Stefan Arsenijević je već kao mlad autor zainteresovao svetsku filmsku scenu. Njegov kratki film „(A)torzija“ (2003), nastao po scenariju Abdulaha Sidrana, nagrađen je između ostalog i Zlatnim medvedom na Berlinskom filmskom festivalu (Berlin Film Festival), a zatim je bio nominovan i za američku filmsku nagradu Oskar. „Ljubav i drugi zločini“, Arsenijevićev dugometražni debi iz 2008, predstavlja jednu od retkih intimističkih melodrama sa ovih prostora, koja primat daje ličnom a ne kolektivnom, te privatnom umesto političkom. Za ovo ostvarenje nagrađen je na festivalima u Sofiji, Visbadenu, Lincu, Tbilisiju i Bursi. Stefan Arsenijević je figura od izuzetnog značaja za srpski film, naročito za razvijanje novog autorskog talasa. Profesor je na Fakultetu dramskih umetnosti, te urednik filmskog programa Dvorane Kulturnog centra Beograda, kao i osnivač First Films First radionice za razvoj debitantskih projekata mladih autora iz regiona.

Arsenijevićev novi film, „Strahinja Banović“ premijeru je imao na Filmskom festivalu u Karlovim Varima (KVIFF), gde je i nagrađen Grand Prix-jem, kao i nagradom za najboljeg glumca, te specijalnim priznanjem za fotografiju.

Čestitke na nagradama u Karlovim Varima i uspešnoj premijeri! U vreme svetske pandemije, koja je paralisala filmske festivale i bioskopski život, kakav je osećaj ponovo stati pred publiku i prisustvovati projekcijama na velikom platnu?

Hvala! Cela ekipa je imala osećaj da je već i premijera na festivalu, pred punom salom od 2.000 gledalaca, sama po sebi nagrada. Svima nam je nedostajao kontakt s publikom, osećaj kolektivnog gledanja filma. To je nezamenljivo i nenadmašno iskustvo i čini mi se da su svi postali svesni toga u pandemiji. I publika i ekipe filmova čijim premijerama sam prisustvovao, bili su razneženi i uzbuđeni. U vazduhu je lebdeo osećaj zajedništva. Zaista poseban način da se posle više godina rada na ovom filmu, proslavi premijera. Čak mi je i taj crveni tepih, koji obično ne volim, delovao kao baš dobra ideja.

Na ovom filmu si sarađivao sa glumcima koji su svoje uloge tumačili na drugim jezicima. Ovakvo iskustvo si već imao u radu na omnibusu „Istambul: ne zaboravi me“. Kako je režirati na drugom jeziku? Da li to na bilo koji način menja tvoj proces rada kao reditelja?

Naravno, neke jezičke nijanse se gube, ali sâm proces je svuda isti. Snimao sam, sticajem okolnosti, često u inostranstvu. U Sloveniji, Turskoj, Rusiji. Često sam radio sa ekipama koje sam zapravo tek upoznavao tokom snimanja. I uvek mi je bilo fascinantno kako, kada krene snimanje, stvari su manje-više svuda iste. Ima nečeg lepog u tom esnafskom, filmadžijskom prepoznavanju bilo gde u svetu.

U lingvističkom smislu, nama je u ovom filmu olakšavajuća okolnost bila što engleski jezik, na kojem je većina dijaloga, nije maternji jezik ni jednom od likova, pa se ni ne očekuje da ga savršeno govore. Meni je sazvučje različitih akcenata u engleskom jeziku dosta zanimljivo. Donosi jedan dodatni sloj značenja. Danas svi govore engleski, čak i deca migranti koji glume u našem filmu. Ali u akcentima odzvanja njihov identitet i individualnost. I to je lepo.

Jedna od najuzbudljivijih stvari je bila upravo činjenica da smo glumce nalazili na različitim krajevima sveta i onda sa njima zajedno gradili jednu intimnu ljubavnu priču. Ne samo da dolaze iz različitih zemalja, glumci u našem filmu imaju i različita profesionalna i lična iskustva. Ibrahim Koma, koji zaista nosi ceo film, glumac je malijskog porekla, rođen i odrastao u Parizu. Glumio je još kao dete u TV seriji „Santrope“ i praktično je pred kamerama odrastao u izvrsnog glumca koji ovih dana promoviše i visokobudžetnu seriju „Put oko sveta za 80 dana“ u kojoj igra glavnu ulogu uz Dejvida Tenanta. Ibrahim je imao dosta dijaloga na srpskom. Kako bi se spremio za ulogu, preselio se nekoliko meseci pre snimanja u Beograd i upijao jezik, kulturu, razgovarao sa migrantima… Gotovo svakodnevno smo imali neku vrstu probe ili razgovora o filmu. Jedan izuzetno talentovan, divan, posvećen, suptilan, a sugestivan glumac.

