NASLOV FILMA: Balkanska međa

SCENARIO: Ivan Naumov

REŽIJA: Andrej Volgin

ULOGE: Anton Pampušni, Milena Radulović, Miloš Biković, Aleksandar Radojičić

DRŽAVA: Rusija, Srbija

GODINA: 2019.

TRAJANJE: 142'

 

Svega nekoliko dana pred 20. godišnjicu bombardovanja Srbije od strane NATO-a u bioskopima je premijerno prikazan film „Balkanska međa“ mladog reditelja Andreja Volgina (Andrey Volgin). Film je, posle duže pauze, prva rusko – srpska koprodukcija podržana od strane ruskog i srpskog Ministarstva kulture. Veći deo filma je sniman na teritoriji Srbije (oko 70%), izuzev scena ulaska ruskih tenkova jer bi one, kako sam reditelj Volgin ističe, dale povoda za nove kontraverze i spinovanje.

Ova akciona drama, kojoj britanski nedeljnik Tajms pripisuje propagandnu suštinu te poziva na njegovu cenzuru, smešta radnju u završni trenutak raspada Jugoslavije. Glavna linija priče za okosnicu ima istiniti istorijski događaj iz juna 1999. godine – desantnu akciju ruskih padobranaca na međunarodni aerodrom Slatina u Prištini a koja se odvijala paralelno sa dolaskom ruskih trupa iz Bosne i nešto kasnije jedinica KFOR-a iz susedne Makedonije. Sve drugo je, kako i autori sami ističu, stvar filmske fikcije, relativno kompaktno upakovane u žanrovski film. Ovaj film, obojen dubinom i duhom istoka, insistira na razumevanju prikaza gorkih scena iz svakodnevnog života u periodu nevremena sa mnogo civilnih žrtava koje nećemo zaboraviti. Ovakav, film „Balkanska međa“ je ozbiljan konkurent da deklasira malokrvne američke akcione filmiće sa pukom pucačinom, lepoticom u nevolji i rusko/srpskim negativcima. Ustvari, bio bi da svet ne boluje od neizlečive rusofobije.

Multietničku jedinicu u sastavu SFOR-a zatičemo na zadatku u šumama tek proglašene nezavisne države Bosne i Hercegovine po potpisivanju Dejtonskog sporazuma 1995. godine. Zbog oglušivanja o naredbu iz Amerike, grupi ruskih vojnika je nakon suđenja povratak u otadžbinu zabranjen. Par godina kasnije, po prestanku bombardovanja u junu 1999. godine, dobijaju priliku za ponovno okupljanje, te šansu za „iskupljenje“ i povratak kući. Veoma vešto, scenaristi Andrey Anaykin, Ivan Naumov i Natalya Nazarova biraju da ujedine članove tada već bivšeg SSSR u borbenoj misiji u poslednjoj Jugoslaviji koja je na pragu raspada. Melodramski kontrapunkt ovoj priči je ostao izuzetno mlak i neubedljiv. Odnos vojnika Šatalova (Anton Pampushnyy) i mlade medicinske sestre iz Beograda, Jasne (Milena Radulović) nije uspeo da izazove očekivanu emociju budući da se razvija mehanički, bez istinskog i prirodnog toka. Mlada glumica Milena Radulović, igrom daleko slabijom od svih kolega, oduzima filmu čitav melodramski deo, pritom ne šteteći samo sebi već i svom partneru u scenama, Šatalovu, čija inicijacija u avanturu, zbog njenog ne ispunjavanja zadatka deluje potpuno neubedljivo. Fadilj (Aleksandar Radojičić) disident (iz perspektive „njegovih“) Albanac zaposlen u MUP-u na teritoriji Kosova je najkontraverzniji lik. Fadilj predstavlja moralnu vertikalu, onoga koji je na strani isključivo pravde i pravednog te jedinog kome su ruke čiste u vremenu kada čak ni deca nisu ni pošteđena, a ni nevina. Fadilj pokušava da uspostavi sistem u svetu kojim vlada bezakonje. To je svet u kome ubiješ čitavo selo na praznik ili pucaš svešteniku u glavu bez ikakvih posledica. Ipak, Radojičić glumački nije u potpunosti iskoristio veliki potencijal lika koji mu je Volgin poverio. Mnogo je više zrelosti i dubine u igri Miloša Bikovića koji donosi lik Fadiljevog kolege, Vuka, čiji je motiv lična osveta. Vuk želi pravu stvar – da brutalno ubistvo njegove porodice ne prođe bez kazne, ali je njegov put do toga pogrešan čime se pravi uvek poželjan unutrašnji konflikt lika. Pogrešno je što Vuk, gnevan i osion, osvetu vidi jedino kao vraćanje istom merom. Ipak, Fadilj spreči Vuka da ubije muslimanskog dečaka, odnosno da pređe na tu drugu stranu – stranu neljudi i ubica. Vuk nosi u sebi i izjeda ga upravo to što reditelj Volgin želi da mi, kao publika, osetimo. Biković kroz Vuka uspeva da prikaže čitav spektar emocija, možda čak i jedini u čitavom filmu, vešto balansirajući na tankoj liniji koja razdvaja patetično od potresnog. Sa druge strane su negativci – neiznijansirani tipovi, ubice bez ikakve ljudskosti, trgovci drogom, pljačkaši sa tendencijom da nakon rata postanu političari. Svaka koincidencija je namerna. Svesno ogrešenje o dramaturško pravilo o tretiranju likova negativaca, koji nemaju nijednu pozitivnu osobinu, bilo je na uštreb povišenog dramsko – emotivno – patriotskog tona čitavog filma, koji katkad sklizne u patetiku. Činjenica da Aleksandar Srećković Kubura u ulozi Smuka, vođe loših momaka,  zbog svega prethodno navedenog nije imao prostora za glumačku bravuru. Ipak, za Srećkovića ne postoji olakšavajuća okolnost zbog izostanka uverljivog, autentičnog govora i privatnu tromost u akcionim scenama. Ruski deo glumačke postave, posebno Kirill Polukhin i Nodar Dzhanelidze, ostavlja znatno jači pozitivan utisak. Svojom uverljivošću, koketnom igrom, osvežavajućom prirodnosti, suptilnoj snazi prikazanih emocija i fizičkoj spremnosti, oni daleko iza sebe ostavljaju bledunjavo srpsko pojačanje. Autorski tim pažljivo tretira antagoniste (Belzebuba i njegovo pleme) vešto izbegavajući da ih poistoveti sa albanskim narodom na Kosovu. Stoga, sve kritike na tu temu su neutemeljene.

