Vikend koji je za nama obeležile su besplatne projekcije upriličene u Jugoslovenskoj kinoteci a u okviru manifestacije Dani ruskog filma. Sedam savremenih ruskih filmova visoke produkcije, žanrovski raznolikih, dar su producentske kompanije „Sinemarus” i Međunarodnog društvenog fonda jedinstva pravoslavnih naroda. Akcioni, ratni film, pomalo nalik na video igru, „T-34” (r.Aleksey Sidorov), koji je ciklus svečano otvorio, prati grupu hrabrih ruskih vojnika, superheroja bez pravih moći (ako rodoljublje ne spade u tu kategoriju) zarobljenih u skoro neispravnom, onesposobljenom tenku tokom Drugog svetskog rata, dok su okruženi neprijateljima u vidu nemačkih snaga. T-34, kroz spektakularne kadrove i dobro skrojenu priču, govori o bratstvu i hrabrosti. Nalik na Fury (Bes, 2014.) Dejvida Ajera ali značajno bolji u svim aspektima. Glavna razlika koja kvalitet filma T-34 čini celokupnim i stavlja ga ispred poznatije zapadnjačke verzije je u likovima od krvi i mesa za koje se lako vežemo, te za njih srčano navijamo do samog kraja. U (samo) slučaju ova dva filma je politika sekundarna stvar budući da vojnici zarobljeni u ruskom T-34 i oni u američkoj Furiji ratuju sa iste strane, protiv zajedničkoj neprijatelja – nacista. Ta životnost, identifikacija sa likovima i prepoznavanje sudbine je ono što savremenom holivudskom filmu nedostaje, a gde ruska kinematografija ima svoju šansu za osvajanje, pa čak i globalnog tržišta. Drugi (iako je teško bilo napraviti top listu) je plesni film za čitavu porodicu, „Bitka” (r. Anar Abbasov) koji prati put uličnog, modernog hip-hop plesača Antona koji doživljavajući nezgodu potpuno gubi čulo sluha. Nakon što se suoči sa novim životom, u kome ga samo impulsi vode, odluči da pripremi grupu gluvoneme dece za učešće na plesnom šampionatu. Uz fantastično snimljene koreografije koje izvode profesionalni plesači i bivše balerine, poput gošće ciklusa Dani ruskog filma Ane Isajeve, nimalo patetično ispričanu priču i ,skoro neizostavni, ljubavni zaplet film „Bitka” probudi u gledaocu sijaset različitih emocija dok se dinamične slike praćene dobrim bitom smenjuju pred očima. Plesno – muzički filmovi su delikates Holivudske B produkcije. Ipak, film „Bitka” je daleko iznad pomenute kategorije. Likovi nisu tipski a matrica prepoznatljiva. Ovo nije film u kome lepotica iz više klase, studentkinja baleta (u novijim filmovima jazz baleta), preobrati divljeg i beskrajno šarmantnog momka sa ulice. On, gle čuda, nakon samo par taktova koji ga ponesu otkrije da dobro đuska.  Loš momak, kog je život učinio surovim, zbog devojke napušta gang i probleme. Film „Bitka” je daleko idejno složeniji i na motivacionom planu kompleksniji film. Predstavnik romantične komedije u okviru manifestacije Dani ruskog filma je neobična bračna satira „Sedam večera” (r. Kirill Pletnyov). Izmišljenim naučnim metodom u vidu 7 različitih večera sa neobičnim uslovom muž pokušava da spasi svoj petogodišnji brak iz krize. Treba pomenuti jedan brilijantni ruski film sa početka 2019. godine koji je domaća pubika imala priliku da pogleda u okviru glavnog takmičarskog programa 47. FESTA, krimi socijalnu drama sa upečatljivom akcionom sekvencom u finalu, ostvarenje „Fabrika“ reditelja Yurya Bykova, koji, u svojoj biti, govori o socijalnoj revoluciji, početku klasne pobune radničke klase protiv oligarha.

