Film “Strahinja Banović” je prošle godine trijumfovao u Karlovim Varima, a ovog leta se sa velikim uspehom prikazuje na domaćim festivalima. Iako je na Festivalu evropskog filma Palić prikazan van konkurencije, Arsenijevićevom filmu je i na ovom festivalu dodeljena jedna nagrada. Susret sa našim rediteljem sam iskoristio da popričamo o “Strahinji Banoviću” i nagradi Asocijacije filmskih festivala Srbije (AFIFS), ali i o njegovim saradnjama sa jedinstvenom Milenom Dravić i knjizi o Srđanu Karanoviću na kojoj trenutno radi, a koja će do kraja godine biti objavljena u izdanju Filmskog centra Srbije.

Dok se šetamo po lepom Paliću i pričamo, moram da te pitam… Šta za tebe znači ovaj festival?

Na Palić dolazim već dvadesetak godina i uvek mi je veliko zadovoljstvo jer je to jedan od naših najznačajnijih festivala, kako u regionalnim tako i u evropskim okvirima. Ovde uvek mogu da sretnem brojne kolege, domaće i strane, kojima se uvek obradujem. Često se desi da upravo na Paliću upoznam neke sjajne ljude iz sveta filma, koji mi postanu prijatelji. Palić je idealan festival za započinjanje prijateljstva među filmadžijama. Ovde smo upućeni jedni na druge jer se krećemo na malom a prelepom prostoru, zajedno gledamo filmove na čarobnoj Letnjoj pozornici i zajedno obedujemo. Najveći svetski festivali, poput Kana, Venecije, Berlina ili Karlovih Vari, veoma su značajni kada pričamo o poslu, ali na njima stalno trčimo sa jednog sastanka na drugi, sa projekcije na projekciju. Manji festivali poput Palića su ključni za uspostavljajne kontakata jer na njima ljudi imaju vremena da se opuste i upoznaju.

Na trećoj festivalskoj večeri tvom novom filmu je dodeljena nagrada za najbolji srpski film koji dodeljuje Asocijacija filmskih festivala Srbije. Da li si bio iznenađen?

Jesam. Na Paliću smo van konkurencije pošto je moj producent Miroslav Mogorović jedan od čelnika festivala. AFIFS me je veoma prijatno iznenadio, a posebno mi je drago što su u žiriju bili naši vrsni poznavaoci filma. „Strahinja Banović“ je za sada prikazivan samo na festivalima, nije ušao u bisokopsku distribuciju, pa mi svi ti signali jako dragoceni. Izuzetno mi je drago što se „Strahinja Banović“ dopada ljudima u Srbiji. Već znam da je dobro prošao u inostranstvu, ali ovdašnji gledaoci mogu da sagledaju mnogo više slojeva filma, pa puno znači kada dobijemo ovakvu vrstu prepoznavanja. Kada snimam, uvek imam u vidu buduću publiku. Ne želim da pravim filmove za uzak krug svojih poznanika, već želim da komuniciram sa publikom bilo gde u svetu.

Koliko su domaći festivali bitni za percepciju srpskog filma?

Veoma su važni. Pre svega da pubilika van Beograda dobije priliku da vidi film u posebnoj festivalskoj atmosferi. Sada, posle pandemije, imamo veliki problem da vratimo publiku u bioskope, a festivali su dobri za to – oni su događaj, spektakl koji privlači ljude. Naša ideja je bila da redovnu bisokopsku distribuciju filma sačuvamo za kraj sepetembra kako bismo pre togo prošli taj ceo krug srpskih letnjih festivala. Nadamo se da će festivalska publika preporučiti „Strahinju Banovića“, pa da će samim tim interesovanje za film na jesen biti veće.

Zanimljivo je „Strahina Banović“ nije jedini tvoj film koji je ove godine prikazan na Festivalu evropskog filma Palić?

Da! To je bilo još jedno divno iznenađenje za mene. Na fesitvalu je u okviru programa „Mladi dug Evrope“ prikazan moj film iz 2005. koji se zove „Izgubljeno nađeno“. Ovaj omnibus je jedan od projekata kojih se veoma živo sećam i koji je okupio, u to vreme, mlade i perpspektivne reditelje, autore i autorke koji su u međuvremenu postali značajna imena evropske i svetske kinematografije. Film je premijereno prikazan na Berlinalu, kao film otvaranja u programu „Forum“. Na filmu su radili Kristijan Munđiju, Kornel Mundruco, Jasmila Žbanić, Nađa Koseva i animator iz Estonije Mait Las. Režija je često usamljenički posao, a kada radiš na omnibusu u prilici si da sarađuješ sa više reditelja. Tvoj segment je tvoj, ali je film u celini zajednički i treba se uklopiti i usaglasiti. Nismo se poznavali kada smo ušli u ovu priču, a zajednički rad nas je veoma zbližio. Pre dve godine smo imali ponovno okupljanje, kao neku vrstu godišnjice mature. Kristijan Munđiju je to inicirao na festivalu koji on organizuje u Bukureštu. Svi reditelji su došli i prikazali smo film pred publikom. Taj film nas spaja i podseća na prijateljstvo koje traje već gotovo 20 godina.

