Početkom decembra hrvatska sociloškinja i filmološkinja Sanja Kovačević je u dve odvojene prigode (U Ustanovi kulture „Parobrod“ i u Domu kulture „Studentski grad“) prisutnima predstavila svoju studiju „Kvalitetne TV serije: Milenijsko doba ekrana“ (u izdanju zagrebačke kuće Naklada Jasenski i Turk, a koje se u Srbiji može nabaviti zahvaljujći i preko smederevskog Heliksa), a mi smo tu priliku iskoristili za podroban razgovor o fenomenu, čini se, neprolazne eksplozije kvalitetnog igranog sadržaja… negde daleko.
Kako i koliko dugo nastaje studija ovakovog profila, zamaha i opsega?
Kada su mog profesora na Akademiji, Zvonimira Berkovića, pitali koliko dugo je pisao scenarij za film, našalio se i rekao 20 godina. Mislio je, naravno, na sve one godine radnog i životnog iskustva koje je unio u scenarij. Slično mogu reći i za ovu knjigu, faktički sam je pisala 3 godine, ali mi se uselila u glavu puno ranije, kad sam ušla u posao proizvodnje TV serija, prije 15-tak godina. Pisanje je uključivalo gledanje velik broj serija po nekoliko puta, iščitavanje hrpe knjiga, članaka i intervjua, jer nisam htjela napisati kompilaciju već objavljenih tekstova nego što originalnije djelo, iako je, naravno, nemoguće izbjeći citiranja, naročito o serijalnim klasicima o kojima je u Americi objavljeno sve što se valjda moglo objaviti. Pisanje je trajalo predugo jer sam je pisala uz regularne poslove, ali najviše zato što nisam nikoga konzultirala o tome što pišem pa se materijal samo gomilao dok nisam našla fokus, temu. Htjela sam napraviti nemoguće, knjigu kolja bi obuhvatila sve što je važno znati o kvalitetnim serijama, od teorije do scenarističke i produkcijske prakse, pa mi je puno vremena oduzimalo reduciranje te galaksije materijala na ono što je važno. Da nisam radila početničke greške, pisanje bi trajalo oko godinu dana i nipošto ne bih radila sama, u tišini svoje sobe.
Koja je bila inicijalna ideja ovog poduhvata?
Da imam talent za samopromociju, rekla bih da mi je namjera bila napisati doktorski rad – što knjiga i jest jer ima znanstvene recenzije najvećih filmskih autoriteta koje to potvrđuju. Pravi razlog je bio što sam htjela napraviti sve što je u mojoj moći da se u Hrvatskoj počnu raditi kvalitetne serije, da se nastavi tradicija od prije rata i uhvati korak sa svjetskom produkcijom. Iz brojnih komunikacija sa strancima iz TV industrije, shvatila sam da kvaliteta europskih serija ne ovisi presudno o njihovom budžetu nego prvo i osnovno, o znanju koje profesionalci imaju o njezinoj proizvodnji i organizaciji televizijskih kuća. Ali, ponajprije želji da naprave nešto dobro. Mi ovdje, na cijelom Balkanu, imamo nekih prednosti u odnosu na Evropu, ali postoji taj uporni otpor prema preuzimanju i primjenjivanju tuđeg znanja. Moguće je preorganizirati javnu televiziju, moguće su koprodukcije na ovim prostorima, moguće je privatnim producentima naći financijski interes da naprave kvalitetu, sve je to vani odavno riješeno, odavno postoji. Kada sam, nakon mnogih razgovora s našim producentima i decison-makerima na televizijama, ali i samim piscima, shvatila da im nedostaje elementarnog znanja o tome što je kvalitetna serija, da se vani uopće dogodila neka „revolucija“ i da njihovi ego-otpori prema tome previše koštaju hrvatske porezne obveznike, a i moju egzistenciju, odlučila sam napisati knjigu. Također, i zato da se konačno počne mijenjati percepcija o TV serijama kao pukoj zabavi za gledatelje i keš-mašini za producente, jer, televizija je najmasovniji medij, s najvećim utjecajem, i htjela sam dati doprinos tome da taj utjecaj bude i pozitivan, s obzirom da je dominantno zatupljujući.
Kako ste došli do završnog odabira ovih pet serija (The Wire, The Sopranos, Deadwood, Mad Men, Breaking Bad), čije ste domete i čiji značaj ste ovde detaljno obradili?
