NASLOV FILMA: Koncentriši se, baba

SCENARIO I REŽIJA: Pjer Žalica

ULOGE: Mira Banjac, Jasna Žalica, 
Alma Prica, Admir Glamočak, 
Dženita Imamović, 
Emir Hadžihafisbegović, 
Jadranka Đokić, Vedrana Božinović, 
Branimir Popović, Izudin Bajrović, 
Dino Sarija

TRAJANJE: 92’

ZEMLJA: Bosna i Hercegovina

GODINA: 2020.

 

Pjer Žalica je autor koji uvek nudi snažne emotivne priče koje su obojene njegovim prepoznatljivim humorom. „Koncentriši se, baba“ je ostvarenje u kojem daje pronicljivu analizu raspada Jugoslavije na uzorku jedne porodice. Onemoćali matrijarh, oličen kroz lik Marije (Mira Banjac), nalazi se kod jedne od svojih kćerki, Kike (Jasna Žalica) i njenog muža Muhameda (Emir Hadžihafizbegović) u porodičnoj kući na obodu Sarajeva u aprilu 1992. godine. Prilikom posete porodičnog lekara Ranka (Izudin Bajrović), saznajemo da je Marija na samrti. U kuću je pre početka radnje filma pristigla Maša (Alma Prica), Kikina starija sestra i njena kćerka Julija (Jadranka Đokić) iz čijih odnosa se nazire neslaganje koje biva prećutkivano ostatku ukućana ali i publici. Kika poziva svoju drugu sestru Suzanu (Dženita Imamović) i dvojicu braće, Damira (Admir Glamočak) i Bracu da dođu da se oproste od majke. Braco, koji živi u Italiji, odbija da dođe zbog oružanih sukoba o kojima saznaje iz stranih medija, dok Suzana pristiže sa mužem Banetom (Branimir Popović) iz Crne Gore, a Damir sa ženom Stojankom (Vedrana Božinović) iz Srbije.

Celokupna radnja filma smeštena je u unutrašnjost porodične kuće i fokusirana na međusobne odnose porodice raštrkane po zemlji koja uveliko nestaje, u trenutku kada nestaje i njihova glava porodice. O spoljnim okolnostima nadolazećeg rata u Bosni, i onog već uveliko postojećeg u Hrvatskoj saznajemo iz njihove komunikacije. Čak se i neposredna blizina početka opsade Sarajeva čini udaljenom za likove jer je njihova lična drama puno veća. Iz međusobnog prisećanja brata i sestara otkrivamo da je zanemoćala Marija bila surova majka zbog čije osude se Kika nikada nije bavila glumom, ali i da se Maša uvek osećala žigosanom zbog činjenice da im je otac poslat na Goli otok. Majka je retko pri sebi, ali je to ne sprečava da izazove sukobe među svojom decom, pa tako zamenivši Juliju za Suzanu ona pokreće temu sopstvenog testamenta. Bane, Stojanka i Maša tajno od Kike i Muhameda menjaju testament u svoju korist. Jedini upliv spoljnog sveta, preko mutne televizijske slike čiji signal se brzo gubi u radnju inkorporiran je tek kada se ukućani zabrinu za one koji se još nisu vratili iz nabavke. Izvan toga spoljašnjost postoji samo povremeno u zvučnoj slici u vidu udaljene pucnjave. Julija otkriva svoju tajnu kada se u kriznom trenutku obuče u haljine časne sestre i preuzme negu nad babom. Tenzije rastu sve dok Muhamed ne uhvati Dadu u pokušaju da tajno ode iz kuće i tako pronađe promenjen testament, izvlačeći na videlo porodičnu zaveru pred Kiku. Ona teško doživi ovakvu izdaju i usmeri svoj bes na majku koja je na odru. U tom trenutku granata udara u kuću i Marija konačno umire, praćena Kikinom besnom replikom: „Koncentriši se, baba i umri dok se nismo svi ovde poubijali!“

Reditelj naizmenično plasira različite delove narativa preko različitih članova porodice, praveći mozaik prošlosti i sadašnjosti. I kuća je na određeni način karakter u ovom filmu, koja se na kraju i bukvalno uruši zajedno sa odnosima cele porodice. Žalica direktno i jasno postavlja ovu veliku i nesrećnu porodicu kao metaforu jedne velike i nesrećne zemlje – Jugoslavije. On Jugoslaviju oslikava u Mariji, ostareloj babi koja nikako da umre iako je već neko vreme jasno da je na samrti. Njenu pohlepnu decu, spremnu na izdaju, po toj liniji možemo tumačiti kao bivše republike, potom nezavisne zemlje nastale iz Jugoslavije: Srbiju (Dado i Stojanka), Bosnu (Kika i Muhamed), Hrvatsku (Maša i Julija) i Crnu Goru (Bane i Suzana). Autor pronalazi i način da govori i o JNA, kroz lik Rifata, dezertera, koji krije svoje pravo ime dok ne sazna imena svojih spasilaca, davajući uvid u situaciju u vojsci. Svi likovi nose u sebi ogorčenost u odnosu na ostarelu majku koja više nije svesna dešavanja oko sebe. Žalica se kroz humor poigrava sa etničkim stereotipima kroz likove Baneta i Julije, ali podjednako prožima narativ ozbiljnim temama narastajućih sukoba koji će obojiti decenije koje dolaze. Razlog njihovog okupljanja, njihova majka, jeste konstantno prisutna iz drugog plana, iako je retko u kadru.

