Koliko već  sutra (u subotu, 20. marta)  očekuje nas otvaranje 63. izdanja Beogradskog festivala dokumentarnog i krakometražnog fima, a Senka Domanović, zapažena ranije po režiji diplomskog joj segmenta u omnibusu Oktobar, u završnoj je fazi rada na dokumentarnom filmu Okupirani bioskop, koji se bavi fenomenom i sudbinom bioskopa Zvezda. Upravo to je bio povod i baš to je udarna tema ovog razgovora za portal Filmskog centra Srbije.

Šta se na profesionalnom planu događalo kod Vas od segmenta u Oktobru do danas?

Uglavnom sam radila za televizijske produkcije, na dugometražnim filmovima, festivalima… To je neki period koji je obeležilo preživljavanje i rad za druge. Iako kroz takve angažmane stičeš radno iskustvo i poznanstva, što jeste dragoceno, na kraju dana ti ostaje malo vremena za razvijanje ozbiljnije strategije koja uključuje profesionalni i lični razvoj. To je neki period diskontinuiteta, preispitivanja, egzistencijalne i lične borbe. Kao da stojiš na sred puta i razmišljaš šta i kako dalje, i koja je cena.

Okupirani bioskop 01

U kojoj je fazi sada rad na Okupiranom bioskopu? Ko je još deo autorske ekipe?

Snimanje filma o Zvezdi je krenulo kao ad hoc inicijativa, moja i Siniše Dugonjića. Nulte večeri okupacije Siniša je sa sobom imao minimum potrebne opreme koja nam je omogućila da donesemo odluku i da se upustimo u rizik snimanja filma. Tako je on postao direktor fotografije i snimatelj zvuka. Trenutno se nalazim u početnoj fazi montaže koju predvodi Mina Nenadović. Imamo još i da snimamo, te u tom smislu, produkcija filma još uvek nije gotova. Što se ostale ekipe tiče, producentkinja filma je Snežana Penev, a postprodukciju zvuka i finalni miks će raditi Vladimir Kerkez. Verujem da će još ljudi učestvovati u radu na ovom filmu ali za sada je to to.

Okupirani bioskop 03

Nedavno je objavljeno da tvom Okupiranom bioskopu stiže pomoć i od Istočnoevropskog foruma, ima li nagoveštaja pomoći u tom smislu i sa još nekih strana?

Poziv da učestvujemo na Istočnoevropskom forumu otvara priliku da se film predstavi i da bude prepoznat van granica Srbije i regiona što je veoma značajno. Nadam se da ćemo tamo naći ljude koje će ova tema dojmiti. Nadalje, što se strategije tiče, pokušaćemo da zatvorimo budžet na još nekoliko načina, ali u ovoj fazi ne bih previše o tome. Deluje kao da se stvari za sada kreću u dobrom pravcu što je najbitnije.

Okupirani bioskop 02

Šta je za Vas priča o okupaciji Zvezde značila u tim prvim danima te misije a šta Vam znači sada, u ovoj fazi rada na filmu o tom slučaju?

Značila je osvajanje jednog prostora slobode, političku artikulaciju i emancipaciju kroz eksperiment udruživanja i zajedničku borbu. I bilo mi je jako važno što se direktno tiče struke i politike. Radeći na filmu ta tema je za mene i dalje aktuelna u smislu da direktno učestvujem u kreiranju filmskog narativa koji osvetljava mračni segment tranzicione svakodnevnice, dok sa druge strane pruža uvid u međuljudske odnose tokom procesa okupacije. Pored političkog, okupacija bioskopa ima taj arheološki, antropološki i sociološki aapekt. Što se tiče ishoda same okupacije, njom nisam zadovoljna, smatram da je potencijal prokockan i da je stvar neutrailizovana što je neminovno dovelo do spontanog izumiranja. Često razmišljam zašto se to dogodilo i da li je u nekoj fazi ipak bilo moguće preokrenuti čitav proces. I zašto se i od toga odustalo. Komplikovano je.

Okupirani bioskop 04

Na koji način ste osmislila postizanje tog pipavog balansa između društvenog aktivizma i filmskog jezika?

To je najteži deo koji nosi najviše rizika u smislu odgovornosti. Sa jedne strane si odgovoran kao učesnik, sa druge kao autor filma. U domenu jezika oslonila sam se na cinema verite postupak, personizovali smo oko kamere, u domenu lične odgovornosti oslonila sam se na zdrav razum i intuiciju. U tom trenutku je bilo suludo juriti neku posebnu estetiku, svaki dan je bio bremenit događanjima, intenzitetom, to je trebalo osloboditi, taj haos. Moram da priznam da me je rad na ovom filmu oslobodio i sopstvene potrebe da kontrolišem stvari na način na koji to činiš u igranom filmu. Sadržaj je bio poput bujice u kojoj se koprcaš, koju pokušavaš da savladaš kako bi održao kurs. Slično kao i u životu.

Okupirani bioskop 05

I na kraju – kako Vam se čini, ima li ovde i sada nade za Zvezdu i slične poduhvate i pokušaje?

Na tu temu verovatno mogu da se napištu brojni eseji. Ja ću pokušati da sažmem neko svoje iskustvo, a da ne zvuči pretenciozno. Za ovakave poduhvate je potrebno poverenje, strpljenje i prevazilaženje narcizma malih razlika. Ljudi moraju da budu svesni da izlazak iz zone komfora znači preeksponiranost i istrajavanje na duge staze. Pitanje nije samo ekonomsko i političko, stvar je i kako se mi izražavamo oko sopstvenog nezadovoljstva, da li smo spremni i koliko sposobni da, ne samo simbolički, već i praktično stvarnost oko sebe menjamo, počevši od sebe. Dakle, mislim da su poduhvati mogući ali da je za njih potrebna određena zrelost. Ovde zrelost često implicira i neki vid oportunizma što je vrlo problematično. Stvar je prosta – ne možeš nikako sam, odnosno potrebni su ti drugi.

Senka Domanovic

 

Razgovarao: Zoran Janković