Razgovarali smo sa rediteljem Goranom Nikolićem o njegovom debitantskom dugometražnom igranom ostvarenju „Heroji“, nakon premijere na ovogodišnjem FEST-u (Međunarodni filmski festival). Nastali kao završni rad na master studijama filmske režije, „Heroji“ svojim intrigantnim konceptom i pristupom predstavljaju osveženje u domaćoj filmskoj produkciji i sugerišu da ovog mladog reditelja sa pažnjom treba pratiti u budućnosti.

Znam da si pre i posle premijere na FEST-u dao nekoliko intervjua u kojima si govorio o procesu nastanka „Heroja“, ali moram ipak da krenem od osnovne ideje i koncepta koji mi je i pre nego što sam pogledao film zvučao vrlo zanimljivo. Neću te pitati odakle je došla ideja o povratku junaka sa Kosovskog boja i kako si odabrao pristup toj ideji (da to bude film bez dijaloga, specifičan road-movie, bez čvrstog zapleta, itd.), već kako si se sa tim konceptom nosio, koji je istovremeno prilično potentan, ali nameće i velika ograničenja, u dramaturškom i formalnom smislu. Interesuje me korak nakon te polazne tačke, kada razmišljaš o pravcu u kojem će film ići dalje, o čemu će on biti.

Ograničenja mi je nametnuo već nepotizam srpske kinematografije, zbog kojeg sam presekao dosta ranije da ne želim da izgubim svoje najbolje godine jureći sredstva za nešto što je produkciono komplikovanije, jer će mnoge umreženije kolege imati prednost u odnosu na mene. Stoga sam bio svestan da bi svoj profesionalni život trebalo da započnem sa nečim što, ipak, može da se iznese, uz ogromne napore i posvećenu ekipu, za sredstva koja sam dobio za završni studentski film od Filmskog centra Srbije (FCS), a da se ne upadne u klopku da to bude hermetično, garažno. Kada dođeš u bioskop i pogledaš postere u ponudi, da se odlučiš za taj film bez mnogo dvoumljenja.

Zatim sam se trudio da film bude sastavljen od niza scena, postavljenih tako, i sa takvim odnosima likova, da nema potrebe za dijalogom, da koncept ne deluje kao nametnut i samodovoljan. Pošto imam samo likove i njihove odnose, i nimalo budžeta za klasičan istorijski spektakl, nekako mi se kao prirodan izbor nametnulo vreme posle bitke, suočenje sa traumom jedne zemlje kroz susret dve potpune različite individue, u jednom ogromnom, pustom prostranstvu.

Pretpostavljam da je u početku postojao samo stariji heroj. Kada je i kako u priču ušetao dečak? Čini mi se kao da njegova funkcija sve vreme balansira negde između realnog i simboličnog. Da li je to balansiranje smišljeno i kako se ono održava?

Jeste prvo stariji nastao, ali nikad nije postojala namera da film samo na njemu ostane, jer bi se brzo istrošilo sve što je iole zanimljivo, počele bi da se ponavljaju informacije, predugo bi vladao samo jedan ton. Ratna trauma koju glavni lik sa sobom nosi mora nečim poletnim da se razbija. Tu nastupa dečak koji donosi komični aspekt priče, umnogome zato što je hiperaktivan, želi pažnju, biva iritirajuće nametljiv, a to je poslednje što starijem heroju treba. I u tom sudaru suprotnih energija i težnji rađa se komedija, kao prirodna protivteža opštoj ozbiljnosti situacije u kojoj se likovi nalaze. Od toga da mu je iritantan, dolazimo do tačke gde ratnik počinje da se navikava na dečaka, ni ne primetivši da ga dečak polako opušta iz egzistencijalnog grča. Prisustvo dečaka uz ratnika je ono što ovu priču čini vrednom pričanja, ta mogućnost da vidimo promene i slojeve u obojici. Ratnik je konstantno prisutan u filmu, a dečak je malo tu, malo nije, nestane, pa se vrati niotkuda u ratnikov život, kao da uvek zna gde će ga naći, kao neki mali anđeo čuvar. Takav tretman dečaka, u spoju sa okruženjem koje je neprirodno očišćeno od bilo kakvih živih stvorenja, sem onih koje igraju za priču, stvara jedan maltene onostrani osećaj. Može se steći utisak da dečak, možda, ne postoji, da predstavlja ratnikovu težnju za potomstvom, njegovu viziju sina. A, s druge strane, u ponašanju samog dečaka ne postoji ništa onostrano, ništa neuobičajeno i to ga, u našim očima, oblikuje u jedno ovozemaljsko stvorenje, uobičava ga. Koliko god da postaje opipljiviji kako film odmiče, ne možemo da se otrgnemo prvih utisaka o njegovoj sveprisutnosti. Balans te dve krajnosti jedan je od ključnih elemenata da film bude intrigantan gledaocima.