Njegova metafora o Jugoslaviji kao o ostareloj majci koja odbija da umre i njenim zemljama naslednicama kao o deci koja su se pod lažnim razlozima okupila oko nje zapravo kao lešinari je tačna i originalna. Na intimistički način objašnjena je kompleksnost neraskidivih ali i tragično zatrovanih odnosa bivših sunarodnika. Iz ove autorske teze može se parafrazirati čuvena Tolstojeva rečenica da je „svaka nesrećna porodica nesrećna na svoj način“ u to da je − svaka nesrećna zemlja nesrećna na svoj način. Iako je opšti bes usmeren na zajedničkog krivca, majku, svako od likova u svom karakteru nosi mane. Baš tako se može govoriti i o zemljama nastalim iz Jugoslavije, koje sve nose probleme iz vremena kada nisu bile samostalne ali ih imaju i nezavisno od tog nasleđa. Činjenicom da baba umire u trenutku kada kuću pogađa granata, autor izvodi produžetak svoje metafore − da bi ta žena (zemlja) umrla moralo je doći do rata. Replika koja usledi nakon zatamnjenja, glasom Emira Hadžihafizbegovića, u kojoj on ponavlja nešto što je već izgovorio tokom filma, da će to sve ipak biti dobro, jeste i ambivalentna i tragična.

U filmu vlada čehovljevska atmosfera koja je samo na prvi pogled ležerna, krijući jednu duboko usađenu tenziju. Na sličan način kao čuveni pisac, Pjer Žalica nudi porodični mozaik kroz koji progovara istovremeno o emotivnom i duhovnom. Kvalitet humora sa kojim je ovaj film obojen proizilazi kako iz odličnog scenarija tako i iz glumačkih izvedbi cele podele. Reč je o pametno napravljenoj podeli u kojoj postoji nekoliko različitih glumačkih izraza koji harmonično funkcionišu stvarajući jednu organsku narativnu strukturu. Pojava Mire Banjac, koja i svedenom minutažom predstavlja činilac koji je postojano prisutan na nivou celog filma. Nasuprot tome, reditelj izbegava i stilsko i žanrovsko pojednostavljenje filma jer postoji ceo spektar glumačkih stilova: od Branimira Popovića sa jakom komičkom notom, do Alme Price čiji je izraz intimniji i daleko svedeniji. Živa filmska atmosfera je sprovedena i na nivou fotografije, u kojem Almir Đikoli održava izuzetno živ pokret kamere i sliku koja gledaoce drži u neposrednoj blizini likova prateći dinamiku njihovih odnosa. U kombinaciji sa montažom koju potpisuje Redžinald Šimek, nastaje slika jednog potpunog sveta bez izlaska (sem u neposrednoj blizini) iz porodične kuće. Tako je u sklopu žive glumačke igre, fotografije i montaže dobijen jedan punokrvni svet koji predstavlja originalnu i verodostojnu sliku onog većeg koji se nalazi izvan te kuće. Kamernim okvirom Pjer Žalica ostavlja prostor da gledaoci ostvare empatiju neopterećeni političkim aspektom situacije o kojoj film govori. Ovakav pristup temi međusobnih odnosa između naroda iz bivše Jugoslavije, koji ostavlja politiku i ekstremizam na vratima kuće je izuzetno važan, pre svega u obraćanju generacijama koje vreme raspada te zemlje ne pamte. Žalica sa humorom ali bez omalovažavanja obrađuje razmirice i neslaganja između svojih likova, konstantno izbacujući u prvi plan ono osnovno: da oni liče jedni na druge. I baš kao što je to slučaj u porodici, te sličnosti su stvari na kojima se sukobi najlakše izgrade. U svom promišljenom pristupu reditelj uspeva da se uzdrži i od glorifikacije i od osude Jugoslavije. On to uspeva zahvaljujući slojevitom stilskom pristupu u kojem ne upada u pojednostavljena objašnjenja koja su, u slučaju ove tematike, skoro uvek obojena nacionalizmima svih strana.

U pogledu tempa, montažer Šimek i reditelj Žalica se drže blago ubrzanog, komičkog tempa što štiti film od mogućnosti patosa. Ovo je važno jer je esencija priče i metafore koja je kroz nju sprovedena duboko tragična. Ritam koji je diktiran humorom je u kontrapunktu sa temom narativa i opštim okolnostima. Tako su određeni glumački stilovi, likovi, dijalozi, ritam i tempo sa jedne strane a okolnosti narativa i stilovi drugih glumaca sa druge, čineći složenu filmsku strukturu, koja je neophodna kod obrađivanja dve povezane složene teme: porodice i otadžbine.

Pjer Žalica u filmu „Koncentriši se, baba“ donosi priču o našem zajedničkom duhovnom i emotivnom nasledstvu koje u sebi sadrži i gorčinu i ljubav. Ova geneologija Jugoslavije kroz jednu porodicu, u trenutku smrti matrijarha i zemlje, pulsira autorskim humorom Žalice, ne zaobilazeći tragičke razmere koje je način na koji se ona raspala doneo sa sobom.