NASLOV FILMA: Jedini izlaz

SCENARIO: Marko Popović

REŽIJA: Darko Nikolić

ULOGE: Anđelka Prpić, 
Ljubomir Bandović, Danica Maksimović, 
Milan Čučilović, Milena Predić 
i Toni Mihajlovski

TRAJANJE: 110’

DRŽAVA: Srbija

GODINA: 2021.

 

Premijera filma „Jedini izlaz“ je prva bioskopska premijera domaće produkcije u novoj godini i ako se oslonimo na (prazno)verovanja, da se „po jutru dan poznaje“, čeka nas izlazak iz kinematografske zone komfora. Debitantski film reditelja Darka Nikolića nastao je inspirisan romanom Marka Popovića „Jedan pogrešan korak“ prema čijim motivima je sâm Popović napisao scenario za film. Psihološki triler nastao je uz podršku Filmskog centra Srbije i Telekoma.

Ana Kolar (Anđelka Prpić) se, šest godina nakon što je njen muž Saša Kolar (Janko Popović Volarić), ugledni beogradski advokat, stradao u požaru u diskoteci, suočava sa posledicama traume. Senku sumnje i saspens scenarista gradi na činjenici da Ana nema sećanja na događaje iz te kobne noći u klubu, kojima je i sama prisustvovala. Film počinje suđenjem vlasniku noćnog kluba kao odgovornom za požar, a Ana, umesto da zatvori to poglavlje života, prepušta se instinktu i košmarnim reminiscencijama da je vode. Inicijacija u avanturu junakinje oličena je u video klipu, koji joj stiže od nepoznatog pošiljaoca, a na kom je snimljen njen suprug sa nepoznatom devojkom i  na nepoznatoj lokaciji. Iako ostaje nejasno da li junakinja sumnja u istinitost okolonosti koje su zvanično uzrok smrti njenog supruga ili njegovu vernost, njoj to biva dovoljno da započne sopstvenu istragu. Paralelno, druga linija radnje prati policijsku istragu inspektora Štrbca, istragu (samo)ubistva mladića hakera (Joakim Tasić), a za koje se ispostavlja da je povezano sa porodicom Kolar.

Scenarista Popović, kroz skoro dva sata priče, plete mrežu kroz košmarne reminiscencije glavne junakinje, iz scene u scenu, podižući ulog sugerišući na opasnost u kojoj se i sama junakinja nalazi. Ipak, manjkavost scenarija se ogleda u rukavcima same priče, koja više služi opisivanju miljea no razvoju same radnje (posao sa lažnim pasošima kancelarije Kolar). Takođe i (pre)veliki broj likova, više svojstven seriji u kojoj bi njihova potentnost dobila na značaju, doveo je do nepotrebnog opterećenja filmske priče, koja bi zarad ostvarivanja svog punog potencijala, morala biti hirurški precizna. Seksualno zlostavljanje oca, smrt oba roditelja pred očima dece, nastranost muža, korumpiranost policije, porodične spletke, posao sa falsifikovanim dokumentima, kao i zločini bez krivca doprinose da u pojedinim delovima priča izaziva zbunjenost i preopterećenje koje dovodi do nerazumevanja.

Reditelj Darko Nikolić je uspeo da sve one deliće mozaika, koji preopterećuju samu priču, složi tako da sveobuhvatni utisak bude pozitivan. Nikolić implementira rasute deliće Aninog sećanja koje ona „usput“ prikuplja, polako se prisećajući noći u kojoj se požar dogodio. Slike iskrsavaju pred Aninim očima u trenucima i situacijama koje su povezani sa prošlošću, te tako Nikolić stvara iluziju da junakinju prošlost progoni što je, čini se, i bila nakana autora. Izuzetak od dosta zanimljivog i zrelog rediteljskog rukopisa su flešbekovi u Anino detinjstvo, rešeni promenom boje fotografije, koji su dati kao delimično naivno ili nedosledno rešenje za ostvarenja poput ovog. Ono što se otvara kao problem na planu vizuelnog identiteta filma su rediteljska i scenografska rešenja (Jelena Terzić Stanković) pri odabiru lokacija, koja su delom zaslužna za neuverljivost u oslikavanju miljea i društvenog sloja u koji je priča smeštena. (Pre)raskošne kuće, lokacije koje deluju (pre)ambicozno ili policijska stanica u kojoj je zaposlen Štrbac su toponimi, koji deluju pozajmljeno iz kakvog skandinavskog filma, za čime nije bilo potrebe.

Anđelka Prpić je Anu Kolar donela svedenim glumačkim izrazom, krajnje minimalistički i uz odličan balans izgubljene, ali jake žene. Sa druge strane glumica Milena Predić u ulozi Maše Kolar je ostala zarobljena unutar manira glumačke igre, koji reciklira kroz sijaset sporednih uloga koje je tumačila što u filmovima što u pozorištu. Dramatične pauze na neprirodnim mestima u rečenici, zavodljiv i koketan pogled kao i melodija govora Milene Predić su nešto što je zajedničkom svim likovima koje glumica tumači – bez obzira na milje, istoriju lika i osobine.

„Jedini izlaz“ je film koji na trenutke guši jedino (pre)ambicioznost njegovih autora. Ipak ne treba obeshrabriti autorsku ekipu što nije igrala na sigurno. „Jedini izaz“ je obogatio domaću kinematografiju žanrovskim filmom – trilerom – sa kakvim smo u deficitu – i to korektnim trilerom. Pored toga, ovo ostvarenje donosi i protagonistkinju. „Jedini izlaz“ iz muškog sveta ispraćen je kroz pogled žene, a istovremeno i njen put (sa nekoliko dobrih obrta) u borbi protiv čitavog sveta kako bi sačuvala svoj život i život svoga sina.