Zanimljiv mi je prostor u kome se dešava film. Pretežno su to prostrane žućkaste livade i bregovi, koje obasjava blaga sunčeva svetlost, kao u predvečerje, ili su to šume, noć i vatra, dakle nešto mračnije i zlokobnije, sa druge strane. Po kom principu ste birali lokacije, da li i prostor filma ima i neku višu, simboličnu funkciju?

Bili smo uslovljeni budžetom da nam se skoro ceo film dešava u eksterijeru, pa se, logično, kao jako bitno nameće pitanje kako će taj prostor da izgleda. To je Srbija nakon Kosova kakvu ja vidim i osećam i kako mislim da na filmu treba da izgleda (kao neka špageti-vestern pustara, samo tumbleweed fali da prođe ispred likova). Bilo mi je zanimljivo da, ukoliko već nemamo enterijere, maksimalno opustošimo eksterijer, da bi gledaocima fokus bio najviše na likovima i da maltene pomisle da su protagonisti u nekoj vrsti limba ili da se, zbog ponavljanja određene vrste drveća i rastinja, možda vrte u krug, da polako i sam prostor postaje antagonista. Neki načelni koncept smenjivanja prostora kroz film ogledao se i u ideji da, kako se ogoljava odnos između protagonista, tako se ogoljava i priroda oko njih.

Na istom tragu javlja mi se pitanje o upotrebi planova i montaži, a to je ono što taj već odabrani prostor naknadno treba da konstituiše u jednu filmsku celinu. Čini mi se kao da se kontrastiraju veoma daleki i krupni planovi junaka i da to stvara neprestanu ambivalentnost i tenziju. Da li smo mi kao gledaoci unutar te drame ili je posmatramo sa distance?

Posle krupnijih momenata koji su tu, na prvom mestu, da nas približe likovima i njihovim stanjima, idu širi, da bi publika mogla malo i da diše, oseti prostor, oseti putovanje fizički (npr: ubrzo nakon što se protagonisti ponovo sretnu, vidimo ih kako hodaju jednim planinskim vrhom, kamera se povlači pred njima, a mi, iza njih, vidimo kilometre i kilometre koje su prešli hodajući planinom, dubina je jako bitna). Istovremeno, širi planovi su mi zamena za prisustvo Turaka u kadru, da bio se održao osećaj pretnje, osećaj da likovi, čak i kad počnu da se zbližavaju, nisu potpuno bezbedni. Često se javljaju kadrovi sa planine, iza neke stene, brega, žbuna, progoniteljski subjektivci maltene. U poslednjoj trećini, kad kreće borba za golo preživljavanje, krupniji planovi su tu da osetimo izbliza teskobu likova, a totali da vidimo neograničenost pustare u kojoj se nalaze, da pomislimo da možda nema izlaza za njih, jer ga ni mi ne vidimo.

Tokom gledanja sam razmišljao o voice-over naraciji Žarka Lauševića i nisam siguran da li je bila neophodna. Zapravo sam bliži tome da je suvišna i da film gura više ka dramskom, u pravcu odnosa glavnog junaka i dečaka, a odvlači ga od unutrašnjeg putovanja glavnog junaka. Kako si se odlučio za taj postupak i u kojoj meri ga smatraš opravdanim sada?

Naracija je nastala iz potrebe da zahvatimo najširu moguću publiku, jer većina ne ide da gleda filmove zbog njih samih, zbog vizije sveta određenog autora, već da bi prekratila vreme i zaboravila na život van sale. Bez te naracije, uskratili bismo filmu velike sale, sineplekse, kao i pažnju u medijima. Svi, a naročito potencijalni finansijeri, imaju zazor od debitanta sa filmom bez dijaloga, zbog čega smo skoro četiri godine proveli samo u post-produkciji. Posle prve ruke montaže, rodila se ideja, od strane koproducenta, da bismo, uvođenjem svedenije naracije, proširili polje delovanja i dali filmu jedan sloj mesa, ako smo mu već oduzeli tri nedostatkom dijaloga. Potom se Lauš prirodno nametnuo kao narator, s obzirom na to da priča, smeštena u ovaj istorijski trenutak, kao i igrajuća rekvizita glavnog lika bude asocijacije na Šotrin film.

