Od 8. oktobra domaći gledaoci su u mogućnosti da na Prvom programu RTS-a, i to četiri dana u sedmici (ponedeljak-četvrtak), gledaju novu domaću seriju, po mnogo čemu nesvakidašnju i drugačiju u odnosu na ono što su srpski autori do sada predstavljali u okviru televizijske ponude. Seriju Jutro će promeniti sve su, u produkciji Snežane van Hauvelingen (This and That Productions), osmislili su i stvorili (i većim delom režirali) Goran Stanković i Vladimir Tagić. U središtu ove savremene beogradske priče isprepleteni su životi četvoro protagonista – brata i sestre Filipa (Nikola Rakočević) i Anđele (Jovana Stojiljković), kao i njihovih prijatelja Saše (Isidora Simijonović) i Ljube (Andrija Kuzmanović). U razgovoru koji sledi, mladi autori govore o procesu nastanka serije i junacima koje su stvorili.

Kako se rodila ideja za saradnju i nastanak Jutra?

Vladimir Tagić: Goran i ja  smo se upoznali na serijii Sumnjiva lica i vrlo brzo smo postali dobri prijatelji. Shvatili smo da smo kreativno i estetski bliski i nekako se potpuno organski i prirodno desilo da razmišaljamo o tome da možda radimo zajedno. Ideja za Jutro se rodila upravo kroz dijalog nas dvojice, kroz želju da napravimo seriju kakvu bi smo želeli da gledamo. Osetili smo potrebu za serijom koja neće imati u sebi tezu, neće biti vođena samo zapletom, već će njena snaga biti u prirodnosti i autentičnosti likova, u njihovoj punokrvnosti.

Kako ste organizovali pisanje scenarija, imajući u vidu da je na njemu radio čitav tim?

Goran Stanković: Vlada i ja smo na samom početku proveli dosta vremena razgovarajući o likovima i toj nenametljivoj dramaturgiji koja nam je bila važna. Nismo gledali šta bi bilo najmanje očekivano ili koji bi obrt bio najatraktivniji već u kojoj bismo situaciji voleli da vidimo nekog od likova, koja bi nam situacija pokazala neki novi sloj tog junaka. U prvih nekoliko meseci smo napisali pilot epizodu i sinopsise za prvih deset. Nakon toga smo shvatili da će nam trebati pomoć i da nećemo moći sami da održimo kvalitet tolikog broja epizoda i da su nam potrebni još nečiji glasovi. Tada smo uključili Maju Pelević, Dimitrija Kokanova, Filipa Vujoševića i Borisa Grgurovića, a kasnije nam se pridružio i Milan Marković Matthis.

Vladimir Tagić: Goran i ja smo pisali sinopsise na početku, za svaku epizodu, zatim smo u taj proces uključili i Maju Pelević. Sa Dimitrijem, Milanom, Borisom i Filipom nalazili smo se i prolazi kroz sinopsise, diskutovali o njima, slušali njihove komentare i dogovarali se oko toga ko bi pisao koju epizodu. Primarna ideja je bila da čitav tim funkcioniše zajedno i da konstantno imamo zajedničke sastanke, zatim smo shvatili da je to ipak neizvodljivo zbog obaveza koje je svako od njih imao, i onda smo se odlučili za princip u kom Maja, Goran i ja sastavljamo sinopsise i šaljemo ih scenaristima, a oni pišu. To se ispostavilo kao dobar princip pošto su nam scenaristi mnogo pomogli u trenucima kada nam je bila potrebna svežina i nov ugao posmatranja. Vremenom smo svi zajedno osećali koje epizode bi najbolje legle kom piscu i na taj način odlučivali ko šta piše.

Vladimir Tagić

Produkcijska kuca This and That vam je od početka bila velika podrška, zar ne?

Goran Stanković: Snežana van Hauvelingen i ja smo 2009. godine osnovali This and That i bilo je potpuno logično da ovaj projekat radimo u našoj produkcijskoj kući sa mladim i talentovanim ljudima koje smo oko sebe okupili i sa kojima radimo već godinama.

