Dokumentarni film „Flotacija” o životu u Majdanpeku imaće svetsku premijeru 29. aprila ove godine u Vizbadenu, u sklopu glavnog takmičarskog programa 23. Festivala centralnog i istočnoevropskog filma „goEeast“. Nacionalna premijera zakazana je za 15. maj i biće upriličena na predstojećem Beldoksu u „Srpskom takmičarskom programu“. Tim povodima smo razgovarali sa autorkama „Flotacije”, Alesandrom Tatić i Elined Zoi Aiano (Elüned Zoe Aiano).
Kakve reakcije očekujete na premijeri u Vizbadenu?
Istovremeno smo uzbuđene i nervozne što se film prikazuje van Balkana. Iako je „GoEast“ specijalizovan festival za istočnoevropski film, pretpostavljamo da veći deo publike neće znati ništa o Istočnoj Srbiji. Stoga smo radoznale da saznamo koju će poruku „Flotacije“ nemačka publika primiti. Iako je Majdanpek po mnogo čemu poseban slučaj, teme poput manjinske kulture, postsocijalističke industrije i radničkih prava relevantne su na globalnom nivou. Nadamo se da će kroz „Flotaciju“ publika naučiti nešto novo što će im omogućiti da bolje razumeju ovaj nepravedno zaboravljen deo zemlje, i zavole naše protagoniste baš kao i mi.
Kako je došlo do toga da snimite film baš u Majdanpeku, i kako ste pronašli svoje aktere i akterke?
Prvenstveno nas je zaintrigirirala Istočna Srbija kao regija. Zanimalo nas je da bolje razumemo vlašku kulturu i pređemo preko uobičajenog praga egzotizacije. U početku smo strukturu filma zamišljale kao svojevrstan portret regije, ali kada smo upoznale Dragana, ubrzo je postalo jasno da su on i njegova porodica više nego dovoljni protagonisti. Prvo smo se koncentrisale na tri generacije muške linije porodice – na Dragana, njegovog oca Peru i sina Cveleta. A onda se jednog dana kao nekom magijom pojavila Draganova sestra Desa i istog trenutka postalo je jasno da se između nas i nje stvorila sinergija. Morale smo i nju da umetnemo u priču… Što smo se više zbližavale s porodicom protagonista, naša fascinacija Majdanpekom je rasla, kao i bolje razumevanje njihovih života. U to vreme rudnik je predstavljao samo intrigantnu pozadinu magijskom svetu, ali smo s vremenom shvatile na koliko složen način su svi elementi povezani.
Predstavite nam glavne aktere i akterke „Flotacije“… Šta vas je privuklo njihovim životima? Kako je protekla saradnja sa njima? Sudeći po filmu, veoma lepo ste se uklopili i kao da nije bilo teškoće da zabeležite njihove prirodne rekacije.
Dragana smo upoznale kao zmajolovca, iako je bio rudar po profesiji. Prvih nekoliko godina uz Dragana smo otkrivale na koje načine je neraskidivo zamršen istočnosrpski okultizam sa industrijskim rudarstvom. Njegov 90-godišnji otac – deda Pera bio je legendarni zmajolovac, ali su ekološke promene učinile da zmajevi napuštaju regiju zbog zagađenja i ruralnog egzodusa. Uz Dragana smo otkrivale kako nastaviti mitološku zaostavštinu kada više nema zmajeva. Ipak, zbog uslova rada u rudniku Dragan je imao i hitnije probleme, poput hroničnih zdravstvenih smetnji koje su posledica višedecenijskog udisanja toksične prašine. Štaviše, ne čini se da je postsocijalističko društvo napredovalo u drugačijem smeru, te njegovom sinu Cveletu preostje da nastavi ciklus u rudniku. Sudbina Draganove harizmatične i bistre sestre Dese takođe je povezana sa rudnikom. Njen suprug Ilija, šef rudničkog sindikata, kao i većina rudara nije doživeo penziju. Ilijina smrt dovela je porodicu u nezavidnu situaciju, koja se značajno pogoršala prodajom rudnika kineskoj firmi. Shodno okolnostima, Desa se brine da joj poslednja preostala prava mogla biti oduzeta. Odlučna je da pokrene stari duh otpora i solidarnosti u gradu, ali decenije marginalizacije i medijskog mraka je sapliću. Dragan i Desa su neobično živopisni ljudi. Svaki trenutak koji smo provele upoznajući se sa njima delovao nam je filmično. Oboje su dominantni, što čini da, kada se spoje, dolazi do tenzično-humorističnog efekta u njihovim dijalozima. Zahvaljujući njihovoj velikodušnosti brzo smo se zbližili, uklopili i navikli jedni na druge. Tokom svih ovih godina dovodile smo im sijaset ljudi na set, što u dokumentarnom filmu predstavlja posebno veliki izazov, zbog lako narušive intime između rediteljki i protagonista. Ipak, Dragan i Desa su pokazali izrazitu fleksibinost, i uopšte otvoreno stanje uma koje nam je omogućilo da ih dugo snimamo. Iako nismo poznavale nikoga u Majdanpeku kada smo prvi put stigle, sada smo praktično deo familije iz dijaspore.
