jedan od osnovnih neprijatelja čoveka a koga u današnje vreme ima u izobilju. Hičkok je bio majstor da prikaže strah i kod gledalaca izazove napetost. S obzirom da se Hičkok bavio pokretnom slikom a ja statičnom, tražio sam način kako da statičnu sliku pokrenem i došao do ideje da u slike ubacim citate slika Viktora Vazarelija kao najvećeg slikara OP arta i čije se statične slike pokreću pred očima posmatrača. Za kompozicije svojih slika odabrao sam scene iz filmova Psiho (Psycho), Krivo optužen (The Wrong Man), Prozor u dvorište (Rear Window), Ptice (Birds) i naravno Vrtoglavica (Vertigo). Birao sam scene na kojima su glavni junaci uplašenih pogleda pokušajući da aludiram na vreme u kojem živimo. Teme Hičkokovih filmova su i danas aktuelne i ja sam ih začinio detaljima koji su iz našeg vremena i svima prepoznatljivi, s obzirom da u svojim slikama uvek iznosim kritički stav prema vremenu i vrednostima u kome i pod kojima živimo. Od šest slika koje sam izložio samo je na jednoj žena i to ubijena Dženet Li iz filma Psiho gde sam želeo da prikažem kako je žena kao majka, domaćica, dama i sve ono što je žena nekada bila u današnje vreme ubijeno pomoću nametanja imperativa uspeha.

Zašto crno-bela tehnika?

Odlučio sam se za crno-belu tehniku jer sam hteo da istaknem besmisao i bezizlaznost današnjice koja obiluje obogaćenim punim kolorom ubeđujući nas da živimo u predivnom svetu, što nažalost nije istina.

Svojom izložbom jačate sponu između slikarstva i filma. Koliko tu ima manevarskog prostora za preplitanje?

Ta spona postoji od kad postoji i sam film, a od 50-ih godina prošlog veka se slikarstvo i film neprestano prepliću. Ceo američki foto(hiper) realizam je zasnovan na filmskom kadru, a mnogi filmski kadrovi na zakonima kompozicije koji vladaju u slikarstvu. Prostora za preplitanje ima beskrajno mnogo od Vorholove Merilim Monro pa do holivudskih ekranizacija biografija velikih imena slikarstva, citiranja kompozicija umetničkih slika, kulnih filmskih kadrova itd.

Da li ste razmišljali o tome da neku sledeću izložbu posvetite stvaralaštvu nekog drugog istaknutog filmskog umetnika?

Uporedo sa ovim ciklusom slika vezanim za Hičkokovo stvaralaštvo, započeo sam i Četiri jahača Apokalipse inspirisan filmom Apokalipsa danas (Apocalipse now), jednim od mojih omiljenih filmova. Priznajem da obožavam i filmove Stenlija Kjubrika tako da nije isključeno da će neke od mojih narednih slika biti inspirisane njegovim stvaralaštvom.

Razgovarao: Đorđe Bajić