Povod za intervju je diplomski dugometražni igrani film „A.S. (25)” mlade rediteljke Milene Grujić, koja je trenutno studentkinja master studija filmske režije na Fakultetu dramske umetnosti u Beogradu. Njeni prethodni kratki filmovi Fajront, Marlon, Ne daj mi da odem i Sve što raste bili su zapaženi na međunarodnim festivalima. Od žarkovačkih priča do ruralne Kine i nazad, Milenin put je bio (i tek će biti) zanimljiv.

Milena Grujić, FOTO: Marco Huelser

Da počnemo od kraja, trenutno je u postprodukciji tvoj diplomski dugometražni igrani film. Reci nam nešto više o tome?

Naš film A.S. (25) nastao je kao moj diplomski rad, koji je premašio trajanje kratkog, te srednjeg, i našao se rame uz rame sa velikim filmovima, s ozbiljnim budžetima i profesionalnim ekipama, došavši do skromnog trajanja od 72min.

Inspirisan je istinitom pričom o jednoj pljački u Žarkovu, kraju u kom sam odrasla i živim, i spoj je akcije i melodrame, a smešten je u okvire jedne noći i talačke krize, do koje, spletom okolnosti, dolazi. U glavnim ulogama su Vladimir Gvojić, Nikola Šurbanović i poljska glumica Dominika Walo.

Produkcione okolnosti često znaju da odrede pravac filma. Kako si se ti izborila sa njima?

Film je finansiran skromnim fakultetskim sredstvima, na šta sam dodala nešto svojih para, što ga na kraju čini verovatno jednim od najjeftinijih dugometražnih filmova ikada snimljenih sa budžetom oko 1500 evra. Ekipa je bila mala, ali snažna, svi su se svojski trudili da uspemo u onome što smo zamislili i beskrajno sam im zahvalna na tome. Zoran Janković je pominjao naš film nedavno u jednom tekstu naslova „Samonikli film”. Mislim da je taj izraz odgovarajući, dopada mi se. Kao nekakav korov koji je iznikao uprkos-ili upravo zbog zapuštenosti terena.

Mnogo se priča poslednje vreme o ženskom rukopisu, ženskom pečatu, ženskim autorima. U pozorištu, u dramskom stvaralaštvu, postoji jak ženski talas. Kako ti gledaš na to, jer si i sama autorka? Da li postoji razlika i u čemu se ona ogleda, ukoliko postoji i zbog čega se ona toliko potencira u samom stvaralaštvu?

Nadala sam se da ovo pitanje neću čuti, a zapravo shvatam da će to biti upravo ono koje ću najčešće slušati do… pa, ili do kraja života i bavljenja filmom ili dok se nešto vremenom ne promeni. To insistiranje na izdvajanju žena autorki zvuči mi kao da sam svrstana u grupaciju ljudi sa posebnim potrebama na koje treba obratiti pažnju, pomoći im, postati svestan i ne okretati glavu pred činjenicom da žive i rade. S druge strane, upravo to što mi smeta nekada može da bude i prednost, pa si možda privilegovan kao žena jer je šansa veća da imaš nekakve koristi od svoje vagine jer „mora” da se selektuje bar neki film žene reditelja, trebalo bi da dobije nagradu, valjalo bi da se finansira, a ima nas manje nego muškaraca u poslu… Volela bih da radim u svetu u kom se ne kalkuliše na osnovu biologije. Pa makar to značilo da nikad ništa ne dobijem… Mnogo je veći taj šovinizam u samoj industriji i na filmskom setu, nego kod publike. Većina prosečnih ljudi kada gleda film ni ne zapamti ko je reditelj, a naročite im nije bitno da li je to žena ili muškarac… Glavni junak našeg filma je muškarac. U filmu ima akcije, pljačke, policije i pištolja. Tu je i jedna lepa devojka. Ima žena sa takozvanim muškim rukopisom i muškaraca sa ženskim. Svašta postoji i uvek će se  nekome nešto drugo svideti, i svako će imati svoju teoriju i klasifikaciju… Ne opterećujem se time (osim kad me pitaš). Možda bi najbolje bilo reći da nisam žena autor, već dete autor. I tako (idealno) doživljavam sve svoje koleginice i kolege.

 U Kini si snimala „Sve što raste”, koji je bio na mnogobrojnim međunarodnim festivalima. Šta je Kina za nas, mlade autore, a šta smo mi za Kinu?