Dakle, neosporne su pozitivne karakteristike savremenog ruskog komercijalnog filma. On svojom estetikom, stilom glume i tehnologijom ide u korak sa holivudskom (hegemonijskom) kinematografijom. Kvalitetan dah svežine koji poslednjih nekoliko godina duva sa istoka je došao u pravom trenutku, baš onda kada Holivud doživljava jednu od većih kriza. Proboj ruskog filma je veoma primetan u Srbiji, te se spisak uspešno ostvarenih saradnji eksponencijalno uvećava. Tendencije ka koprodukcijama, angažovanje domaćih glumaca na projektima ruskih producentskih kuća i organizacija događaja pod pokroviteljstvom Međunarodnog društvenog fonda pravoslavnih naroda menjaju domaću kinematografiju. Čini se kao potpuno idealna situacija. Ali, šta ostane kada se stiša egzaltiranost i prođu bombastični naslovi o velikim filmovima kakve sada, uz podršku Rusije, možemo da snimamo. Da li su identifikacije na koje se obe strane pozivaju, poput zajedničke vere, istorije i prošlosti, samo paravan za manipulaciju? Koliko nas zapravo takva saradnja kao zemlju ograničava? Da li je cena snimanja filma propuštenog kroz idejni korpus koproducenta skuplja? Šta bi bilo da svih veza nema? Pamflet, kvalitetan film, kvalitetan film sa propadandnom suštinom ili… ništa?

Nama ruska kinematografija više nije strana – kao što je to bio slučaj u prethodnih nekoliko decenija. Sve je (ponovo) počelo filmom Sunčanica iz 2014. Nikite Mihalkova kada je nekadašnji put ponovo krenuo da trasira glumac Miloš Biković ulogom barona Nikolaja. Potom, muzička melodrama „Led” Olega Trofima koja je zabeležila izuzetnu posećenost u domaćim bioskopima a u kom, takođe, jednu od glavnih uloga tumači Miloš Biković koji uistinu nam i jeste otvorio umetnička vrata prema Rusiji. Logičan sled je bilo osnivanje produkcijske kuće Archangel studios, suvlasnika Miloša Bikovića i kolege glumca Miodraga Radonjića, za samostalne ali i, budući da su veze trenutno jake, koprodukcije sa ruskim kućama. Produkcijski/organizatorski debi kuće Archangel studios je bila ruska mini serija, snimana mahom u Srbiji, od 4 epizode Ambasada (2018). Serija je i pored dostupnosti u Srbiji zabeležila tek simboličnu gledanost, dok je u Rusiji dobro prihvaćena. Ipak serija „Ambasada” je bila samo priprema za, bar do sada, vrhunac saradnje dve zemlje na polju kinematografije, koprodukciju na izuzetno uspešnom, od strane publike izuzetno pozitivno ocenjenom filmu, rusko-srpskoj ratnoj drami Andreja Volgina Balkanska međa (2019). Film „Balkanska međa” govori o događajima povišenim tonom, te je jednodimenzionalan, pun stereotipa koji glorifikuju žrtve, delom zanemarujući istorijske činjenice, dok su negativci potpuno demonizovani, delom utemeljeno na istorijskim činjenicama, do mere lošeg ukusa. Tako, kada po završetku filma prođe patriotski zanos koji nam film „Balkanska međa” tokom svog trajanja sve više pojačava, oslobođen svega izuzev estetskog, ostaje jedan solidan, nešto malo iznad proseka, film. Nije dobar put koji je rusko-srpska saradnja krenula. Veliki potencijal, u vidu sjajnih filmskih umetnika Rusije i jednako Srbije, ne sme biti jeftino prokockan za pravljenje propagandnih filmova na koje samo nama suze oči. Možemo li, oslobođeni od svega političkog, tragičkog i punog zle krvi, da stvaramo komercijalnu umetnost za sve? Ili bi nas, Srbiju, odbijanje takve saradnje učinilo manje privlačnim Rusima? Da se razumemo, nije propaganda autohtoni izum Rusa koji svoji patent brižno čuvaju od „neprijatelja”. Zapad je postavio temelje namenske filmske umetnosti toliko da kada bismo sa holivudske liste uklonili sve one filmove čiji se parametri poklapaju sa ovim, gore pomenutim, upitno je šta bi ostalo. Na primer, ratna drama „Lovac na jelene” Michaela Cimina iz 1978. godine, jedan od najboljih filmova svih vremena, propagandni je film. Propagandna suština nužno ne isključuje kvalitet filma iako je dovodi na tanak led.

