Zbog velikog interesovanja publike dokumentarni film „Filmske gerile“, deo diptiha Mile Turajlić „Non-Aligned & Ciné-guerrillas: Scenes from the Labudović Reels“, biće prikazan od 7. do 11. aprila Dvorani Kulturnog centra Beograda. 

Sa Milom Turajlić razgovarali smo o tome kako je nastao filmski diptih nadahnut životom i radom Stevana Labudovića (1926-2017), legendarnog snimatelja Filmskih novosti , koje dileme je imala tokom razvoja ideje, kako su nastanku filma doprineli susreti sa ljudima iz nekadašnjih nesvrstanih zemalja i na kakve reakcije publike je naišla u različitim delovima sveta.

Tokom 2022. godine prikazana su premijerno dva nova filma Mile Turajlić, Film „Non-Aligned: The Scenes From the Labudović Reels” imao je svetsku premijeru 9. novembra u Amsterdamu (IDFA), dok je„Ciné-Guerrillas: The Scenes From the Labudović Reels” prikazan 10. septembra na 47. Međunarodnom filmskom festivalu u Torontu. 

Beogradska publika je oba ova ostavarnja imala priliku da po prvi put pogleda 27. novembra 2022. na Festivalu autorskog filma, nako čega su, tokom marta i aprila, usledila prikazivanja u Dvorani kulturnog centra Beograda. 

Za početak, reci nam nešto o reakcijama publike na festivalima na kojima su do sada prikaznani filmovi iz diptiha

Projekcije u Beogradu i Alžiru su mi za ovu filmsku priču bile najvažnije, jer sam želela da ljude podsetim na to vreme i proverim da li ovi filmovi u njima izazivaju neku emociju. Svetska premijera jednog filma je bila u Torontu, a druga u Amsterdamu. U zapadnoj političkoj hemisferi to je priča koju najčešće nisu znali, pa sam se sa publikom posle projekcija upuštala u razgovor i objašnjavala kako je moguće da je priča Trećeg sveta i Pokreta nesvrstanih izbrisana – ja bih rekla namerno – iz njihovih istorijskih udžbenika. 

Reakcije su bile burne jer niko nije ostao ravnodušan na tu arhivu, niko nije ostao ravnodušan na Stevana koji su sebi nosi čitav taj jedan pogled na svet  koji je zaboravljen i jedan politički angažman koji ljudi i danas prepoznaju kao važan. Zbog toga je publika emotivno reagovala na filmove, čak i Amsteradmu i Torontu, ali su oni istovremeno kod nekih izazivali i zbunjenost. To samo govori o tome koliko je taj zaborav zapravo dubok.

Kako se došlo saradnje sa Stevanom Labudovićem? Ti si njegove snimke proučavala mnogo pre nego što si ga lično upoznala. Da li čovek može da se upozna/spozna kroz njegov video-materijal?

I da i ne. Radeći na filmu Cinema Komunisto ’brstila sam’ arhiv Filmskih novosti, ali je tada moje istraživanje išlo u pravcu toga kako je kroz film stvaran politički narativ Jugolavije, tako da sam se prvenstveno bavila materijalima o Titu i produkcijom filmova u Jugoslaviji. To je bila visoko politizovana arhiva, ali se odmah oseti da ti snimci imaju određeni šmek, da poseduju zaista izuzetan snimateljski kvalitet. Tada sam upoznala drugog snimatelja Filmskih novosti, Dragana Mitrovića, ne znajući da je on bio taj koji je u tandemu sa Stevanom Labudovićem snimao putovanja predsednika Tita. Tek kada sam se pet godina kasnije vratila arhivu Filmskih novosti sa idejom da napravim film o nesvrstanima, shvatila sam da njihovom fondu postoji čitava zbirka materijala koji su njihovi snimatelji snimali za nesvrstane zemlje. Nikada ranije nisam videla materijal koji je Stevan Labudović snimao u Alžiru, Indiji ili Burmi, to je za mene bilo otkrovenje. 

Saradnja sa Stevanom je počela na dosta čudan način. Oboje smo živeli u Beogradu, ali smo se zapravo upoznali u Alžiru.

Ja sam 2011. dobila dozvolu Ministarstva spoljnih poslova da snimam ministarski sastanak povodom pedesetogodišjice Beogradskog samita – tri dana sam snimala pokušavajući da osetim gde u toj velikoj temi nesvrstanih leži moje polje interesovanja, a onda sam shvatila da me ne zanima ta dnevno-politička obrada. 