Ne znam šta bi Kina mogla biti za nas mlade, jer ja imam svojevrsnu predistoriju sa Kinom, pa nisam objektivna. Naime, moji baba, deda i mama živeli su u Kini desetak godina, tokom sedamdesetih, deda je bio novinar i stručnjak za odnose Rusije i Kine, dok je baba pokupovala gomilu nameštaja i slika tamo… moglo bi se reći da kuća u kojoj sam odrasla izgleda više kineski od mnogih savremenih kineskih domova. Program Looking China u kom sam učestvovala, s druge strane, za mlade filmadžije predstavlja jedinstveni spoj zanata i instinkta, iskustva nove kulture i sudara sa jednom od najstarijih civilizacija sveta, i priliku da sami, uz pomoć štapa i kanapa i izoštrene intuicije, saznaju, iskuse i naprave nešto novo što će im značiti pre svega u ličnom razvoju. Mi za Kinu i dalje predstavljamo Jugoslaviju. U avionu sam sedela pored kineskog univerzitetskog profesora koji je, kada je saznao odakle sam, počeo da peva Bella ciao na kineskom i citira filmove „Most“ i „Walter brani Sarajevo“…

Filmovi su ti putovali po međunarodnim festivalima. Šta nas uče drugačije u Srbiji na Fakultetu dramskih umetnosti u odnosu na ostale zemlje?

Primetila sam da nas uče mnogo više istorije filma, mnogo više književnosti, imamo šire opšte obrazovanje i mislim da nas istorijski kontekst naše zemlje i saznanja koja imamo o tome, stavljaju u jedan specifičan, slobodniji duhom položaj. Bez robovanja sistemima (što nije nužno dobro), bez uređenog načina plasiranja filmova, ta draž festivala kao nečeg nesvakidašnjeg i izvanrednog, itekako postoji, bar kod mene, i festivali mi ne predstavljaju puki deo promocije u lancu filmske industrije, kao što sam imala prilike da primetim da je slučaj kod nekih evropskih kolega.

Sa druge strane, zaista treba uvesti FDU film kao poseban žanr kratkog filma. (smeh) Mislim da je nešto od čega naši kratki filmovi pate, za razliku od stranih, konstantno bavljenje sličnim temama, male priče mladih studenata, bez mašte, bez mnogo ambicije… Ali vidim u poslednjih par generacija uspešnu težnju da se to promeni.

Šta je potrebno da bi uopšte reditelj bio u mogućnosti da snimi prvi film?

Ne znam. (smeh) Nemam pojma. Pare, dobra ekipa, dobar scenario, neobjašnjiva želja i strast, uz sav rizik da zvučim otrcano.

Često radiš sa Lukom Trajkovićem, direktorom fotografije – koliko ti je bitan autorski tim u samom radu, da li menjaš saradnike od filma do filma ili voliš da se držiš proverenog?

Veoma mi je bitno da radim sa ljudima sa kojima se razumem. Pored Trajkovića, tu je i niz ljudi s kojima godinama sarađujem, još od prve i druge godine fakulteta: Mia Medenica i Nađa Antić, scenografkinje; Petra Fotez, kostimografkinja; Antonio Andrić dizajner zvuka… Eto, to je moja dobitna kombinacija za debitantski, a i svaki drugi film.

Bavila si se muzikom, ne znam da li sviraš i dalje. Koliko muzika utiče na atmosferu tvojih filmova i da li imaš posebnu plejlistu za stvaranje?

Uvek imam plejlistu pesama koje me inspirišu. Nekad smišljam i sviram teme koje odgovaraju scenama, ali ih do sada nisam snimila i stavila u film. Ideja mi je da se sa sledećim filmom to promeni. Muzika mi je veoma važna kada mislim o ritmu filma, a ne samo o emociji.

Istog smo prezimena, ti i ja, što znači da vučemo sa sobom određujuće . Šta se očekuje od srpskog filma napolju?

Opet, ni to ne znam. Na osnovu nekih uspešnih domaćih filmova na stranim festivalima, možda bi mogla nekakva definicija da se skuje. Možda institucije imaju nekakva očekivanja, ali publiku zanima samo jedno – da je film uzbudljiv, emotivan i svež, prosto rečeno, da je dobar.

Da završimo krajem, odakle smo i počeli. Kad možemo da očekujemo da izađe iz postprodukcije tvoj film i ima li nekih ideja za njegovu distribuciju?

Beogradska premijera bi trebalo da se desi na jesen, a nju bi pratila bioskopska distribucija, ako sve prođe u skladu sa planom. Što se tiče festivala – čekamo.