Ova ekspanzija kvalitetnih komercijalnih ruskih filmova je posledica ekonomske stabilnosti (jer, ipak, o potpunoj utopiji ne možemo govoriti budući da političko/ratna zbivanja, u kojima je Rusija glavni akter, nesmanjenim intenzitetom pune novinske stupce posvećene inostranoj politici). Trenutna situacija u istočnoj kinematografiji govori da Rusi idu potpuno u korak sa vremenom i modernim tendencijama, te da su njihovi filmovi više holivudski od samog Holivuda, uz dodatak duše koja ovim monopolistima neretko nedostaje. Ipak, politika se hteli to ili ne, uvlači u sve pore našeg života te orkestrira šta ćemo gledati/slušati/oblačiti kao moderno ali i misliti te je onim drugima, rusofobima, ruska kinematografija strana dok nama ovde može biti karta za uspeh. A da je ova ljubav uzajamna, budući da Rusi u nama prepoznaju nešto evropskiju verziju sebe (što je jednako nečemu egzotičnom a opet prepoznatljivom) te su vrata ove kvalitetne i raznolike komercijalne kinematografije u munjevitom usponu otvorena trenutno najviše za naše glumce koji već nekoliko godina unazad dobijaju zapažene uloge. Šta to znači za nas? Ostaje nam da se nadamo da istorijski filmovi pretenduju da budu samo prvi stepenik žanrovske piramide koji ćemo zajedno preći. Da ovo sve ne bi dobilo isuviše romantičarsku notu bitno je pojasniti da tradicionalna uzajamna ljubav i bliskost naša dva naroda jeste jedan od faktora ali brojke na papiru i novac u kasi su ipak apoeni koji se kotiraju nešto više na lestvici prioriteta ruskih producentskih kuća. Širenje tržišta je uvek poželjno – ma koliko se ono možda, na prvi pogled, činilo malim. U prilog tome govore činjenice da je preko 300.000 gledalaca iz Srbije u bioskopima odgledalo Balkansku među, što, složićemo se, nije nimalo loš rezultat. Ni za njih, ni za nas. Ali, nije to sve. Savremena ruska kinematografija je u nekoliko prethodnih godina predstavila impozantan broj kvalitetnih horor filmova. Jedan na koji svakako treba obratiti pažnju je debitantski film reditelja Pavela Sidorova „Rassvet”. Ruska kinematografija je, čini se, promenila kurs pa je art house filmove po kojima su nekada bili prepoznatljivi, sa ogromnim ulaganjima i drastično manjim zaradama, zamenila komercijalnim (ali sa pretpostavljenom značenjskom dubinom i socijalnom patinom) prilagođenim potrebama savremenog gledaoca. Zadovoljna publika ispunjava bioskopske sale. Tako na primer, pomenuti film T-34 koji je otvorio manifestaciju Dani ruskog filma u Jugoslovenskoj kinoteci je svojom zaradom trostruko premašio uloženi budžet. Sve pomenuto govori da su se Rusi nameračili da okrenu Holivud naopačke, odnosno, da im za početak zatresu tron na kome suvereno sede, poslednjih godina, mahom bez zasluga, živeći od stare slave. Za malenu kinematografiju poput naše situacija se čini kao poziv koji se ne odbija. Mnogo je benefita koji nas pretežu na stranu saradnje sa ruskom kinematografijom. A IPAK da li nam je zaista potrebno pravoslavlje kao primarna identifikacija? Trebalo bi da smo napredovali, da smo se od toga odmakli. Da li nam saradnja sa Rusima otvara vrata ka dobroj produkciji koja može da ispuni skoro sve zahteve, ali sva druga zatvara? Ili nam, suštinski, ne otvara nijedna već nam prodaju naše bolne tačke i poraze dok druge žanrove sebično čuvaju za sebe. Nije li to, spušteno na najniži nivo, kao da neko zarađuje na našoj patnji. Možda je kao u prethodnoj rečenici suvišna reč. I uz to, čačka tamo gde nas boli tvrdeći da nam je prijatelj. I na kraju prijatelj nam ne da ni lek za osvešćenu i probuđenu bol već nas ostavi gnevnim (i bez novca). Rešenje je da zajedničkim snagama ne gradimo imperiju na pepelu prošlih vremena već da istorijski žanr ostavimo nekim analitičnijim zemljama.