Koji ste ton želele da postignete u filmu? Da li se humor spontano dogodio, ili je od početka bio deo plana?
Atmosfera u Majdanpeku je sasvim jedinstvena. Priroda koja okružuje grad je očaravajuća i divlja, kao da nekakva magija lebdi u vazduhu. Čak je i rudnik fascinantan, iako zvuci njegovih kamiona i miniranja prožimaju svaki aspekt života u svako doba dana i noći. Naravno, tu je i nepodnošljiva prašina. Jedna od ideja vodilja filma bilo je istraživanje osećanja pripadanja koje je toliko jako da ljudi svesno ostaju u Majdanpeku uprkos okolnostima koje im onemogućavaju dostojne uslove života. Ono što nas je privuklo kod naših protagonista je upravo njihova radost življenja i nepokolebljiva želja da izvuku najbolje iz svega. Stoga smo nastojale da „Flotacijom“ dočaramo kontekst njihove egzistencije a da ih pritom ne obezvredimo kao jedinke. Nismo planirale da film ima jaku dozu humora, ali s obzirom na prirodu i prirodnost likova to je bilo neminovno.
Koliko je trajao proces nastanka filma – od koncepta, preko finansiranja i snimanja, do posprodukcije? Koji od ovih segmenata je bio najzahtevniji?
Sve je trajalo gotovo devet godina, od početka do kraja. Imale smo skromne ambicije, misleći da ćemo za oko godinu dana završiti kratki film. Vremenom smo počele da shvatamo složenost poruka koje smo želele da pošaljemo, te je postalo jasno da je promena formata produkcije bila neophodna. Dugo smo se same finansirale, a kasnije smo uspele da dođemo do manjih sredstava koja su nam omogućavala da pokrijemo osnovne troškove snimanja. Snimile smo i nekoliko kratkih filmova u regiji i koristile svaku priliku da u isto vreme nastavimo produkciju „Flotacije“. Montiralo se u etapama tokom snimanja, što nam je omogućilo da razvijemo dramaturške ideje ali i značajno produžilo proces produkcije. Svaka etapa snimanja imala je svoje prednosti i poteškoće, a svakako je najteže bilo održati zamah kreativnog rada toliko dugo.
Kako je funcionisao rediteljski rad u „četiri ruke“?
Protivimo se patrijarhalnim i hijerarhijskim strukturama koje još dominiraju filmskom industrijom. Stoga smo bile odlučne u zamisli da sprovedemo drugačiji pristup. Pored priče o (ugroženim) životima ljudi koji žive u Majdanpeku, bilo nam je važno, kao radikalnim feministkinjama, da neke od poruka filma subverzivno utiču na tradicionalne odnose moći. Stoga, sam odabir radnje filma je direktan proizvod senzibiliteta naše saradnje, fokusirane na društvene nejednakosti i ojačavanje zajednica u borbi protiv istih. Rediteljska saradnja nametnula je projektu čvrstu etiku rada koji se odvijao uz međusobno poštovanje i neprekidnu podršku. Na kraju, zadovoljne smo što je naš pristup rediteljskoj saradnji ovekovečen istinski kreativnim i analitičkim procesom stvaranja „Flotacije“. Imale smo priliku za autorsku slobodu i originalnost u izrazu, uz inovativni pristup radu, čije suzbijanje prečesto ograničava raspon ljudskih priča i perspektiva. Producentkinja Greta Rauleac i producent Miloš Ljubomirović bili su partneri u ovom kontekstu, tako da bismo mogle da kažemo da je delo nastalo u „osam ruku“.
Koliko vam je značila podrška Filmskog centra Srbije?
Podrška FCS-a nam je pomogla da napredujemo u više smerova. Najpre u tome što smo konačno mogle da računamo na fiksni kreativni tim. Kao iskusnim terenskim radnicama iz oblasti društvenih nauka, element stabilnosti ekipe bio je ključan za održavanje kvaliteta snimanog materijala. Do tog trenutka snimale smo kad god bismo imale priliku, a sredstva FCS-a su nam omogućila da uspostavimo plansko napredovanje projekta. Zatim, omogućeno nam je da sarađujemo sa snimateljem i dizajnerom zvuka Bojanom Palikućom i time da se bavimo ovom kreativnom komponentom na sasvim drugačiji način. Institucionalna podrška FCS-a značila je opštem legitimitetu filma kao debitantskog dela koje su režirale dve žene. Povrh toga, nastanak „Flotacije“ predstavlja svojevrstan intersekcionalni napor, učinjen između rediteljke i producentkinje strankinje, rediteljke Beograđanke iz dijaspore, producenta iz istočne Srbije, i protagonista etničke manjine.
Razgovarao: Đorđe Bajić
Naslovna fotografija: Greta Rauleac; (s leva na desno: Alesandra Tatić, Desanka Buzejić i Zoi Aiano)