„Balkanska međa“ je bioskopski film sa razvučenim prvim činom (repetitivnom, monotonom ekspozicijom) i produženim ali estetski i vizuelno uzbudljivim završnim sukobom u duhu pravog neovesterna na kraju kog, dobro, bar u datom trenutku, pobeđuje. Ipak česte digresije i rukavci u koje se glavni tok priče razliva na putu do velikog finala su te sopstvene zamke u koje film povremeno upada. Sporedne linije priče, koje ne idu u korist glavne, kvare ritam i bez potrebe usporavaju film. A to je zamerka koja se „Balkanskoj međi” pripisuje nakon što patriotski zanos prođe. Ovaj film se ne stidi svoje jednodimenzionalnosti, stereotipizacije i demonizacije protivnika nasuprot apsolutnoj kanonizaciji žrtve. Zapravo, film odlazi korak dalje u potenciranju na uverljivosti i vernom prikazu hronike jednog naroda koji na svojoj strani osim braće Rusa nema nikoga u korist čega je upotrebljen dokumentarni materijal pri početku i na kraju filma. Korišćenjem već dosta puta viđenih autentičnih snimaka iz ’99. godine autorski tim sam sebi „puca u noge” umanjujući validnost argumenta filmske fikcije zasnovane na istinitom događaju otvarajući prostor za zamerke i kritike srodne onoj u Tajmsu . A čemu uopšte dokumentarni moment? Baš ničemu. Potpuno je suvišan budući da nas Vukova, Fadiljeva i Jasnina priča već dovoljno vuku da poverujemo u filmsku stvarnost.

Ova rusko – srpska koprodukcija koristi svaku priliku da sponu između dva naroda povezana pravoslavljem istakne. Nekada manje dok nekada to čini isuviše pamfletski, posebno u završnici filma. Pa tako na pitanje ruskog vojnika odakle u Srbiji toliko njihovih zastava, drugi odgovara da je u pitanju srpska – samo okrenuta. Tako i slika kojom se film završava –  ruski vojnik koji pruža ruku preplašenoj srpskoj devojčici. Ali na stranu sve to, evidentni uspeh „Balkanske međe“ je rezultat sprege talentoavne ekipe a ne samo ostrašćenog pristupa i jeftinog političarenja. Fantastičan estetski doprinos direktora fotografije, prenaglašena ali dinamična i dobro uklopljena montaža, precizan rad kamere praćen sjajnom muzikom i kao temelj svega, čvrst scenario su ono što je u bioskope u Srbiji dovelo 250.000, a širom Rusije preko milion gledalaca.

Kontraverza je uvek dobra. Uostalom, reakcija Tajmsa je donekle očekivana budući da su prošle, 2018. godine, pozvali na cenzurisanje i zabranu animirane serije za decu „Maša i medved” zbog pokušaja rustifikacije. Na suprotnom polu je propagandna misija filma „podsetnik Srbiji na jedinog saveznika čije oslobodilačke tenkove smo dočekivali cvećem. Onog saveznika koji nam pruža ruku i nikada nije okrenuo leđa” i to baš sada, u periodu kada svi biraju strane i svrstavaju se. Film „Balkanska međa” kao umetničko delo oslobođeno svega sem estetskog, sa svim vrlinama i manama, negde je između. Pitanje je da li bi utisak bio jednako jak kada se sa pričom ne bismo identifikovali u ovolikoj meri. Čini se da ne, jer te međe koje razdvajaju nacije i ljude su naša svakodnevna priča, koju jedni odbijaju da razumeju dok drugi na njoj profitiraju. A mi? Kao i do sada… delamo poput glavne uloge a na špici bivamo potpisani kao epizode.