Selena Orb, diplomirana kostimografkinja scenskog kostima, uspešno radi u više medija, kako na filmu, tako i u pozorištu. Upravo je za film „Poslednji Srbin u Hrvatskoj” dobila Zlatnu arenu na festivalu u Puli. U više navrata je bila učesnica na Praškom kvadrijenalu, a uporedo sa umetničkim radom, Selena radi i kao asistentkinja na FTN-u u Novom Sadu.

Počećemo od najupečatljivije činjenice – dobitnica si nagrade na eminentnom filmskom festivalu u Puli za kostim u filmu „Poslednji Srbin u Hrvatskoj“. Od tada je prošlo skoro godinu dana. Često deluje da tek posle nekoliko osvojenih nagrada, ljudi iz struke počnu da obraćaju pažnju na umetnika, bez obzira na dotadašnji rad. Da li je tebi nagrada donela neke novitete u poslovnom životu?

Verovatno bi bilo super da kažem da jeste, ali zapravo realnost nije takva. Nastavila sam da radim sa saradnicima sa kojima inače radim, a novi saradnici su tu zbog stvarne želje da rade sa mnom nevezano za nagradu. Dobiti Zlatnu Arenu je izuzetno priznanje, ali ta euforija je trajala samo par dana i vratila sam se sasvim redovnom načinu rada, te se i dalje susrećem sa najrazličitijim produkcijskim uslovima.

„Poslednji Srbin u Hrvatskoj“ je koprodukcija pretežno realizovana u Hrvatskoj. Utisak je da je sve više ostvarenih saradnji i da, konačno, region sarađuje koliko bi trebalo. Kakav je bio tvoj put do regionalne saradnje?

Regionalna saradnja koja se dešava već neko vreme je odlična i veoma me raduje što se desilo brisanje određenih granica koje su postojale i koje su se odrazile i na kulturu. Ja sam imala sreću da u Beogradu upoznam kostimografkinju Anu Savić Gecan koja me je pozvala da joj budem asistentkinja na filmu „Zvizdan“, te sam se tako upoznala i sa produkcijskom kućom Kinorama sa kojima sam nastavila saradnju i na narednim projektima.

Učestvovala si više puta na Praškom kvadrijenalu, jednom i sa kompozitorom Draškom Adžićem kao deo audiovizualne instalacije. U kojim medijima si do sada radila?

Učestvovala sam i 2019. u Nacionalnoj selekciji više umetnika iz različitih oblasti koji su bili pozvani po izboru kustosa. Pokušavam da se izrazim kroz medije koji me inspirišu i koji uspevaju na neki vizuelan način da prenesu moju ideju. Volim da sarađujem sa umetnicima iz drugih oblasti, u spajanju različitih iskustava između video arta, dizajna nakita, fotografije… Iako sam diplomirana kostimografkinja scenskog kostima, povremeno radim i scenografiju što mi je veoma izazovno jer mi daje prostor da sklopim celovitu sliku, a i da prođem iskustvo različito od kostima u procesu realizacije.

Diplomirala si scensku kostimografiju na Fakultetu primenjenih umetnosti (2012) u klasi profesorke Svetlane Cvijanović. Na koji način si došla do prve saradnje sa rediteljima, filmskim i pozorišnim?

Imala sam sreće da još kao studentkinja započnem saradnju sa mnogim mladim rediteljima koji su nakon studija počeli aktivno da rade. Postepeno je jedan posao bio preporuka za drugi i tako su počeli da me zovu neki novi saradnici čiji je rad na neki način uticao na mene pre nego što sam počela profesionalno da se bavim kostimom.

I sama si asistentkinja na FTN-u u Novom Sadu. Da li je saradnja tvojih studenata sa pozorišnim i filmskim stvaraocima deo ispita ili zavisi isključivo od njihove inicijative? Šta ti je bio najveći izazov kao novoj profesorki?

Već četiri godine sam deo nastavnog tima na Departmanu za arhitekturu scene, tehniku i dizajn i radim sa studentima koji se pripremaju za rad u različitim poljima scenskog dizajna. Povremeno se ostvaruju međusaradnje našeg departmana i nekih drugih akademija za scensko stvaralaštvo, ali dosta prostora ostaje studentima da sami pronađu ljude sa kojima mogu sarađivati, za šta imaju dosta podrške od strane departmana – da se razviju kroz iskustvo.

Ako bih govorila o izazovima, najveći je bio u tome da shvatim razliku između brzine u kojoj sam ja studirala i vremena u kom mladi ljudi studiraju danas. Količina protoka i upotrebe informacija je dosta brža i tu treba naći način zadržati pažnju na nekoj temi i objasniti značaj postojanja postupnosti i posvećenosti radu iako su fear of missing out i instant postignuća realnost.

Autorski timovi su često osporavani u Srbiji, u pozorištu pogotovo, a verujem da ni u filmu nije mnogo drugačija stvar. Da li si u filmu uspela da pronađeš svoj tim u kojem radiš ili se krećeš od projekta do projekta, nevezano za žanr ili lični afinitet?

Autorski timovi su odlična stvar koja ima određeni proces nastanka pre nego što se nađu saradnici koji estetski i idejno ostvaruju super funkcionalnu sinestetičku celinu. Na filmu nisam još uvek uspela da pronađem svoj tim, što mi je dinamičan balans u odnosu na pozorište gde sam uglavnom uvek sa stalnom ekipom ljudi sa kojom radim unutar različitih autorskih timova.

Šta bi promenila u odnosu kulturne javnosti prema kostimografima?

Finalni proizvod kostimografije je uvek onaj deo koji je vidljiv ispred kamere ili na pozornici, ali iza toga stoji jedan ozbiljan proces izrade i s tim u vezi, moram da priznam da me iskreno brine postepeno gašenje radionica i zanata koji su sastavni deo procesa izrade kostima. Polako počinju da nestaju modesteraji, radionice pozorišnih obućara, ponegde i krojačke radionice što se odražava na vizuelni kvalitet… Kvalitetna realizacija kostima zavisi od postojanja kvalitetnih mogućnosti za realizaciju i potpuno je drugačiji pristup radu konfekcijskog krojača u odnosu na pozorišnog krojača, mislim da je važno shvatiti to i pričati o tome kao problemu i to ne samo u oblasti kostimografije, već i scenografije i scenografskih radionica. Mislim da je potrebno obučavati nove ljude za različite pozorišne profesije, a ne da gašenje radnog mesta ili radionice nakon odlaska u penziju dotadašnjeg zaposlenog postane normalno.

Koja su izražajna sredstva koja koristiš? Šta je sve potrebno da jedan kostimograf (jedna kostimografkinja) poseduje od veština da bi uopšte mogao da se bavi tim poslom?   

Pre nego što dođem do boja i materijala važno mi je da zaista shvatim to što radim, šta je poruka koju želimo da prenesemo sa scene, ko su ljudi sa kojima radimo i šta je njihovo bogatstvo, lepota koju scenski treba afirmisati kroz kostim. Međutim, pre ovoga važno je jedno veliko obrazovanje koje nije usko vezano samo za način izrade kostima… Meni je oduvek bilo važno da poznajem istorijske okolnosti nekog vremena, istoriju umetnosti kao izvor inspiracije, važno je posmatrati ljude jer kostim priča dosta o psihološkom portretu karaktera koji oblikuje… Tako da ako crtačku veštinu, poznavanje materijala i kroja uzmemo kao neku osnovnu komponentu, svako ostalo znanje, iskustvo i veština mogu dodatno da doprinesu.