Nensi Mensa Ofei koja glumi njegovu suprugu je rođena u Gani, ali se kao tinejdžerka preselila u Austriju gde sada puno radi u pozorištu. Ovo je njena prva velika uloga. Treći u ljubavnom trouglu, Maksim Kalil je velika zvezda u arapskom svetu. Zbog ratnih dešavanja je bio prinuđen da napusti rodnu Siriju i sada živi u Francuskoj. On dakle ima i direktno izbegličko iskustvo. Uz njih su tu i sjajni domaći glumci Nebojša Dugalić, Slaviša Čurović, Strahinja Blažić, Ivana Šćepanović… A u pojedinim malim ulogama i kao statisti pojavljuju se migranti iz više izbegličkih kampova u Srbiji. Dakle, na snimanju je bio svet u malom.

Ovaj film se tematski i idejno naslanja na istoimenu epsku pesmu „Banović Strahinja“. Kako si se odlučio za ovakvu paralelu? Kako gledaš na prisustvo našeg kulturnog nasleđa u domaćem filmu? Šta je filmsko u ovoj epskoj pesmi, a šta je epsko u ovoj filmskoj priči?

Imamo fantastično bogatstvo epskog nasleđa koje je veoma retko ekranizovano. Mene je oduvek privlačila pesma „Banović Strahinja“ jer je o plemenitosti. O ljubavi. O praštanju. Veoma netipična za srednji vek, ali i za savremeni trenutak. Stalno gledamo nekakve filmove o osveti, to je postalo opšte mesto filmskog narativa. Činilo mi se da je vreme da se taj narativ promeni. Činilo mi se da je u ovom svetu koji i lokalno i globalno sve više srlja ka podeljenosti, ka ukopavanju u rovove – ideološke, nacionalne, religiozne, sportske, vakserske, kakve god – jako važno napraviti film o praštanju. Nije lako oprostiti. Za to je potrebno razumeti drugoga. Potrebna je empatija. Potrebna je mudrost i razumnost. Ali možemo da probamo da u sebi nađemo tu snagu, tu mogućnost da budemo bolji ljudi. Bar bi film morao da nam pruži tu nadu. Ali, da ne deluje kao da ja u filmu nešto popujem, ova pesma je jedna velika i neobična ljubavna priča koja uključuje i jedno uzbudljivo putovanje puno neizvesnosti i samoodricanja. To su sve filmski elementi u pesmi. Film je intiman, ali epsku dimenziju mu daje neverovatna izdržljivost glavnog junaka, koja je zajednička za sve migrante. Kada se stavite u njihov položaj i zamislite sva ta nepregledna prostranstva koja su prešli često i pešice, a sve zbog nade u bolji život, to je stvarno epski i junački u najboljem smislu.

Sa pojavom migrantske krize ova tema je prirodno postala centralna u mnogim evropskim kinematografijama, s obzirom da se radi o pitanju koje povezuje sva evropska društva i nažalost ih duboko deli. Kako si ti inspirisan da se baviš ovom temom? Kakva je odgovornost autora kada se bave ovakvim temama, koje su duboko ukorenjene u našoj trenutnoj stvarnosti?

Bio sam inspirisan sudbinom mladog migranta Ibrahima Išaka iz Gane koga sam upoznao u izbegličkom kampu u Krnjači. Za razliku od drugih, on je želeo da ostane u Srbiji i na sve načine se trudio da se uklopi u našu sredinu. Učio je jezik, volontirao za Crveni krst, trenirao sa jednim fudbalskim timom, ali nije mogao da zvanično igra mečeve dok ne dobije azil, a na te papire je jako dugo čekao. Bilo mi je nečeg veoma dirljivog i lepog u njegovom entuzijazmu. I onda sam pomislio, ako već toliko želi da bude deo naše kulture, šta ako jednog takvog lika postavim u kontekst savremene interpretacije jedne od ključnih epskih pesama naše tradicije? Čuli su se mnogi glasovi desničara koji su strepeli da će migranti zauvek promeniti naš način života. I onda se meni činilo da bi to bio jedan zanimljiv umetnički eksperiment, koji bi na drugačiji način sagledao i migrantsku krizu i našu tradiciju. Tema je velika. To je najveća izbeglička kriza posle Drugog svetskog rata. I dešavala se pred nama. Svi smo viđali migrante tih dana na svakom koraku. Mene su prizori iscrpljenih, izgubljenih ljudi podsećali na naše izbeglice iz ratova 90-ih uz koje sam odrastao. I, prirodno, imao sam potrebu da nekako progovorim o njima, posebno zato što su u medijima predstavljani uglavnom samo kao brojevi. Nekako sam imao utisak da kriza nije imala ljudsko lice u medijima. S druge strane, filmovi se često veoma snishodljivo odnose prema izbeglicama. Meni je bilo važno da naši likovi ne budu svedeni na identitet izbeglice, identitet žrtve. Zato su njihovi problemi u filmu ljubavni, emotivni, intimni, problemi koji bi mogli da se dese bilo kome od nas. Takvi problemi pokreću radnju, a činjenica da se sve dešava u kontekstu izbegličke krize onda celu stvar pojačava i čini je uzbudljivijom. Naši likovi su mladi, zanimljivi, lepi ljudi koji se bore. I identifikacija sa njima je laka. Gledamo ljude poput nas u datim okolnostima. A takav je bio dobar deo migranata koje sam sreo. Kao neko sa ovih prostora, nakon proživljenih ratova, bilo mi je lako da ih razumem.