Dve godine kasnije sam otišla u Alžir sa svojim filmom Cinema Komunisto i tamo doživela jedno neverovatno prepoznavanje sa publikom, autorima i aktivistima, i shvatila da me kod nesvrstanih pre svega zanima taj ljudski odnos koji i dan-danas postoji, to brzo prepoznavanje, isti politički jezik kojim govorimo. Te male zemlje koje su prošle put nesvrstanosti i vodile politiku mimo blokovske podele sveta, sve one na isti način vide Ameriku, Rusiju i Kinu. 

Želela sam da se bavim tom sponom, tom nesvrstanošću u nama. Onda, kada sam godinu dana kasnije, kao dobitnik glavne nagrade za Cinema Komunisto, bila ponovo pozvana na festival kao gost, namestilo se da je u Alžiru bio i Stevan Labudović. On je u svom snimateljskom angažmanu bio otelotvorenje onoga što je nekada bila nesvrstanost, i osetila sam da sam našla osobu kroz koju želim da ispričam tu priču, da je to ugao koji mene zanima. 

Između Stevana Labudovića i tebe se prilikom saradnje na filmu razvilo blisko prijateljstvo. Da li možeš da nam, iako si to uradila i kroz svoje filmove, ispričaš malo o njemu kao čoveku?

Pokušala sam da gledaocima filmova „Non-Aligned: The Scenes From the Labudović Reels” i „Ciné-Guerrillas: The Scenes From the Labudović Reels” omogućim priliku da ga upoznaju. Namestilo se tako da sam Stevana uglavnom ja, iako nisam snimatelj, snimala tokom naših razgovora i to je stvorilo jednu posebnu vezu između nas dvoje, otvorilo mi način da mu priđem. 

On je zaista neverovatan karakter. Poreklom je iz Berana, ima tu odlučnost i nedostatak straha u svakom smislu, sve te odlike koje su od njega činile čoveka avanturističkog duha. Kada smo pričali o njegovim mladalačmi uzorima i inspiracijama, često smo pominjali Hemingveja, i zaista ima i kod Stevana tog politički obojenog poziva na avanturu, ta neka vera u solidarnost i angažman. On nekako samim svojim telom prenosi stepen te borbe. 

Nosio je satalno sa sobom 35mm kameru koja ima 15-20 kilograma, trčao je sa njom da bi pratio predsednika, trčao u šumi dok je snimao alžirske partizane, tako da sam se mnogo bavila snimanjem njegovog tela jer sam zaključila da su u njemu ostali tragovi načina na koji je on pristupao snimanju filmske slike.

Da li si razmišljala da od preostalog materijala uradiš još jedan film, ili možda čak i seriju?

Priča je tek delimično ispričana. Nakon sedam godina rada, pogledala sam tek nekih 20 odsto materijala koje je Stevan snimio. Alžirski rat je bio najvažniji angažman te vrste u njegovom životu, ali nije bio jedini. Sedamdesetih je snimio film o Jaseru Arafatu i Palestinskom oslobodilačkom pokretu, tako da priči nije kraj. 

Naravno, postojao je trenutak u kome sam razmišljala da bi to mogla da bude i serija, i na kraju zaključila da pak nije – već da je nešto što treba da preraste u jedan istraživačko-umetnički projekat u kome su oksnice ova dva filma o Stevanu, na koje bi se nadovezale druge forme proistekle iz rada na arhivima – video-radovi, instalacije i esejistički filmovi.

Sve vreme pokušavam da pronađem odgovarajuću formu koja bi na najbolji način oslikala taj narativni ispad ovih materijala iz trezora Filmskih novosti. Raspadom Jugoslavijem i političkom marginalizacijom nesvrstanih taj materijal je izgubio kontekst u kome je nastao, izgubio je politički vektor koji ga je određivao, i sve vreme tražim formu koja mu neće nametnuti novi politički vektor, već ga ostaviti da plovi u toj nedorečensoti i neodređenosti. U tom domenu neke umetničke forme su zahvalnije, nego da od toga pravim narativnu seriju. 

Nastaviću da se bavim ovom pričom, ali na drugi način. Napravili smo pre dve godine onlajn portal, kao neku vrstu veb-platforme, na kome žive svi ti materijali u različitim formama – od eseja i članaka koje sam pisala da bih svom istraživanju dala akademsku metodologiju, i sve to živi na tom sajtu kome smo dali ime https://www.nonalignednewsreels.com/“.

Kompletan razgovor sa Milom Turajlić možete da pročitate u četvrtom broju filmskog magazina „Vidimo se u bioskopu!“.

Đorđe Bajić

Foto: Poppy Pictures