Kako se u čitavu priču uključio RTS?

 Goran Stanković: RTS je bio u potrazi za novim sadržajem u formatu od 25 minuta. Mi smo u tom trenutku imali prvih pet epizoda i razvoj likova do kraja sezone. To se dosta razlikovalo od svega ostalog što su oni do tada dobijali i jako im se dopalo.

Vladimir Tagić: Pošto smo napisali pilot epizodu i sinopsise prvih pet epizoda, predali smo to RTS-u. To je bilo u junu 2017. godine. Njima se to dopalo, ali su nam rekli da će odluka o podršci nekom projektu se desiti tek na jesen. Mi nismo želeli da gubimo vreme, već smo u toku leta napisali prvih deset epizoda, i sinopsise za još deset, i onda smo u septembru to predali RTS-u. Naša producentkinja Snežana van Hauvelingen je donela odluku da se rizikuje i da se ne staje sa radom, već da produkcija uloži svoj novac u pisanje scenarija bez obzira da li će se on desiti ili ne. To je bio odličan potez i tako smo uspeli da ljudima sa RTS-a dokažemo da smo spremni da iznesemo ovaj projekat. Oni su u septembru dobili scenarije za prvih deset epizoda i tada više nisu imali dilemu, bilo im je jasno kako će ova serija izgledati.

Da li ste imali istu viziju kada je trebalo izabrati glavne glumce?

Vladimir Tagić: Da. Razlike su bile minimalne i uglavnom nam pomagale da iskristališemo kakve likove želimo.

Goran Stanković

Predstavite nam udarnu glumačku četvorku i likove koje tumače… Koliko autobiografskog ima u njima?

Goran Stanković: Filip je dečko koji obecava, mlada nada koja se vraća iz inostranstva i svima pokušava da objasni da je u redu što se vratio i da on to ne doživljava kao sopstveni neuspeh. Dok roditelji pokušavaju da urade sve kako bi se on vratio nazad i nastavio put ostvarenja, najbliži prijatelji ga prihvataju i ne dovode u pitanje njegove odluke. Tokom svog boravka ovde on pokušava da ponovo pronađe smisao u onome što radi, ali taj proces nosi više izazova nego što je mislio. Anđela je neko ko je kroz život ispunjavao očekivanja svih oko sebe, pa je na tom putu zaboravila šta ona zapravo želi. Noć pred useljenje u novi stan sa svojim momkom sa kojim je u sedmogodišnjoj vezi, u njoj počinje da se javlja dugo potiskivana sumnja. Anđela se odlučuje na drastičan korak i otpočinje svoju potragu za sobom. Ona donekle ima najdrastičniji razvoj kao lik jer kreće od pozicije mlade žene koja je sve postigla i ostvarila a zatim sve to odbacuje i doživljava potpunu promenu. Nikola Rakočević je neko koga odlično poznajemo, radili smo s njim i bliski smo prijatelji. On je višeslojan glumac koji je izvrsno uspeo da iznese svu kompleksnost Filipa. Jovana Stojiljković je jedna i jedinstvena, nikada nije bilo dileme da za nas postoji druga opcija osim nje. Anđela je pisana sa idejom da će je igrati Jovana, a ono što je nama bilo izuzetno uzbudljivo je da je Anđela potpuno drugačiji lik od svih koje je Jovana do sada tumačila.