U tvom segmentu filma „Izgubljeno nađeno“ glavnu ulogu je tumačila velika Milena Dravić. Kako je protekla ta saradnja?

Uvek sam dirnut kada mislim o njoj. Osećali smo jedno prema drugom veliku ljubav i poštovanje, povezalo nas je to što slično razmišljano o filmu. „Izgubljeno nađeno“ je bila naša druga saradnja, pre toga je Milena već glumila malu ulogu u mom studentskom filmu. Kada sam pisao priču za „Izgubljeno nađeno“ imao sam nju na umu. Ona u tom filmu glumi bivšu stjuardesu koja prodaje karte u tramvaju, a film prati jedan dan u kome se sve sruši. Snimali smo 2004. godine po nekoj ogromnoj vrućini na Novom Beogradu, u tramvaju u kome su bili popaljeni svi reflektori. Bilo je milion stepeni unutra, ali se sećam sa koliko je strasti i ljubavi Milena radila. Konsultovala me je za svaku repliku, bilo joj je jako stalo do tog filma. Ona je 90-ih bila na crnoj listi, nije se pojavljivala u režimskim medijima. Naša saradnja joj je veoma značila, sama mi je to rekla, to je bio njen povratak na film. Sjajno je izvela tu ulogu. Kada su moji producenti u Nemačkoj prvi put gledali moj segment, čim su ugledali Milenu u prvom kadru kako zamišljeno gleda kroz prozor, odmah su rekli da je veća od života. Milena je bila filmska zvezda, to se videlo na prvo pogled. Nastavili smo saradnju i na mom dugometražnom filmu, i zaista sam bio počastvovan kada me je, pred kraj njenog života, pozvala da održim govor na otvaranju Draganovog i njenog legata u Kinoteci. To je bio i poslednji put kada smo se videli. Izuzetno mi je drago što sam dobio priliku da je upoznam i da sarađujemo. Veoma mi nedostaje, a nedostaje i našem filmu. Zaista velika, velika glumica.

Šta planiraš sada, posle uspeha „Strahinje Banovića?“

Proteklih godinu dana sam pratio film na festivalima, i to će se i nastaviti, ali paraleno sam već počeo da radim na novim idejama i novim projektima. Privlači me nekoliko ideja za filmove i nekoliko ideja za serije, koje ranije nisam radio. Uzbudljiva mi je ta mogućnost da razvijam likove u nekoj dužoj formi. Prvo sam mislio da odaberem jednu stvar i usredsredim se na nju, ali sam sada skloniji tome da se ozbiljno bacim na sve te ideje od jeseni, pa da vidim šta će ispasti.

U pripremi je i tvoja knjiga razgovora sa Srđanom Karanovićem. Kako to napreduje?

Ostatak leta ću provesti radeći na knjizi o Srđanu Điđi Karanoviću koju će objaviti Filmski centar Srbije. To je knjiga razgovora u kojoj se detaljno bavimo njegovim opusom, obrađujemo jedan po jedan njegov dugometražni film, od „Društvene igra“ do „Bese“, ukjučujući tu i seriju „Grlom u jagode“. Na knjizi radimo već dve godine i to je za mene jedna velika privilegija. Điđa je bio moj profesor, sada smo kolege i prijatelji, i stvarno od njega čovek ima šta da nauči. Drago mi je što sam ja taj koji je iz prve ruke mogao da čuje to njegovo bogato životno i profesionalno iskustvo. Sada se bavim priređivanjem razgovora i zamisao je da se knjiga pojavi do kraja godine.

Koje još destinacije očekuju „Strahinju Banovoća“ do kraja leta?

Osim domaćih festivala, film u avgustu putuje u Vašington, na Brač i u Sarajevo. A od septembra ulazi u redovnu bioskospksu distribuciju.

Đorđe Bajić

Fotografije: Đorđe Bajić

Naslovna fotografija: Stefan Arsenijević na dodeli AFIFS nagrada (Foto Damir Vujković)