Jednostavno. Mogla sam izabrati britansku seriju jer imaju najstariju i najjaču tradiciju kvalitete, ili američku koja je eksplodirala početkom milenija. Kad sam pogledala Žicu, a zatim Sopranose i Deadwood, nisam zapravo više imala što birati, nego dodati još nekoliko serija koje bi bile u približnom rangu s ova tri neupitna klasika. Sve ostale koje sam površnije analizirala ili samo spomenula sam birala po principu njihovog doprinosa razvoju TV serije, ali i sasvim subjektivnog fanovskog afiniteta, pa su se „potkrale“ i neke britanske serije. Važan razlog je i činjenica da su tih pet američkih serija odgovorile na veliku ekonomsku i društvenu krizu na početku milenija, svaka na svoj originalan način, što objašnjavam u zaključku. Kvalitetne TV serije postale su autorska djela koja objašnjavaju naše društvo ozbiljno i argumentirano, postavljajući neugodna pitanja i odgovarajući na njih na gotovo znanstveni način, a opet zabavan.
Da li je zbog obima nešto od napisanog materijala i/ili početno planiranog moralo da otpadne i bude ostavljeno za neku drugu priliku?
Uf, i previše toga je ostalo. Morala sam izbaciti oko 200 kartica teksta, ali nije mi žao. Nekom drugom prilikom više ne bih htjela pisati o starijim serijama, osim kao pretečama novih, i svakako prije o britanskima i europskima nego američkima. U ovom vremenu peak TV-a jako je teško razlučiti tzv. kvalitetu da bi se takvim serijama posvetio ozbiljan trud i vrijeme.
Da li ste i u kojoj meri morali da zauzdavate i vlastitu filmofilsku strast i teorijsku potkovanost, i kako se postiže ravnoteža između ta dva naoko suprostavljena pola?
Pa, čim sam se upustila u površnu analizu, bilo mi je jasno da su te serije zaslužile pristup dostojan najozbiljnijh znanstvenih analiza. Kao uzor sam uzela pristup dr. Ante Peterlića, velikog filmologa, iz knjige Studije o 9 filmova, u kojoj je obradio neku filmsku teorijsku temu kroz jedan filmski klasik, vrlo čitkim stilom. A ostalo je, pretpostavljam, stvar temperamenta, često sam se osjećala da plešem na žici, ali sam se trudila uključiti analitički aparat kadgod bi me ponio zanos. Nije mi bilo teško jer, kad volim neku seriju, onda me i zanima kako rade kotačići i opruge iza kulisa i kako su to majstori zanata napravili. S obzirom da sam također i sociolog, gušt mi je otkrivati društveni kontekst o kojem neka serija govori ili je smještena, to i jest poanta kvalitetnih serija, da kopaju duboko u uneugodna društvena pitanja, druga je stvar što ih većina ljudi gleda kao zabavu pa na to ne obraćaju pažnju. Radi se o vrlo obimnim i kompleksnim serijama, pa sam tražila njihove aspekte koji još nisu obrađeni u stranoj literaturi, pa mi je i to bio fokus za teorijsko promišljanje. To mi je bila ponekad i kugla oko noge jer sam Žicu, seriju koju doslovno obožavam, napisala s najmanje strasti, preopterećena time da ne ponavljam što su drugi rekli. Trudila sam se biti maksimalno objektivna u analizi, koristeći kriterije evaluacije koje sam navela u knjizi, ali sam ipak izostavljala govoriti o onome što mislim da u tim serijama nije dobro, jer je cilj knjige otkriti artističke aspekte tih serija, a ne pincetom čupkati mane. S Momcima s Madisona sam jedino imala problem jer mi emotivno nikako nisu sjeli, bili su mi dosadni, ali mi je ta teorijska potkovanost koju spominjete, pomogla da brzo shvatim koliko ta serija narativno ingeniozno raspravlja, na primjer, o kulturi narcizma ili patrijarhalnosti, ili koliko je važna za koncept reklamiranja u TV industriji. I onda sam je zavoljela. Tako da sam beskrajno uživala pišući knjigu.
Da li su serije i zbilja novi filmovi?
Nisu, radi se o klasičnoj „zamjeni teza“. Zato što se služe istim audiovizuelnim sredstvima, ne znači da imaju ista pravila naracije i produkcije, niti da se mogu vrednovati istim kriterijima. U filmskoj industriji razlikuje se fast-food proizvodnja holivudske „zabave“ i art filmovi, pretežno festivalski koji su „običnom“ gledatelju postali slabo dostupni jer se rijetko prikazuju u „cineplexima“, s malobrojnim art-kinima. Isto je s TV serijom, prevladavaju „umni slatkiši“, a kvalitetne su namijenjene pretežno niša-publici, zahvaljujući kojoj su i nastale. Iako se u zapadnom svijetu od 1990-tih raspravlja o art-serijama, a o njima se na sveučilištima uči na kolegijima odvojenima od filma, od serije se još uvijek masovno ne očekuje da zauzme art-poziciju, a kod nas se, pak, te promjene percepcije kreću glečerskom brzinom.
