Nadavno se u izdanju Filmskog centra Srbije, u knjižarskim izlozim pojavila knjiga „Srpski film: Pedesete“. U njoj je Saša Radojević dao prvi sistemski pokušaj kritičke revalorizacije srpskog filmskog nasleđa pedesetih godina. Sa Radojevićem smo za sajt Filmskog centra Srbije razgovarali o nastanku knjige i filmovima koji su u nju ušli i nisu ušli, kao i o planovima za njegova dalja filmska istraživanja.

Za početak, otkud baš interesovanje za pedesete godine? Pride, zašto misliš da je ova dekada srpskog filma skrajnuta i nedovoljno proučena? 

Pedesete godine su posebno intrigantne zbog napora da se sistemski organizuje filmsko stvaralaštvo, a brza transformacija stalno zaposlenih pri produkcijskim kućama u slobodne umetnike, donela je zanimljivu kombinaciju potrebe da se u isto vreme zadovolje populistički kriterijumi (koji su važili i na Zapadu i na Istoku) i artistički zahtevi klasicističkog tipa. Tadašnji film je bio imaginativno-konstitutivni činilac društva na način koji kod nas više nikad nije mogao da bude ponovljen. O njihovoj skrajnutosti, što je proizvelo i nedovoljnu proučenost, između ostalog, svedoči i to da nijedan film iz pedesetih nije među deset najboljih srpskih filmova na AFUN-ovoj listi iz 1996. godine. Svega šest naslova iz tog perioda je uvršteno među 100 najboljih domaćih fimova koje je Kinoteka 2016. godine proglasila kulturnim dobrom od velikog značaja, a među tridesetak filmova koji su do sada digitalno restaurirani u okviru projekta „A1 (Vip) Kinoteka“, se našao samo jedan film iz pedesetih – „Pop Ćira i pop Spira“.

Po kojem kriterijumu si birao filmove? Njihovo godište nije bio jedini uslov, zar ne?

Rukovodio sam se što je moguće širim uvidom u ono što je bila filmska proizvodnja tog vremena, bez prevelike potrebe da se ona vrednosno određuje. Aksiološke drame, vezane za valorizaciju, često su zamke koje isticanjem pojedinaca zamagljuju kompletnu sliku. Više je odlučivalo to koliko su oni deo trendovskog ili žanrovskog korpusa koji ima zajednički imenilac.

Građa u knjizi je grupisana u osam eseja. Kako si došao do ove kompozicije?

Budući da je srpska kinematografija iz pedesetih godina veoma raznorodna, bilo je neophodno da se raščlane ključna usmerenja. Od ekranizacija klasične literature, preko komedija i omladinskih filmova, pa sve do ratnih filmova u koje se ugrađuju žanrovske specifičnosti – vestern („Ešalon doktora M“) i urbani triler („Veliki i mali“), na primer. Naglašavanjem različitih putanja i filmofilskim pristupom pokušao sam da na što komunikativniji način relaksiram akademski uvreženi odnos prema tim filmovima kao izdancima „dogmatskog socijalizma“ obeleženog ograničavajućim i lošim inercijama.

Rekao bih da si kao ključne autore ove dekade izdvojio Nanovića, Pogačića i Novakovića. Grešim li u toj proceni? Koji su tvoji favoriti – i zašto?

Pomenuta imena su dominantna, jer su oni prvi došli do filmova i najveći deo njihovog stvaralaštva vezan je za pedesete godine. Već tada su se svojim ranim radovima afirmisali Soja Jovanović, Puriša Đorđević, Žika Mitrović i Jovan Živanović, koji su bili aktivni i u narednim decenijama. Vojislav Bjenjaš („Rafal u nebo“) je moj tihi favorit, a ako je baš nužno da izdvojim neki naslov, onda je to svakako naklonost prema Nanovićevoj bajci „Čudotvorni mač“, čiji su delovi integrisani u filmove Milutina Petrovića „Zemlja istine, ljubavi i slobode“ i „Petlja“, u kojima sam bio koscenarista. Čak se u filmu „Petlja“, u kojem i glumim, direktno nadovezuju moje scene sa prizorima dečaka Nebojše u Baš Čelikovom dvorcu u „Čudotvornom maču“.

Koje si srpske filmove iz ove dekade zaobišao i zbog čega si tako odlučio?

Pre svega, one koji su nastali kao koprodukcije („Poslednji most“, „Krvavi put“, „Aleksa Dundić“, „Dva zrna grožđa“, „Klisura“), jer je to kompleks filmova koji zaslužuju posebnu knjigu. Izostali su i Vjekoslav Afrić („Hoja Lero“) i Nikola Tanhofer („Osma vrata“), koje prvenstveno baštini hrvatska kinematografija i koji su u Srbiji napravili po jedan film tokom pedesetih godina. Iz sličnog razloga u knjizi nema ni Velimira Stojanovića, koji je za Avala film realizovao „Četiri kilometara na sat“ (1958) i „Kampo Mamula“ (1959), budući da je njegov opus u temelju crnogorske kinematografije. Nedostaje još nekoliko naslova koji se prvenstveno zbog svoje apartnosti nisu uklapali u tematsko-estetske smernice po kojima su formirana poglavlja, što nikako ne znači da i oni ne zaslužuju punu istraživačku pažnju.

Da li je u planu još jedna knjiga o ovoj dekadi, ili ideš dalje?

Osnovna ideja u vezi sa nastankom knjige „Srpski film: Pedesete“ je da skrene pažnju na ta ostvarenja, da ona još nekoga navede da se iz svog ugla bavi tom epohom. Već sam počeo da radim na knjizi vezanoj za srpski film šezdesetih godina, kao svojevrsnom nastavku traganja po bogatoj ovdašnjoj filmskoj tradiciji.

Razgovarao: Đorđe Bajić

Foto: Đorđe Bajić