Za najbolji film 16. Beldoks-a u „Srpskom takmičarskom programu“ proglašen je „Vodič za obalska utvrđenja“. Tim povodom o ovom polusatnom dokumentarnom ostvarenju razgovarali smo sa Tijanom Petrović, rediteljkom, scenaristkinjom, direktorkom fotografije i montažerkom filma. Reč je o američko-srpskoj koprodukciji, koja je premijerno prikazana početkom 2023. godine na prestižnom festivalu u Roterdamu. To je svojevrsni poetični filmski esej koji istražuje tehnološku evoluciju vojnih bunkera izgrađenih na obali zaliva u San Francisku.

Kako se rodila ideja za film „Vodič za obalska utvrđenja“. Šta vas je privuklo baš ovoj temi?

Dugo me je privlačio taj predeo obale San Franciska i njegove okoline, sa svojim visokim stenama na obali Pacifika, ogromnim talasima i predivnim pogledom na okean i horizont. Tada ništa nisam znala o istoriji tog pejzaža, ali su mi ta utvrđenja i bunkeri bili interesantni. Kasnije mi je postalo jasno da su me privukli i zato što su mi donekle bili i poznati kao vrsta utvrđenja sa kojima sam odrasla u Zemunu i Beogradu. Čudno mi je sada da, ustvari, nikada nisam dovodila u pitanje tvrđave Beograda. Verujem da je uobičajeno da sredinu u kojoj živimo, njenu topografiju i istorijske znamenitosti, uzimamo zdravo za gotovo. Sa ovim filmom sam želela da pronađem način na koji bih mogla da pristupim istoriji tog mesta kroz jedan poseban okvir koji bi mi otkrio novi uvid u tu istoriju. Kada sam počela da istražujem istoriju vojnih utvrđenja na obali San Franciska, shvatila sam da upravo pejzaž predstavlja jedan takav okvir kroz koji bih mogla da ispričam njihovu priču. Bio mi je interesantan kontrast između tla koje erodira jako sporo, i brzine kojom je vojna tehnologija napredovala u tom relativno kratkom istorijskom periodu. Vojna tehnologija razvijala se takvom brzinom da su neki od tih bunkera postali zastareli čak i pre nego što je završena njihova izgradnja, što je i slučaj sa vojnom tehnologijom generalno. Interesantan mi je taj čudan način na koji tehnologija diktira protok vremena, dolazi u sukob s njim, i dovodi u pitanje sam koncept tehnološkog napretka na kome je zasnovana naša civilizacija.

Da li ste se dvoumili oko pristupa, ili ste od početka znali kojim putem ćete ići tokom rada na filmu?

Pristup pejzažu kao okviru kroz koji sam htela da posmatram i istražujem istoriju tog mesta je nastao prilično rano u procesu rada na filmu. To je ideja koja naravno nije nova i koja me je zanimala i pre ovog filma. Kod mene je ta ideja konkretno inspirisana knjigom Landscape and Memory pisca Sajmona Skima. Ali formu filma sam tražila dugo i ona je proizašla kroz sam proces rada na filmu. Imala sam neku opštu viziju kako bi izgledao završeni film, ali nisam znala kako konkretno da dođem do njega. Znala sam da sam želela da priroda i pejzaž imaju bitnu ulogu u filmu i htela sam da izrazim njihovo prisustvo na poetski način. Takođe sam htela da koristim arhivske snimke na način na koji bi bili integrisani u materijal koji sam ja snimila kroz njihovu vezu sa ovim mestom. Naime skoro svi arhivski snimci koje sam koristila su na neki nacin fizički vezani za to mesto, i zato su i formalno integrisani u jezik filma, iako predstavljaju veoma različite vrste arhivskih snimaka, snimljenih u različitim vremenskim periodima. Mislim da ovakav rad na stvaranju filma, kroz sam proces, donosi sa sobom puno saznanja i daruje mu slojevitost koju ne bih mogla sama da osmislim.

Da li se za vreme rada na filmu rodila ideja da pored San Franciska obuhvatite još neke lokalitete u SAD i drugim zemljama? Možda čak i u Srbiji?

Jesam razmišljala o tome ali vrlo kratko, jer sam shvatila da je ova istorija konkretno vezana za ovaj predeo, i da bi bilo veoma teško povezati je sa vojnom istorijom i utvrđenjima koja su nastala u drugačijem kontekstu. U Kaliforniji su takva utvrđenja bila sagrađena u veoma kratkom periodu, jer je ona kao država nastala nedavno u poređenju sa drugim američkim državama. Takođe, ono što je specifično, jeste da taj pejzaž obuhvata i istoriju hladnog rata, što nije slučaj sa drugim sličnim lokalitetima u SAD. Što se tiče utvrđenja u Srbiji, to je jedna veoma drugačija priča. Kao što sam pomenula, nije mi bilo čudno da sam se uhvatila baš ove teme, s obzirom na moje odrastanje u gradu koji ima utvrđenja, kao i ratnu istoriju kroz koju sam prošla kao dete. Međutim, u Srbiji je istorija vojnih utvrđenja proizašla iz veoma drugačijih i mnogo složenijih okolnosti.

Koliko je trajao rad na filmu i koji aspekt je bio najzahtevniji?

Na filmu sam radila dugo jer sam ga pravila sporadično, sa pauzama, u periodu od tri ili četiri godine. Najzahtevniji aspekti bili su istraživanje i montaža filma jer je film i nastao kroz uzajamnu interakciju ta dva aspekta. Montaža je naročito iziskivala puno vremena jer sam kroz montažu i pronašla film. Ona je, kao što je to i slučaj sa filmskim esejem, bila jednaka pisanju kroz odnos slike i teksta. Ali taj odnos je u jednom momentu postao prilično kompleksan i slojevit, i mislim da su baš te pauze i duži rad na filmu doprineli tome.

Kako je prošla regionalna premijera na Beldoksu, a kako svetska premijera u Roterdamu? Ima li razlike u reakcijama publike?

Nažalost još nisam imala dovoljno kontakta sa publikom da bih mogla da uporedim reakcije. Generalno ljudi koji su se povezali sa tematikom i takvim poetičnim, i prilično suptilnim pristupom, imali su jake utiske. Njima je čini mi se baš prijalo da je tema rata i vojne istorije obrađena kroz jednu takvu poetičnu i suptilnu formu, što je meni i bio cilj.

Otkrijte nam svoje planove za dalje!

Trenutno radim na dugometražnom dokumentarnom filmu koji ima sličan pristup ali drugačiju formu. Film posmatra jedan mnogo širi pejzaž koji obuhvata državu Nevadu, i kroz njega istražuje i posmatra istoriju nuklearnog doba u Americi. Film dovodi u pitanje tehnologiju naučnih simulacija od kojih jedna pokušava da napravi predviđanja za narednih deset hiljada godina, a druga pokušava da sagleda taj isti vremenski period, ali u prošlosti. Film se između ostalog bavi i pitanjem, kako ljudski um može dočarati jedan takav nama potpuno apstraktni vremenski period od deset hiljada godina? Takođe, istražujem jugoslovensku brutalističku arhitekturu kroz koju bih, na jedinstven način, želela da sagledam određene karakteristike jugoslovenske istorije.

Razgovarao: Đorđe Bajić
Foto: Emile Bokaer