U sredu, 25. januara u Bijaricu, u Francuskoj, na tridesetom izdanju festivala FIPA (Festival International de Programmes Audiovisuels) prikazan je i dokumentarni film Pogledi zatvorenih očiju mlade Dore Filipović. Već neko vreme ovo nesvakidašnje ostvarenje živi uzbudljiv festivalski život, te smo za razgovor zamolili Doru Filipović, kako bismo vam otkrili barem deo tajne ovog višestruko nagrađivanog i zaista unikatnog filma.

Šta se sve zbivalo sa ovim filmom, počev od prvih javnih prikazivanja do najnovijih festivalskih gostovanja?

Film Pogledi zatvorenih očiju je prošle godine učestvovao na više od 20 festivala širom sveta (Beogradski festival dokumentarnog i kratkometražnog filma, Festival srpskog savremenog kratkog i dokumentarnog filma u Vašingtonu, Pula film festival, Filmski festival u Herceg Novom, Internacionalni festival kratkog filma na Baliju, Film school fest Munich…) i osvojio je pet  nagrada: Nagradu za istraživački pristup vizuelnom i akustičnom životu u filmu na 11. Internacionalnom festivalu dokumentarnog filma Zlatna Buklija, Nagradu za najbolji film na Festivalu studentskog filma jugoistočne Evrope u Istanbulu, Specijalnu nagradu žirija na Kraljevskom filmskom festivalu, Specijalnu nagrada žirija na Internacionalnom festivalu studentskog filma u Rijeci i Nagradu publike na prvom izdanju  Šumadijskog filmskog festivala u Kragujevcu. A prva projekcija ove godine je ova na festivalu u Bijaricu – 30. FIPA (Festival International de Programmes Audiovisuels).

Kako je nastala ideja za ovaj film i koliko se ona menjala tokom samog rada na filmu?

Pošto sam po profesiji dizajner zvuka, želela sam još više da istražim temu o zvuku i kako oni, kojima je sluh najosnovnije čulo, funkcionišu sa njim u svakodnevnom životu. Moja početna ideja i scenario su se još više razvili i obogatili zahvaljujući slepim i slabovidim sagovornicima koje sam intervjuisala, jer sam sa njihovim pričama otkrila potpuno novi svet u kome zvuk i energija igraju najvažniju ulogu.

Kako ste došli do ove korelacije zvuka i slike?

Sa tehničke strane, ideja je bila da se prvo snime intervjui sa slepim i slabovidim ljudima, a zatim da se na osnovu tih intervjua napravi i dizajnira zvučna slika koja je predstavljala nekakvu vrstu scenarija za dalji rad. Na osnovu tog zvuka snimljena je slika onako kako smo je direktor fotografije Igor Marović i ja zamišljali dok smo slušali taj zvuk. Slika je eksperimentalna, izmontirana po zvuku i nema kadrove u kojima se sagovornici vide, zato što se slepi ljudi samo čuju, pa su onda ti intervjui samo u zvučnoj slici. Osnovni cilj je bio da slika bude uslovljena zvukom, a ne zvuk slikom kao što se uobičajeno snimaju filmovi da bi film bez problema mogli da prate i slepi i slabovidi i ljudi sa vidom. Sa montažerkom Sarom Santini sam, takođe, imala odličnu saradnju. U montaži nam nije bio cilj formiranje klasične narativne strukture već praćenje slobodnih asocijacija i dopuštanje gledaocu da sam formira značenje kadrova. Montažni ritam prati zvuk i priču, ali, naravno, uvek nam je bilo važno ne odvući pažnju od zvučne slike koja je ipak osnovni element ovog filma.

 Film odlikuje i izvanredan rad direktora fotografije Igora Marovića, kako je izgledala i šta je predstavljalo najvažniju tačku oslonca vaše saradnje u slučaju ovog filma?

 Po završetku prve verzije zvučne slike napravljena je knjiga snimanja za sliku. Igor i ja smo na osnovu zvuka osmislili lokacije koje bi bile pogodne da se na što bolji način likovno opišu njihove priče. Lokacije su bile mnogobrojne jer smo se trudili da snimimo sve predele i vremenske uslove o kojima su pričali. U nekim kadrovima smo koristili igru svetla, senki, silueta, a za neke smo zamislili da imaju aktere koji su fragmentarno predstavljeni nekada sa, a nekada bez nužne narativne strukture. Kao i svaki projekat, postojalo je mnogo sumnje, neplaniranih događaja i nesuglasica, ali kada bismo došli na osmišljeni set, Igorova sigurnost i fokusiranost na rad mi je predstavljala tu tačku oslonca. Najvažnije mi je bilo što smo se u pogledu estetike filma u potpunosti složili i dopunjavali sa idejama.

Budući da se bavite zvukom/dizajnom zvuka, otkud vi i na polju filmske režije?

Film Pogledi zatvorenih očiju je moj master rad na Katedri za snimanje i dizajn zvuka na Fakultetu dramskih umetnosti u Beogradu. Želela sam da za završetak svojih studija uradim nešto drugačije i da istražim temu o zvuku i slepima koja me je već neko duže vreme privlačila. Imala sam veliku podršku od strane svojih mentora profesora dr Zorana Maksimovića i Ognjena Popića. Ni u jednom trenutku nisu dovodili u pitanje moje ideje i u pravom smeru su me savetovali za dizajn zvuka filma. Prvi put sam imala priliku da budem u ulozi reditelja koja je bila poprilično izazovna. Imala sam odgovornost za svaki postupak na filmu, ali se nisam plašila da se „igram“ sa svojim idejama i da ponekad odstupam od pravila.

S tim u vezi, da li spremate neki novi rediteljski poduhvat i na čemu, inače, filmskom radite ovih dana, sedmica, meseci?

Ideje za nove projekte uvek postoje i polako se jedna za drugom razvijaju. U proteklom periodu sam pratila svoj film na festivalima i zahvaljujući njima sam stekla nova iskustva i divna poznanstva.

 Razgovarao: Zoran Janković

NAPOMENA: Više o filmu Pogledi zatvorenih očiju možete pročitati u prikazu napisanom za portal Filmskog centra Srbije. Takođe, na našem portalu je dostupan i intervju sa direktorm fotografije Igorom Marovićem.