„Još malo do nove godine“ – Marko Bičanić (2021)

„Prokop“ – Danilo Stanimirović (2021)

„Posedim i poćutim ni o čemu“ – Nikola Stojanović (2021)

 

U više selekcija ovogodišnjeg izdanja Beldoks festivala našlo se mesta i za dokumentarne studentske filmove kratkog metra. Tako su, u okviru programa Povetarac, između ostalih prikazani „Još malo do nove godine“ Marka Bičanića sa zagrebačke Akademije dramskih umjetnosti i „Posedim i poćutim ni o čemu“ Nikole Stojanovića sa beogradskog Fakulteta dramskih umetnosti, dok se Danilo Stanimirović, student Fakulteta za medije i komunikaciju, predstavio filmom „Prokop“ u kategoriji Pejzaž.

„Još malo do nove godine“ zimska je crtica o odrastanju, smeštena u hrvatsku provinciju neposredno nakon snažnog potresa koji je 29. decembra 2020. pogodio Sisačko-moslavačku županiju. Kratkometražni dokumentarac hrvatskog autora Marka Bičanića u devetanest minuta prati nekoliko dana u životu trinaestogodišnjeg Matea. Dramaturška okosnica u kontrapunkt postavlja euforiju za pirotehnikom Matea i njegovih drugova i saniranje štete prouzrokovane zemljotresom, u kome, na dizalici, učestvuje i Mateov otac. Lajtmotiv vatrometa i petardi, o kojima dečaci razgovaraju, koje razgledaju u katalogu i prodavnici, prebrojavaju, bacaju i ispaljuju, uprkos televizijskom upozorenju da se suzdrže od upotrebe pirotehničkih sredstava zbog zemljotresa, doprinosi slojevitosti filma, naročito kada se postave uz kadrove, u ratu i zemljotresu, stradalih kuća koje su sada tek nešto više od gomile cigala, crepova i drvenih greda. Elokventna je i vožnja Matea sa ocem tokom koje potonji procenjuje koja je kuća srušena u ratu a koja u zemljotresu.

Filmom preovladavaju sumorni prizori zime bez snega, uglavnom uhvaćeni kamerom iz ruke, i bez ulepšavanja snimljene dizalice i kamioni u decembarskom blatu, sa dominantnim smeđim, sivim i sivocrnim valerima. Dosledan i dinamičan, Bičanićev kratki metar uspeva da uhvati specifičan istorijski trenutak u kome je nesigurnost usled siromaštva pojačana pandemijom i zemljotresom, a da, pri tome, ne potone u defetizam. U tome mu pomažu izbor protagoniste (simpatični Mateo), toplina u odnosu oca i sina, humor (dečak proriče da će se slaviti „dan pobjede nad koronom“) i blaga ironija (odbrojavanje do, kako će se pokazati, možda tek nešto svetlije, nove 2021.).

Doslednost krasi i „Prokop“, drugi film Danila Stanimirovića. Autor igranog filma „Bambiland“ (2019) odlučio se za temu koja je već decenijama predmet rasprave u srpskom javnom mnjenju. Železnička stanica Prokop, poznata i kao Beograd Centar, danas je zamena za Glavnu železničku stanicu, zatvorenu 2018. godine. Kako će već odjavni natpisi pojasniti, početak radova na Prokopu je u poslednjih 40 godina četiri puta svečano obeležen, a stanica je i dva puta zvanično otvorena. Od deset izrađenih projektnih rešenja, nijedno nije realizovano, pa je tako Beograd danas jedina prestonica (nije precizirano u kom geografskom području) čija železnička stanica nema staničnu zgradu.

„Prokop“ je za studentske okvire neobično zreo uradak, prevashodno zahvaljujući idejnoj podlozi i fotografiji. Kako se, zbog svoje neupitne sinematičnosti, železničke stanice, vozovi i putnici snimaju doslovno otkad je filma („Ulazak voza u stanicu“ braće Limijer, 1895), svaki pomak u vizuelnoj predstavi ovih tranzitornih prostora je dobrodošao. Iako bi bilo preterano zazivati potpunu autentičnost u izrazu, sa slobodom se može tvrditi da Stanimirović na tom planu ostvaruje određeni pomak. Deo kadrova snimljenih na licu mesta – bez iznenađenja statično-posmatračkih, u čemu se prepoznaje uticaj nešto starijih kolega kojima se autor i zahvaljuje putem odjavne špice – uspele su varijacije na temu, iz prostog razloga što iza njih stoji jasna autorska odluka. Odrazi stanice u barama, senke i odsjaji, prelamanje svetlosti i deformisani prizori viđeni kroz prozor, pogotovo u početnim plavo-sivim tonovima, ističu utvarni, gotovo neopipljivi karakter još neprihvaćenog mesta nesrećne istorije na kome su, bar se takav utisak stiče, radnici brojniji od putnika.

Osim toga, Stanimirović prema Prokopu – bar onakvom kakav je danas – ima kritički stav, kojim i poentira: širok plan današnje stanice pretapa se u nalickanu fotografiju projektnog rešenja, blago futurističku i ispunjenu životom, da bi se najzad vratio na baruštinu, blato, dizalice u daljini i neugledni peron sa natpisom Beograd Centar. Bez previše eksplikacije, oštro i jasno.

Nikola Stojanović ovog puta je pak nešto manje ubedljiv nego u, recimo, eksplozivnom „Šerbetu“ (2019). Iako nema sumnje da Stojanović već sada ima šta da ponudi art-filmu, o čemu svedoče i festivalska odličja dodeljena svim njegovim dosadašnjim ostvarenjima, „Posedim i poćutim ni o čemu“, njegov peti film, relativno je mlako izdanje. Dokumentarni portret Toma-Momira Stojanovića, za koga se naslućuje da je rod autoru, izbeglice iz Srebrenice u ruralnu sredinu Srbije, oslanja se na tipične trope: brz pregled Tomovih svakodnevnih aktivnosti (čišćenje, merenje pritiska, ubijanje mušica, sviranje frule, košenje trave, itd.), Tomova svedočanstva i (retke) interakcije. Naslućuje se iza ove skice sjajnog naslova potencijal za ozbiljniji, punokrvniji portret sa više pamtljivih detalja (šolja sa likom Putina i zadovoljstvo zbog pevanja petlova to svakako jesu) koji od ličnosti iz okruženja autora prave filmski lik. Protagonista Stojanovićevog filma je izbeglica, izgubio je i suprugu i majku za koju je, čini se, bio posebno vezan, tvrdi da komšije okreću glavu od njega (osim jednog sa kojim ima prijateljski odnos). Dočaravanje njegove usamljenosti, sa kadrom Tomovih pronicljivih i tužnih očiju na groblju kao tihom kulminacijom, najuspeliji je aspekt ovog ostvarenja.

Iscrtati nijansiran portret ili kritički mapirati određeni prostor u manje od dvadeset minuta izazov je i za verziranije sineaste. Srećom, Bičanić, Stanimirović i Stojanović nude dobre radove – u najmanju ruku nadahnute skice i makete – kojima definitivno nastavljaju da se preporučuju festivalskim selektorima.