Moja ideja je bila da naracija ne opterećuje film, već da ga samo poetski boji, s vremena na vreme, da više ide iz emotivnog bića dečaka i da se tekst izgovara s određenim umorom u glasu, umorom osobe koja je iz jedne loše etape naše istorije, ušla u još goru. Daje osećaj kao da ti neko priča bajku, a i opravdava taj momenat nedostatka klasičnog razrešenja žanrovskog filma, jer je tu kao slice of life prisećanje. Pritom, činjenica da nas je na ovaj način podržala legenda domaćeg filma, dala nam je određeni kredibilitet, još na premijeri, koji, bez njega, ni upola ne bismo imali, u to sam siguran, a samo jednom se izlazi prvi put sa dugometražnim filmom u svet. Smatram da film može da funkcioniše i bez nje, naravno, ali sa ove distance primećujem da naracija lepo daje filmu na tempu u nekim ključnim trenucima. Svakako, plan je bio da verzija sa naratorom ide u sineplekse, gde se više gleda koliko si kokica i načosa prodao, a verzija bez nje, u art bioskope.

Kadar pred sam kraj filma, izuzetno je moćan, kao neka inverzija „Kosovke devojke“. Čini se da ovaj film, u svom jezgru, ima i subverzivni potencijal, da mu je namera da se poigrava kodovima epske kulture. Da li je taj postupak bio osvešćen ili intuitivan?

Od jednog od prvih pojavljivanja glavnog lika postoji poigravanje te vrste. Kada vidimo protagonistu, kako se uzdiže na vrh brega, kao da pozira maltene, nekom zamišljenom fotografu, kao simbol junaštva i veličine srpskog ratnika, a onda, već u sledećem kadru, on se, doslovno, stropoštava po kamenju dok silazi niz breg, i time se ruši slika nedodirljivosti koja je uspostavljena ranije. I onda se to nastavlja kroz niz postupaka i detalja, kako u komičnom, tako i u dramatičnom tonu, sve do pomenutog momenta pred kraj.

Interesuje me i rad sa glumcima, pre svega sa Mladenom Soviljem, jer njegov junak ne dozvoljava sebi da pokaže emocije, sem u par momenata koji predstavljaju više bazične, primarne krikove. Kako se takav lik gradi, koje su tvoje instrukcije bile, šta si od njega želeo da dobiješ?

Polazište u razgovoru sa Mladenom mi je bilo jedno pitanje – ko je njegov lik bio pre rata? Jedan običan čovek, možda i vlastelin, koji je otišao u boj da brani, ne samo svoje parče zemlje i porodicu, nego i zemlju i emocije koja ga vežu za nju, nagon da se suprotstavi tome da mu neka druga sila ne uzme uspomene, dušu, način života, rasturi ognjište. Znači, ne neko ko je učen da bude ratnik, rođen za to. Na početku filma ga zatičemo posle bitke, i on je jedna ljudska tvrđava, u kojoj su, negde duboko, zaključani čovečnost, nežnost i duboka trauma. Njegov mozak je i dalje na bojnom polju, ne sme da pokaže ranjivost. On je proveo neko vreme okružen muškarcima, od priprema za bitku preko prvih pokliča pred boj do masovnog stradanja. On je neko koga samo jedan nežan dodir, ne čak ni poljubac, jedan dodir može da vrati zdravom razumu, a da toga nije ni svestan. On i kad pokazuje emocije, to radi na kašičicu. Najčešće izbiju na površinu kad je sam, kad niko ne gleda. A tako o njemu i otkrivamo ko je i šta ga tišti, na komadiće kroz celo trajanje filma. On, i kad spava, u gardu je. U njemu je konstantan osećaj pretnje, suočen je na najgori mogući način sa time koliko je život krhka stvar, toliko se stradanja nagledao, mozak i duša su mu pod takvom ofanzivom mraka da on nema snage da govori koliko je umoran od otpora. Uvek je prisutna izvesna doza misterije kod njega, to ga i čini zanimljivim. I zato što se, do samog kraja, ne zna njegova suštinska motivacija. Samo vidimo da ga nešto gura napred, znamo da je to rat, na prvom mestu, sve ono što je proživeo, i nagon da ode odatle što dalje, a onda pretpostavljamo da ima i čemu da se vrati. Usput, i mimo dečakovog prisustva, imamo uvide u njegov unutrašnji svet kroz njegove snove, priviđenja, košmare, vidimo koliko je oštećen, koliko je emotivan, zapravo, i vidimo šta ga čini čovekom, za šta se on bori, zašto istrajava.

Mladen je u svakoj sceni imao drugu nijansu psiho-mentalnih radnji, nijedno njegovo hodanje kroz neko prostranstvo nije samo puka, fizička radnja, i u svakoj sceni pravi minimalni pomak ka tome da se, donekle, reparira, seti kako je to biti čovek. Za razliku od većine ekspresivnijih (i fizički i verbalno) uloga koje je imao do sad, ovde je igrao iznutra, mnogo više stvari čuvao u sebi, i od sebe i od dečaka, zato su i momenti kad se malo otvori, upečatljivi i zasluženi, bar ja tako mislim, naročito pred kraj, kada ga situacija natera da se potpuno prospe, kad nema više kud od sebe da se sakrije. Mladen je meni dosta pomogao sa predlogom da na svakoj lokaciji osmislimo neku jednostavnu radnju za njega i dečaka, koja bi mogla da oboji dodatno njegov lik, u datim okolnostima, tako da je bilo i improvizacija, jer je sama priča, na način na koji je postavljena, davala prostora za takvo bogaćenje.