Da li ste saglasni sa nekim opštim sudom da su sitkomi, opak, već nekoliko godina u uočljivoj kreativnoj krizi?
Nije mi poznat taj opći sud. Mislim da je žanr komedije također evoluirao od sitkoma klasičnog tipa u zatvorenim prostorima i onelinerima u komedije sa složenim likovima i dramskim elementima, i oporim, kritičkim humorom koji ponekad ubode jače od bilo koje drame. Američki kritičar Matt Z. Seitz ih je zgodno nazvao „komedijama u teoriji“. Bojack Horseman i You’re the Worst ubadaju teme depresije i narcizma više od Momaka s Madisona, a Veep, odnosno britanska preteča, The Tick of It, jače kritiziraju i točnije prikazuju političke igre moći od svih epizoda House of Cards zajedno. Gotovo kao da su stvari u svijetu postale toliko mučne da bi u obliku drame bile nepodnošljive za gledanje pa se mogu prikazati samo kroz prizmu humora. Osobno nisam nikad bila fan američkih sitkoma koji ispaljuju deset šala u minuti, osim spomenutih iznimaka i Seinfelda, The Officea, volim britanski i srpski humor jer oni i u formi studio-sitkoma imaju dušu i dozu autoironije i samokritike.
Kako vam se čini ovdašnja/regionalna aktuelna serijska ponuda, opažate li neki napredak, neke specifičnosti u onome što se ovde snima i gledateljstvu nudi?
Napredak svakako postoji u odnosu na crnu rupu tijekom 1990-tih, barem u Hrvatskoj. Što se komedija tiče, tu je srpska produkcija tradicionalno najjača u regiji, a što se drame tiče, i dalje je snažan trend imitiranja američkih i skandinavskih krimi serija, umjesto da se traže i nađu autentične priče, stil, likovi. Od stranaca trebamo učiti kako, recepturu kako se produciraju uspješnice, a ne što. I Danci su se probili zato što su bili svježe meso u televizijskom supermarketu, uzimajući od Amerikanaca njihovo tehničko znanje, ali sadržajem i stilom su se uvijek obraćali isključivo vlastitoj, i regionalnoj, publici. U Hrvatskoj su proizvedene neke dobre serije koje su entuzijastično krenule u osvajanje domaće publike i zaslužile su mnogo više nego što ta publika ima sluha, što je pak dio kompleksnijeg problema. Ono što nam nedostaje su povijesne teme pa sam oduševljena kad vidim da se u Srbiji snimaju Senke nad Balkanom ili Vere i zavere. Nisam još pogledala sve srpske serije koje želim, ali ono što sam vidjela mi ulijeva veliku nadu da bi iz regije mogla izaći sjajna serija, jer, ono što mi ovdje na Balkanu imamo, su stvarne, punokrvne ljudske drame, živimo ih svaki dan, ratove da ne spominjem, a stranci ih „izmišljaju“ pa mi njihove serije često djeluju artificijelno. Svima nam ovdje u regiji treba više samopouzdanja da itekako možemo dobiti Emmyja, ali i skromnosti da još puno moramo učiti od drugih.
Koje još recentnije serije (mimo onih u knjizi već detaljno izanaliziranih) nam preporučujete kao posebno zanimljive, relevantne, značajne, osobene…?
Kao i s filmovima ili kolačima, to je stvar osobnog ukusa, a kod mene sada već i zasićenja od serija, moram hitno na strogu dijetu. Osim serija koje sam navela u knjizi – pazila sam da to budu one koje je vrijedno pogledati – i komedija koje sam ovdje spomenula, trenutno se mogu sjetiti tek par šašavih britanaca, Catastrophe i Detectorists i bizarno norveškogDaga, a od drama, u antologiju su već ušle Sluškinjina priča, Horace and Pete, prva sezona True Detectiva, Mladi papa, Black Mirror (i Brookerov Dead Set), Most, od povijesnih 1864i Babylon Berlin, a od onih koje mi se čine važnima iz narativnih razloga, to su prve sezone Farga i Mr. Robota, Legion, i Twin Peaks (iako ga uopće nisam ubrala), ili „socioloških“,The Deuce i American Gods (kao da je adaptacija Hararievog romana Homo Deus, a ne istoimenog). Narcosi su mi odlični čak i u trećoj sezoni nakon Escobarove smrti, kad bi se očekivao efekt „jumping the shark“, solidni su Billionsi, dok bih neke „britance“ poput Happy Valley ili Sherlocka rado pogledala još jednom. Općenito, novim serijama dajem šansu tri epizode, ako me ne kupe, odustajem i radije pogledam neki stariji klasik.
Razgovarao: Zoran Janković