Milan Stojanović (1983) je producent iz Beograda i zajedno sa ostatkom tima iz Sense Production-a,  već deceniju radi na velikom broju igranih i dokumentarnih projekata. Jedan od njih, Malmkrog, rumunskog reditelja Kristija Pujua, imao je nedavno premijeru na Berlinskom filmskom festivalu, gde je reditelj osvojio Plaketu Zlatni medved za najboljeg reditelja u novouspostavljenom takmičarskom programu Encounters.  Ovaj, ali i drugi projekti koji očekuju Milana u (bliskoj) budućnosti, bili su povod za naš razgovor.

Malmkrog, novi film jednog od najnagrađivanijih i najvažnijih evropskih reditelja, Kristija Pujua, imao je svetsku premijeru na ovogodišnjem Berlinaleu, u okviru novog takmičarskog programa Encounters. Kako je došlo do vaše saradnje i kako je ona protekla?

U projekat sam „uleteo“ zahvaljujući Anamariji Antoči, producentkinji iz Rumunije sa kojom sam prethodno pohađao programe EAVE i Producers on the Move. Krajem 2017. godine smo komunicirali na temu novog filma Ivana Ikića – Korisnici i pomenula mi je da je uključena u novi film Kristija Pujua i da traže partnera koji bi se uključio odmah u projekat, jer snimanje zbog obaveza prema rumunskom fondu mora da počne u narednih nekoliko meseci. Pošto nije bilo vremena za čekanje na konkurs FCS, predložio sam Ivici Vidanoviću i Neveni Savić iz kompanije Cinnamon da zajedno nađemo način da se uključimo u projekat i tako je i bilo. Cinnamon je obezbedio kompletnu opremu za snimanje i prevoz, a mi smo pokrili troškove angažmana ekipe, osiguranja itd. Tek naknadno smo projekat prijavili na konkurs FCS i dobili podršku.

Kako je čitav proces produkcije ovog filma bio intenzivan i zahtevan, takva je bila i saradnja, ali mislim da smo puno dobili zauzvrat. Svi koji smo bili uključeni, puno smo naučili i stekli dragoceno iskustvo. Mislim da govorim u ime cele ekipe kada kažem da verovatno nikada ranije nismo bili u prilici da se bavimo filmom sa toliko preciznosti, svako u svom poslu. A uz to, samim učešćem u kapitalnom delu jednog od najznačajnijih reditelja današnjice, dobili smo izuzetnu moralnu satisfakciju.

Pored podrške Filmskog centra Srbije i tebe, ko još od članova ekipe filma Malmkrog  dolazi iz Srbije?

Na filmu su radili dizajneri zvuka Zoran Maksimović i Ognjen Popić, a u montaži zvuka je učestvovao i njihov tim iz studija Digital mono. Važan doprinos su dali i supervizori vizuelnih efekata Živa Stanojević i Vukan Burić, a u snimanju je učestvovao asistent kamere Ivan Ristić. Ukupna saradnja i naše učešće, najlepše se manifestuje korišćenjem kompozicije Tebe pojem, Stevana Stojanovića Mokranjca, koja na jako lep način zaokružuje film.

Ovo svakako nije ni prvi, a ni poslednji film na kome učestvuješ kao koproducent. Koji su ostali filmovi na kojima si radio ili radiš kao koproducent?  Zbog čega su koprodukcije važne za tebe i tvoju karijeru, a zbog čega misliš da su važne za srpsku (ili bilo čiju) kinematografiju?

Možda je malo pretenciozno, ali zaista živim u uverenju da su svi filmovi koje radim prvenstveno deo evropske i svetske kinematografije, a tek onda, uže gledano, srpske. Zbog toga nekad i gubim iz vida svoju poziciju većinskog ili „glavnog“, odnosno manjinskog koproducenta i svaki film posmatram kao svoj. S jedne strane, danas, u doba nekontrolisanog rasta broja audiovizuelnih sadržaja i medija, a uz značajan napredak tehnologije, deluje kao da je znatno lakše snimiti film ili seriju. I to donekle jeste istina. Ali, s druge strane, činjenica je da kada pričamo o tom „zlatnom“ dobu, zapravo pričamo o velikim „igračima“ – platformama, konglomeratima i državnim projektima. U takvim  slučajevima stvari uglavnom moraju da se dese sada i odmah, pa često kvalitet trpi zbog kvantiteta i brzine produkcije. Tu nastupa pojam koprodukcije, u našem slučaju – između „malih“ producenata, koji sa puno strasti i entuzijazma, nekada u toku veoma dugih perioda, stvaraju filmove, pa i serije sa velikim umetničkim ambicijama. Koprodukcija je važna jer je danas jako teško ovakve projekte producirati sam, gotovo nemoguće. A još teže je plasirati ih u moru različitih sadržaja. Zajedno smo jači.