Tokom gledanja su mi se nametala poređenja sa nekim filmovima. Recimo film „Teret“ Ognjena Glavonića ima strukturu putovanja, povratka glavnog junaka sa Kosova, ali u jednom drugom ratnom periodu i sa drugačijim teretom na leđima. Takođe, na ovogodišnjem FEST-u smo imali prilike da pogledamo novi film Stefana Arsenijevića „Strahinja Banović“, koji je takođe specifičan road-movie i ima kopču sa epskom tradicijom. Ti si u intervjuima pominjao nezaobilaznu vezu sa Šotrinim filmom o Kosovu. A opet, „Heroji“ se u ideološkom smislu čine prilično samosvojnim. Gde ti sebe vidiš u tom kontekstu, da li uopšte razmišljaš o tome kako će se tvoj film čitati kroz, uslovno rečeno, političku vizuru? Da li je moguće pronaći neki treći, četvrti ili koji već put, koji bi izbegao dosadašnja stereotipna čitanja?

Raduje me što se naši ljudi sve više bave road-movie podžanrom i pokušavaju sebe da testiraju kako će da održe zanimljivost putovanja, sa što svedenijim brojem protagonista i spoljnim faktorima koji utiču na put, pa se fokus skreće na likove i odnose između njih, što manje se koristeći rečima, a više filmskim sredstvima. Takve okolnosti su neophodne za zdrav rast kasnije u karijeri.

Ceo film, više od bilo kog ideološkog aspekta, može da se čita kao metafora za to kako ja gledam moje dosadašnje putovanje kroz mulj srpske kinematografije, sa sve vezanijim rukama i sve manje živaca. Može da se tumači i da sam ja dečak, a ratnik očinska figura, ili, uopšte, kao putovanje ka samospoznaji i izlečenju. Ja, čak, ne pravim ni „Turci loši, Srbi dobri” analogiju, već su Osmanlije kod mene jedno prirodno preteće prisustvo za glavne junake, jer smo, ipak, u suprotnim taborima ratnog sukoba.

Tenzije oko Kosova i na Kosovu nikad veće, kao i sveopšti osećaj izolacije, što se može povezati s mojim filmom, ali to ništa nije planirano, to je stvar trenutka, stvari se dešavaju i mimo filma, a film se onda zadesi usred nekog dramatičnog zbivanja, pa se veze same nameću. Mene je „Boj na Kosovu“ inspirisao kao istorijski događaj u Srba sa najmitskijim oreolom, sa najvećim brojem opevanih heroja i sa najvećim brojem stradalih Srba na tlu Srbije, pa mi se javila misao koju sam još u osnovnoj školi imao: a šta posle nečeg ovakvog, šta je sa običnim ljudima koji su preživeli, šta se u njima dešavalo? Pa, kad se nema budžet za žanrovske egzibicije, onda je mnogo više fokus na emociji, komunikaciji ili nemogućnosti iste, odnosima, prenošenje mitskog oreola na običnog čoveka. Čak su me na konkursu FCS-a, pre šest godina, pitali da li je ovo prosrpski ili antisrpski film, na šta sam ja odgovorio, onako mladalački drčno, da film apsolutno nema veze s tim podelama, već se bavi lečenjem trauma na jednom širem nivou od samog događaja i čuvanjem zdravog razuma u nezdravim vremenima, što je poveznica i sa današnjim trenutkom. Ovo je zamišljeno kao jedno duhovno, meditativno putovanje ka sopstvenim spoznajama. Film daje dovoljno prostora da se čovek zamisli nad sobom i zapita da li je i koliko on bio za nekoga heroj i koliko puta je to mogao da bude, a nije. Lakše je identifikovati se sa neznanim junakom nego sa Milošem Obilićem.

Pošto si rekao da se film, na nekom nivou, može čitati i kao tvoja lična odiseja, pitanje za kraj je: kuda ćeš ti posle Kosova?

Posle „Heroja“ plan mi je da, pod jedan, radim nešto potpuno drugačije od prvenca, a pod dva, da ima dijaloge (smeh). Trenutno razvijam nekoliko priča, u rasponu od pulp entertainmenta za odrasle do meta romantične komedije (na njoj mi je, možda, najveći fokus). Cilj mi je da nikad ne zgazim u istu vodu dva puta, što bi se reklo, jer samo tako možeš da se razvijaš, pa ćemo videti gde će me to odvesti.