„Banović Strahinja“ je film satkan od elemenata poezije, epa ali i surove geo-političke stvarnosti. Koliko ti smatraš da je film politički čin? Kako si pristupio preplitanju ovih slojeva u svom filmu?

Za mene je dovoljan politički angažman ako se publika gledajući film identifikuje sa junacima koji su migranti. A to je i ono što je najveća snaga filmske umetnosti – mogućnost da prepoznate sebe u nekom drugom.

Mentor si i pokretač programa First Films First, gde mladi autori razvijaju svoje debitantske dugometražne filmove. Sa te pozicije, u kojoj, sem što si i sam autor, u kontaktu si i sa autorima koji će se tek pojaviti na domaćoj sceni. Kakav je tvoj utisak o stanju u autorskom filmu u Srbiji? Šta su stvari koje se menjaju, a šta primećuješ kao zajedničke tačke povezivanja autora sa ovih prostora?

Mislim da imamo fantastične mlade autore! Zaista uživam dok radim sa njima i veoma mi je uzbudljivo da svet sagledavam iz njihove perspektive, da, nadam se, budem koristan u razvijanju i brušenju njihovih filmova. Mislim da je glavna vrlina koju imaju to što su različiti. Već na studijama mnogi od njih izgrade svoje filmske poetike koje su sasvim originalne i autentične. Tehnika je dostupnija nego kada sam ja studirao, pa su oni u svojem izrazu daleko slobodniji od moje generacije. Ako postoji nešto što uočavam kao trend, a što mi je već godinama pomalo zabrinjavajuće, to je da mali broj autora želi da snima komedije. Valjda je to uticaj vremena u kojem su odrasli i žive. Ali što se tiče talenta, znanja, veština i uzbudljivosti priča kojima se bave, mislim da možemo da budemo ponosni i zadovoljni. Samo da dobiju pravu priliku da snime dugometražne filmove.

Kada je reč o epskoj poeziji, njen ritam je njena najsnažnija karakteristika. Kako si u ovom filmu pristupio epskoj poeziji koja je deo njega i njenom ritmu?

U filmu koristimo delove pesme. Bilo mi je važno da se oseti original od kojeg smo pošli. Arhaični jezik i desetarac koji je naš arhetip. Ali naš film je zaista veoma moderna i slobodna interpretacija. Klasična adaptacija već postoji, svi su gledali film Vatroslava Mimice. Mi smo želeli da uradimo nešto potpuno drugačije, ali da ostanemo verni duhu pesme.

U vreme kad film ima puno problema da opstane u bioskopima, u vreme kada su streaming platforme i pre svetske pandemije osvajale sve veći prostor, autorski film je posebno ugrožen. Kao neko ko i uređuje filmski program Dvorane Kulturnog centra, dvorane koja je usamljeni dom autorskog filma u Beogradu, kako gledaš na ovu situaciju?

Pandemija je veliki udarac na bioskope okrenute umetničkom filmu. Značajan deo publike za umetnički film svuda u svetu je srednja i starija generacija, koja je posebno ranjiva u ovoj pošasti i prirodno je da je posećenost veoma opala. Iako sam siguran da će se, čim pandemija prođe, publika u još većem broju vratiti u bioskop. Kao što sam na početku našeg razgovora rekao, ništa ne može da zameni osećaj kolektivnog gledanja filma na velikom platnu. Pogotovo kada su to umetnički filmovi koji ne daju lake odgovore, koji se bave kompleksnim temama i pozivaju na dijalog – takav izlazak sa prijateljima u bioskop ništa ne može da zameni. Mislim da smo svi umorni od streaming-a. Vidim to i kod mojih studenata. Ljudi su društvena bića, potreban nam je fizički kontakt, zajedništvo. Pa čak je i Holivud u međuvremenu odustao od premijernog prikazivanja blokbastera na streaming-u. Prošla godina je bila veliki eksperiment koji je pokazao da su bioskopi nezamenljivi. Zaista mislim da bioskop nikada neće izumreti.

Kako na tebe kao na autora, a kako na tebe kao na gledaoca utiče filmska kritika? Kako gledaš na njenu poziciju i ulogu danas?

Rado čitam filmske kritike i imam veliko poštovanje za neke od kritičara. Čak i kada se na estetskom ili ideološkom planu ne slažem sa kritičarem, zanimljivo mi je da otkrijem neki novi pogled na film, drugačije čitanje. Ali posebno cenim kritičare koji su u stanju da prevaziđu svoj ukus i sagledaju film kakav jeste, bez a priori naklonosti prema određenom žanru ili stilu, koji su eruditski u stanju da prepoznaju intenciju autora i u skladu sa tim prilagode svoje promišljanje. Takvih je, na žalost, malo, ali su njihove kritike za mene dragocene.