Vladimir Tagić: Ljuba je provincijalac iz radničke porodice. Otac mu je umro a majka jedva sklapa kraj s krajem. U kući u kojoj je odrastao sada živi njegova sestra sa troje sinova i mužem. Ljuba je bio odličan rukometaš, i tako je došao u Beograd, igrao u Partizanu, povredio se i jedva nekako završio višu trenersku. Sada radi kao instruktor fitnesa, nema love, snalazi se. Kameleon je, tako da deluje urbanije od većine Beograđana. Šarmantan je, ne odustaje, i koliko god nisko pao, kod njega nema prostora za malodušnost. Andrija Kuzmanović je nama od samog početka bio u glavi i tu nije bilo nikakve dileme, dok smo pisali znali smo da je Andrija idealna podela. On je odličan Ljuba. Saša je dete razvedenih roditelje, sa ocem nije u kontaktu, a majka se preudala i ima novu porodicu. Saša je pomalo ničije dete, naviknuta da se snalazi, nema radne navike, nije završila fakuletet i vešto koristi majčinu grižu savesti kako bi i dalje  uzimala lovu od nje. Saša je odrastala sama, na prvi pogled deluje vrlo snalažljivo, otresito i sposobno, cinična je i direktna, i trudi se da se ne vezuje previše za ljude, niti da im dozvoljava da joj se previše približe, svesna da svi odnosi imaju svoj rok trajanja. Proces pronalaženja glumice za ulogu Saše je bio dug, radili smo veliki kasting i u početku je ona drugačije bila zamišljena. Goran i ja smo želeli da ona bude starija nego što se na kraju desilo. Kada smo napravili kasting sa Isidorom Simijonović shvatili smo da je ona toliko dobra da su godine nešto što možemo da zanemarimo. Isidora ima samo 23 godine, ali poseduje neverovatnu zrelost i pritom se to odlično nadovezuje na lik Saše za koju nam je bilo bitno da deluje nekako nelogično zrelo za svoje godine, da tu postoji nešto što nas zbunjuje, a da kroz seriju u stvari mi shvatamo da je to neka vrsta fasade, odbrambenog mehanizma koji je ona oko sebe sagradila.

Serija je u pogledu sadržaja donela novine u srpsku TV produkciju, ali i novine su tu i kada govorimo o formatu (25 minuta) i distribuciji (Jutro je dostupno i na besplatnoj striming platformi RTS Planeta). Da li biste mogli to da prokomentarišete?

Vladimir Tagić: Svesni smo bili da je pokušaj snimanja dramske serije u formatu od 25 minuta izazov. To do sada nije niko radio kod nas. Srećom, u svetu postoje serije sličnog žanra u ovom formatu (Devojke, Kako uspeti u Americi…) i mislim da se publika lagano navikava na njega. Za one kojima je to prekratko, uvek postoji opcija glesanja više epizoda „u dahu“ na RTS Planeti.

Goran Stanković: Ono sto je dobro jeste činjenica da ljudi sada imaju više izbora i načina da gledaju seriju na legalan način. Mogu da je gledaju uživo na RTS-u, uživo onlajn preko RTS Planete i dan kasnije takođe na Planeti. Svesni smo da prolazi doba u kojem ljudi organizuju svoje vreme  prema programskoj šemi neke televizije i zato je važno gledaocima pružiti izbor – da gledaju ono sto žele onda kada oni to žele.

Kako ljudi reaguju na do sada emitovane epizode, koji komentari su vas najviše iznenadili i da li ste zadovoljni gledanošću i reakcijama?

Vladimir Tagić: Ono što je meni najvažnije jeste da su se ljudi vezali za glavne junake, zavoleli su ih i sa uzbuđenjem ih prate, zauzimaju strane, kritikuju jedne, a vole druge i slično. To znači da smo uspeli da napravimo žive ljude, ljude od krvi i mesa, što nam je bilo najvažnije. Komentari su pretežno pozitivni, ima naravno i negativnih ,i tu treba biti pažljiv, ne treba se previše obazirati, pošto to nije zdravo. Neke kritike su konstruktivne, promišljene i tačne, dok su druge prosto zlonamerne i nepotreban otrov.

Goran Stanković: Meni je drago sto ljudi ili ostrašćeno hvale seriju ili je ostrašćeno napadaju. Što bi se reklo, dobro je dok ima strasti. Mislim da je najvažnije što su se povele polemike oko raznih tema koje serija obrađuje, a razlog je to što se većina tih tema tretira na malo drugačiji način u odnosu na ono što smo navikli.

Razgovarao: Đorđe Bajić
Foto: Dušan Grubin