Iz štampe je nedavno izašla knjiga ,,Živojin Pavlović: Kino-poeta velikog crnila”. O ovom zborniku tekstova o filmskom opusu Živojina Žike Pavlovića, objavljenom u izdanju Internacionalnog festivala filmske režije u Leskovcu – LIFFE i Leskovačkog kulturnog centara, razgovaramo sa autorom uvodnog eseja i glavnim urednikom izdanja – Goranom Gocićem, piscem, novinarom i filmskim kritičarom.

Odgovor na ovo pitanje znaju svi pravi filmofili i poznavaoci srpskog filma, ali me zanima kako bi nekom neupućenom/neiniciranom objasnio značaj opusa Živojina Pavlovića?

Pred neupućenima ne bih držao slovo ni agitovao. Možda bih oprezno predočio činjenice. To je, istina, nekad lakše reći nego učiniti. Moj tekst s korice knjige „Živojin Pavlović: Kino-poeta velikog crnila“ nije loš za početak: Živojin Pavlović je pisac, scenarista i filmski reditelj. Rođen je 1933. godine u Šapcu; preminuo je 1998. godine u Beogradu. Studirao je slikarstvo na Akademiji primenjenih umetnosti. Bio je jedan od aktera najvažnijeg jugoslovenskog filmskog pravca, „crnog talasa“. Autor je antologijskih filmova „Buđenje pacova“, „Kad budem mrtav i beo“, „Zaseda“ i „Doviđenja u sledećem ratu“. Dobitnik je najprestižnijih nagrada iz oblasti filma i književnosti – nekih i više puta – uključujući „Srebrnog medveda“, „Zlatnu arenu“, Andrićevu i Ninovu nagradu.

Kako je došlo do ideje za knjigu „Živojin Pavlović: Kino-poeta velikog crnila“ i kako si postao njen urednik?

Ideja potiče od reditelja Darka Bajića. Njegova je inicijativa da Filmski festival u Leskovcu LIFFE dodeljuje nagradu „Živojin Žika Pavlović“ za životno delo. Bilo je nekako logično da se taj ritual upotpuni monografijom. Ali ono što je logično ne mora da bude jednostavno: projekat je razvijan polako i mukotrpno; trajalo je to više godina. Ja sam pozvan u avgustu 2022. Timu je zatrebala neka vrsta gospodina Vulfa iz „Petparačkih priča“: čoveka koji rešava probleme.

Koja je osnovna koncepcija knjige i na koji način su odabrani saradnici, autori tekstova i eseja?

Saradnici i autori već su bili okupljeni kad sam ja pristigao. U njihovom izboru i regrutaciji ponajviše je učestvovala Pavlovićeva porodica. Koncepcija je slična odličnoj knjizi Dragoljuba Ivkova „Sećanja na Živojina Pavlovića“ iz 2006. Tu je okupljena Pavlovićeva filmska ekipa koja evocira uspomene na rad s njim. „Živojin Pavlović: Kino-poeta velikog crnila“ nastupa kao naredni, luksuzniji i nešto akademskiji tom tog zbornika. Neki od tekstova objavljenih kod Ivkova dorađeni su za ovu priliku, kao oni Svetozara Cvetkovića i Metoda Peveca. Drugi su već objavljeni u periodici, kao oni Srđana Vučinića i Marka Kostića. Treći su pisani ciljano za ovu knjigu.

Koje su ključne stavke u tvom uvodnom eseju?

U eseju o Pavloviću najavljujem autore i dajem kontekst, što je izdavač i tražio. Tu evociram svoje susrete s njim kao i većina ostalih esejista. Najoriginalnija stavka mog teksta je verovatno pojam zgražavanja koji, čini mi se, ponešto objašnjava kad je Pavlović u pitanju – pamtim ga kao osetljivog čoveka čija je grubost bila neka vrsta fasade. Ali da ne tumačim i prepričavam sad vlastiti esej, tim pre što je dostupan čitaocima na portalu Oko RTS: (https://oko.rts.rs/lat/kultura/5084058/zivojin-pavlovic-kino-poeta-velikog-crnila-kako-me-je-zapljusnuo-crni-talas.html).

Koje Pavlovićeve filmove – i zašto – bi izdvojio kao tebi najdraže i najvažnije?

Krhki konsenzus vlada oko uverenja da je Pavlovićeva trilogija iz šezdesetih – „Buđenje pacova“, „Kad budem mrtav i beo“ i „Zaseda“ – ono najbolje što je ostavio za sobom. „Buđenje pacova“ je omiljeni film Gorčina Stojanovića i moj, „Kad budem mrtav i beo“ forsiraju Darko Bajić i Marko Kostić, a „Zaseda“ je ostavila najjači utisak na Mišu Radivojevića i Rajka Grlića.

Zašto je to tako, već je kompleksnije pitanje. Izgleda da je šezdesetih postojala liberalna klima koja je pogodovala satirički nastrojenim filmadžijama. Drugo, izgleda da je spoj Pavlovića, koji je posedovao tragičan osećaj sveta, sa scenarijima Mihića i Kozomare, koji su u biti bili komediografi, obrazovao pobedničko jedinjenje u slučaju filmova „Buđenje pacova“ i „Kad budem mrtav i beo“. U pitanju je nesalomljivi mešanac od žanra koji je primeren našoj sudbini i kojem obično tepamo tragikomedija.

Šta je to što Pavlovićeve filmove čini tako vanvremenskim i dalje aktuelnim?

Pokušao sam da odgovorim na to pitanje u sedam navrata, koliko sam pisao i govorio o Živojinu Pavloviću. Zanimljivo je da je svih sedam puta to neko naručio od mene. Izgleda da se tom partnerstvu Pavlovića kao umetnika i mene kao kritičara još ne nazire kraj: u pripremi je još jedan zbornik o Pavloviću koji dvojezično rade Jugoslovenska i Slovenska kinoteka.

Kad identifikujemo stare majstore – a to je izgleda nemali problem generacijama koje ih vide svuda samo ne tamo gde jesu – onda ih postojano izučavamo. Šta je to što čini velikim i vanvremenskim Homera, Šekspira, Mikelanđela, Baha, Dostojevskog? Za početak, verovatno neka vrsta konsenzusa.

Izgleda da je Pavlović, kao i svi veliki umetnici, pomirio kontradikcije i spojio antonime. Jednako je uspešno baratao scenarijima i prozom. Napipao je nešto što u isti mah pripada njegovom narodu i čovečanstvu, njegovom vremenu i večnosti, prizemnosti komedije i uzvišenosti tragedije; što je istovremeno potpuno lokalno i nedvosmisleno arhetipsko.

Moj je utisak da su filmovi „crnog talasa“ naše kulturno nasleđe u sličnom smislu u kojem su to srednjovekovni manastiri, epska poezija ili brutalistička arhitektura.

Razgovarao: Đorđe Bajić
Foto: Stefana Savić