Ako baš moramo formalno da izdvojimo filmove u kojima sam (bio) manjinski ko-producent, pored filma Malmkrog, tu je još film Zaposlena grčkog reditelja Nikosa Labota, na kom sam radio sa dragom koleginicom i prijateljicom Mariom Drandaki, kao i film Prolećni san  (ranije pod naslovom Jahači), koji si ti pisao, a režira ga mladi reditelj iz Slovenije Dominik Mencej, a producira ga Miha Černec. Zanimljivo je da su u isto vreme Maria Drandaki i Miha Černec koproducenti na filmovima Prvi maj  i Korisnici, gde je Sense glavni producent. U pripremi je i film Živi i Zdravi  reditelja Ivana Marinovića, koji Marija Stojanović i on zajedno produciraju.

Da li bi, ukratko, predstavio SENSE Production  i na čemu trenutno radite?

Sense je nastao 2010. godine, kada se troje drugara sa klase filmske i TV produkcije okupilo oko jednog divnog scenarija za ljubavni film. Nažalost, zbog neiskustva, taj film nismo uspeli da napravimo, ali su se u međuvremenu spontano desila dva projekta, koja su obeležili naš početak. Prvi je bio promotivni video za Turističku organizaciju Srbije SOULFOOD SERBIA u režiji Petra Petrovića, a u saradnji sa organizacijom Supernatural, koji je sticajem okolnosti postao viralni hit.  Drugi je bio debitantski film Varvari , Ivana Ikića, koji je, posle turbulentnog perioda produkcije, i Ikića i Sense postavio na filmsku mapu sveta. Pored uspeha ovih projekata, taj početak su obeleželile razne dečije bolesti, od kojih su nas neke zamalo „ubile“. Zahvaljujući požrtvovanosti, pre svih Maje Popović, koja je jedan od osnivača, a zatim i Marije Stojanović, koja se malo kasnije priključila timu, preživeli smo i izrasli u producente, a Sense u stabilnu kompaniju. U međuvremenu smo sve troje završili internacionalni trening program za producente EAVE i to je pomoglo da uspostavimo mrežu internacionalnih partnera, savladamo znanje neophodno za rad u evropskom sistemu ko-produkcija, kao i da razvijemo sopstvenu sposobnost da pomognemo proces nastanka scenarija za filmove koje stvaramo. Danas se Sense uglavnom fokusira na dugometražne igrane filmove i dramske serije, mada tu i tamo, privučeni izuzetnim scenarijem ili autorom, produciramo i kratkometražni, pa čak i animirani film, kao što je to trenutno slučaj sa filmovima Svetlosti i senke , legende YU animacije Rastka Ćirića, Divljač , mlade scenaristkinje i rediteljke Bojane Babić i Golgeter , Ivana Stojiljkovića.

Trenutno završavamo novi film Ivana Ikića pod nazivom Korisnici. To je potresna melodrama o zabranjenoj ljubavi među posebnim mladim ljudima na veoma specifičnom mestu. Film smo snimali u Domu za decu i mlade Sremčica, a u njemu igra oko 50 korisnika doma, mladih ljudi sa posebnim potrebama, koji su njegovi rezidenti. Ovaj film smo koproducirali sa kolegama iz Slovenije, Holandije, BIH i Francuske, a pomognut je još od strane Eurimaža i Kreativne Evrope MEDIA. U pripremi za snimanje ove godine su još dva filma. Prvi je porodični film Leto kada sam naučila da letim, koji po scenariju Ljubice Luković režira Raša Andrić. Ovo je Rašin prvi film posle filma Kad porastem biću kengur, a adaptacija je istoimene knjige divne spisateljice za decu Jasminke Petrović. Neposredno nakon toga, snimaćemo i novi film Mladena Đorđevića Prvi maj. To je priča o grupi unesrećenih radnika jedne zatvorene fabrike, koji spas traže u natprirodnom, a film koproduciramo sa Grčkom, Bugarskom i Crnom Gorom, uz učešće Eurimaža.

U svet serija smo zakoračili  projektom Područje bez signala, koji je inicirala Ankica Tilić Jurić iz hrvatske kompanije Kinorama, sa kojom ko-produciramo i Leto. Ovaj projekat je adaptacija istoimene knjige Roberta Perišića, a ulazi u produkciju u septembru ove godine. Zatim je tu Turbo, koji dobro znaš jer si jedan od pisaca, a koji smo razvijali kroz MIDPOINT TV Launch program i uskoro ćemo ga predstaviti na prestižnom ko-produkcionom marketu Series Mania Forum u Francuskoj. Moram da pomenem i pohvalim tim pisaca, kome pored tebe pripadaju Milica Živanović i Matijas Nerlih, koji je uspeo da u potpunosti prihvati i primeni najviše standarde pisanja scenarija za dramske serije i tako izdvojio naš projekat iz gomile i dao mu veliki potencijal.

Čast izuzecima, ali u današnje vreme od početne ideje do premijere prođe dosta vremena. Sa te strane, nije lako izabrati projekat na kome bi trebalo da se radi nekoliko godina. Kakvi projekti tebe privlače i, može se reći, inspirišu da im se posvetiš na duži vremenski period?

