Debitantsko ostvarenje „Indigo kristal“za dva i po meseca videlo je više od 115.000 gledalaca, što ga svrstava u red najvećih ovogodišnjih hitova. O filmu Luke Mihailovića, razgovarali smo sa Miodragom Radonjićem, glumcem i producentom koji je slavu stekao serijalom „Južni vetar“, ali koji je i te kako voljan da istažuje i nove filmske teritorije.

Kako si saznao za projekat „Indigo kristal“ i šta te je njemu privuklo? Kako je protekao prvi susret sa Lukom Mihailovićem?

Taj prvi kontakt bio je jedno više nego pozitivno iskustvo. Luka Mihailović mi je poslao scenario filma sa željom da igram Vuka – to je bilo relativno davno, pre otprilke tri godine. Scenario mi se veoma dopao, a od svega mi je bilo najinspirativnije, to što sam se čitajući tekst susreo sa jednim junakom koji ima snažne spone sa sopstvenom podsvešću. U svojoj karijeri do tog trenutka nisam imao priliku da tumačim jedan takav lik, a čini mi se da i u našoj kinematografiji do „Indigo kristala“ nije postojao junak koji putem svojih snova komunicara sa sopstvenim životom. To mi je bio prvi utisak, to da mi je ponuđeno da glumim jedan višeslojan i uzbudljiv lik, a posle toga se, naravno, još dosta togo desilo. Luka i ja smo počeli da sarađujemo na scenariju i nastavili zajedno da razvijamo projekat.

Da li si od početka znao da ćeš film i producirati?

Isprva nisam imao nameru da se time bavim, to se desilo iz potrebe da se ostvari pun potencijal scenarija. Dok sam radio sa Lukom i dok smo razrađivali pojedinosti, shvatio sam da je neophodno da se uključim i kao producent, a sve to zbog dobrobiti projekta koji je prerastao svoje prvobitne okvire i ambicije. Meni bi najviše odgovaralo da samo igram u filmu, ali je mladoj ekipi nedostajalo iskustvo potrebno da „Indigo kristalu“ obezbedi neophodan „vetar u leđa“. Zato sam odlučio da pomognem na svaki način na koji sam bio u prilici, što je podrazumevalio i producentski angažman.

Koje su bile specifičnosti snimanja u Šapcu?

Uvek je zdravo i zgodno kad ekipa ode da snima na teren, zato što smo onda svi u potpunosti i bez zadrške usredsređeni na rad. Čak i posle snimanja, u hotelu ili smeštaju, nastavlja se priča o filmu, o onome što je planirano za sutrašnji dan, prave se planovi, diskutuje o kadrovima, glumci uvežbavaju svoje scene i tada često dobiju nadahnuće da se dijalog još malo dotera… Zahvaljujući tome da smo snimali u Šapcu, svi smo bili stalno skoncentrisani na film, i to je zaista velika prednost rada na terenu. Druga velika stvar je što smo snimali na vizuelno „svažim“ lokacijama koje su se – ispostavilo se – dopale i publici.

Šta je to još, pored pomenutih lokacija,  toliko dopalo publici?

 Ako ćemo iskreno – „Indigo kristal“ je imao dosta preduslova da ne bude uspešan, ili je to tako delovalo. Pre svega: snimili smo crno-beli film, a takvi filmovi retko beleže veću gledanost i, takvo je rasprostranjeno verovanje, odbijaju publiku. Ali, to je, ispostavilo se, bila predsrasuda – koju smo sada demantovali. Većina komentara gladalaca je bila da nakon prvih pet minuta filma nisu mogli ni da ga zamisle u boji, da im crno-bela fotografija prija i da odgovara priči. Dodatni plus je i što je ovo film za više generacija, nije samo za klince, već je važan i za ljude mojih godina i za starije od mene, zato što se tiče svih nas i celokupnog društva. Da se nadovežem i dopunim tvoje prvo pitanje – „Indigo kristalu“ me je privuklo i to što je to film o kolektivu, o zajednici. Glavni junak filma je zapravo naše društvo, tj. komšiluk u kom se dešava radnja. To sve je sve ključno doprileno da ljudi u ovom filmu pronađu nešto što ih zanima.

Kako si reagovao na činjenicu da će film biti snimljen u crno-beloj tehnici, imajući u vidu da je to nešto što je danas prava retkost?

Odluka da će film biti crno-beli me je veoma inspirisala, veoma obradovala. Bio sam svestan da je to jedna veoma hrabra odluka, ali mislim da je vredelo jer jednoj ovakvoj priči odgovara baš takav vizuelni identitet. Tu moram da pomenem i nemerljiv doprinos naših direktora fotografije – Vlade Đurića i Vladimira Milivojevića Bugija, tako da im se i ovim putem zahvaljujem.

Koliko ti je bilo važno da lik Vuka distanciraš/zavariraš u odnosu na lik Baće iz „Južnog vetra“, imajući u vidu da oba lika potiču iz sličnog miljea?

Nisu ta dva lika uopšte za poređenje. Baća i Vuk možda dolaze iz sličnog miljea, mada ni to nije baš sasvim tako. Vuk je momak iz geta, a Baća je u tom kriminalnom sistemu na mnogo, mnogo višoj lestivici, na mnogo višem nivou što se tiče tog „posla“. Vuk je lik spreman da se žrtvuje za svoje prijatelje i sopstvene ideje, on se pokajao i želi promenu. Različiti su oni junaci, veoma različiti… „Indigo kristal“ je uz to veoma intenzivan, nabijen, obuhvata četiri dana i tri Vukova sna. Veoma mi je prijalo što je čitav fim praćen Vukovim monolozima, zapravo ispovešću na psiho-terapiji posle svega što se desilo. Bilo mi je zaista veliko zadovljstvo da razvijam i tumačim ovaj lik.

Da li te je iznenadio veliki komercijalni uspeh filma?

Niko tačno ne zna šta je formula za uspeh filma. Možeš da veruješ i da se nadaš, daš sve od sebe da ono što radiš bude što bolje, da su svi odnosi čvrsti, da su motivacije na mestu i tako dalje, ali nikad tačno ne možeš da prognoziraš komercijalni potencijal. Ali, kada se nečemu u potpunosto predaš – to gledaoci obično umeju da prepoznaju. Tako je bilo i ovog puta.

Sa Miodragom Radonjićem razgovarao Đorđe Bajić
Fotografije: Vladimir Milivojević Boogie