Nedavno je potvrđeno da će Emir Kusturica definitivno snimati film u Kini, a negde u isto vreme i televizijska publika je mogla da pogleda dokumentarni film Lazar mlađeg reditelja Stefana Krasića, čiji, da pomenemo i to, kratki igrani film Po suncu hoda nastavlja svoj festivalski pohod. Možda je sve u sinhronicitetu, jer Stefan Krasić je na našu molbu odlučio da upravo Kusturičino Podzemlje predstavi kao omiljeni mu film.
Evo i pojašnjenja: „Da sam 1993. godine, kada je počelo snimanje Podzemlja, imao ovoliko godina koliko sad i bavio se filmom, a ne učenjem reči, verujem da bih uložio nadljudski napor da budem makar prisutan na setu. Omiljeni reditelj, Emir Kusturica i omiljeni pisac, Dušan Kovačević, zajedno sa vrhunskim autorskim timom i velikanima naše glumačke scene, preda mnom stvaraju čudo, kome ću se svakim novim gledanjem diviti mnogo godina kasnije. Čudesna komedija apsurda u kojoj je realnost potvrđena nadrealnim, dajući joj vanvremensku dimenziju, daruje recipijentu pregršt emocija sa kojima će nakon katarze on učiti svakodnevno o smislu života.“
„Krenuvši od fenomenalne igre senki trubača koji trče i sviraju, dok ih onaj kome sviraju puca, preko scene u kojoj Nemci bombarduju Beograd, a Crni (Lazar Ristovski) i njegova žena (Mirjana Karanović) se svađaju (Kako možeš da jedeš dok bombarduju? Mogu u inat. Šta, ‘oćeš da umrem gladan?) i antologijeske scene tuče u kojoj se Marko (Miki Manojlović) radujući joj se, skida sat i diriguje trubačima da sviraju brže i glasnije, a oni ponovo, kao da se ništa čudno nije desilo, sviraju i prate jednu od najboljih slepstik tuča u našoj kinematografiji. Odlični filmski prikazi likova i nadrealni momenti, kao što je prisutnost muzike u haotičnim trenucima, dok fenomenalno opisuju naš mentalitet, istovremeno govore i o čovečanstvu kada se nađe u debalansu.“
„U masi dobro izrežiranih scena koje odišu duhovitošću i pokazuju autorsko umeće da lepota uvek nađe svoju formu u bilo kom trenutku života, izdvojio bih ipak tri scene, zbog kojih ovaj film jeste jedan od retkih koji ostaje u glavi i gleda se i bez projekcije. Prva je scena u kojoj se spajaju fikcija i realnost. Na filmskom setu gde se rekonstruišu lažni događaji o herojima Crnom i Marku, upada realni Crni sa sinom, isfrustrirani dvadesetogodišnjom fikcijom koja je za njih jedina istina, ubijaju glumce misleći da su to i dalje Nemci iz okupacije četrdesetih godina. Dok reditelj te fikcije (Dragan Nikolić) želi da iskoristi realnu krv zarad kvaliteta kadra i ne daje da se prekine snimanje, Crni (Lazar Ristovski) uveren da ubija okupatore kreće u oslobađanje Beograda i uči sina (Žika Todorović) šta je mesec, a šta sunce, jer je ovaj prvi put za celog svog života van podruma.“
„Druga scena je u kulminaciji filma, u sred rata u Jugoslaviji, kada Ivan (Slavko Štimac) sreće posle mnogo godina svog brata Marka i ubija ga, prethodno shvativši da je ovaj i njega držao zatočenog u podrumu 20 godina. Ova scena, ne samo što izaziva burno teške emocije, već joj na izuzetan način reditelj daje jačinu ludosti, koja je gradirana kroz ceo film i kulminira tako što se incident dešava u sred ratne zone, okružena eksplozijama u dvorištu Crkve gde krst stoji naopako, kod Kusturice već viđen simbol u filmu Dom za vešanje. Treća i poslednja scena filma, život posle smrti, gde su se svi našli i oprostili jedni drugima za grehove. Opet uz muziku i trubače, radujući se ’životu’, vesele se na jednom parčetu zemlje, koje se cepa i odvaja. Da sam tada, tokom snimanja ovog filma, bio makar i prisutan na setu, bio bih bogatiji čovek.“
Z. J.