Privlače me najrazličitiji projekti, a i lična motivacija i inspiracija nikad nije ista. Neki projekti, kao što je npr. Prvi maj , „dođu“ do mene inicijativom autora i upravo je autor taj „X faktor“ zbog kog se odlučujem na tu avanturu. Nekada je ideja i inicijativa naša, kao što je slučaj sa projektom Leto kada sam naučila da letim, gde smo, privučeni dirljivom pričom, sa scenaristkinjom adaptirali knjigu i zatim dalje širili autorski tim. A nekad, kao u slučaju filma Varvari ili serije Turbo, motivacija leži u ličnim životnim iskustvima i potrebi da se reflektuju. Mislim da je ta kombinacija različitih motiva za odabir projekta i različitih okolnosti koje nekad do odabira dovedu, ono što našu profesiju čini dodatno uzbudljivom i zabavnom. Užasno bi bilo da je uvek jedno isto. Dok odgovaram na pitanje, shvatam da nijednom kao motiv nisam pomenuo novac, a to je možda nešto na šta bi trebalo da obratim pažnju u budućnosti. A u tome čime se bavimo, pojam dugog vremenskog perioda je stvarno konstanta. Prosto, vreme je ključna stvar. Vreme nam omogućava da podršku iz matične zemlje „umnožimo“ internacionalnim finansiranjem, da okupimo saradnike koji će nam pomoći u tome i u plasmanu filma, kao i da se kreativni procesi – rada na scenariju i sa glumcima i umetničkim saradnicima – izvedu kvalitetno. Ali nisu samo producenti ti koji moraju da budu spremni na dug period, te mislim da je to mnogo teže rediteljima i scenaristima. Oni moraju da budu sposobni da ostanu u potpunosti bliski sa jednom idejom i vizijom u toku veoma dugog perioda, a to je nekad izuzetno teško.

Sa projektima na kojima radiš, često si na filmskim marketima širom Evrope. Dok je važnost ovakvih događaja neupitna, pored njih, ti često učestvuješ i na različitim, međunarodnim, edukativnim programima i treninzima.  Možeš li da pojasniš od kolikog značaja su bili za tebe i projekte na kojima si radio? Da li bi neke izdvojio?

Izdvojio bih program EAVE, u toku kog su me, na osnovu prethodnog traumatičnog iskustva sa projektom Varvari, doslovce rastavili na delove i ponovo sastavili, kao automobil na generalnoj. To je sigurno mesto, nalik na odeljenje u osnovnoj školi, gde možeš iskreno da podeliš probleme, strahove i dileme i dobiješ podršku i smernice za nastavak puta. Ludo je koliko je to dragoceno u toj fazi razvoja jednog producenta. Prošle godine sam imao ogromnu čast da pomognem da se jedna od radionica EAVE organizuje u Novom Sadu.

Izdvojiću i program MIDPOINT TV Launch, u okviru kog smo razvijali seriju Turbo,  jer smo, u atmosferi nalik na onoj na EAVE, radili sa vrhunskim stručnjacima koji su se našem projektu posvetili u takvoj meri kao da rade na svojim. Ali nije samo do potrebe za ličnim usavršavanjem ili razvojem projekta. Glavni utisak nakon učešća u bilo kom trening programu, uvek je sličan, a to je ohrabrenje i nova doza entuzijazma i optimizma, uzrokovana pozitivnim, ali i negativnim iskustvima drugih producenata. Ponovno shvatanje da i drugi proživljavaju slične stvari, da im se dešavaju veliki uspesi i veliki neuspesi, oslobađajuće je i velika motivacija za dalji rad.

Pošto živimo u vreme VOD platformi, a i vidimo da masovna produkcija TV serija polako dolazi i kod nas, kako vidiš budućnost igranog filma, pogotovo manjih država, kao što je Srbija? Da li si optimističan ili ne?

Jedna doktorka kaže da mi je dijagnoza da sam optimista, stvarno. A i verovatno se ne bih bavio filmom da nisam.

Mislim da masovna produkcija nije dobra stvar i ne slažem se da kvantitet obavezno vodi do kvaliteta. Mislim film, bio „umetnički“ ili ne, kao i serija, zahteva veliku posvećenost svih uključenih da bi se došlo do kvaliteta. Makar onog izuzetnog, koji će pomerati granice. Niko nikada ne misli da pravi nešto loše i svi uvek verujemo da je to što radimo izvanredno, ali činjenica je da se nekad zanesemo i zbog količine posla malo zalutamo i izgubimo kriterijum. Važno je ponovo ga pronalaziti i postavljati visoko.

Što se tiče igranog filma kao forme, tu sam posebno optimističan, a pogotovo zbog postojanja VOD platformi. Iako najbolje, davno je bioskop prestao da bude jedino mesto za film. Mislim da su platforme postale dom filmovima isto koliko i serijama i mislim da se vremenom, naročito zbog porasta broja sadržaja na platformama, ljudi sve češće odlučuju da, između serije i filma, izaberu film. Zato, iako me lično produkcija serija intrigira i privlači, mislim da jedan producent ne bi pogrešio da odluči da ostane samo pri filmu.