NASLOV FILMA: Srećna Nova, Jivu (Merry Christmas, Yiwu)

SCENARIO I REŽIJA: Mladen Kovačević

TRAJANJE: 94’

ZEMLJA: Srbija, Švedska, Nemačka, Francuska, Katar, Belgija

GODINA: 2020.

Do te mere lišen pogubne eksplikacije da je, u kranjoj istanci, spreman i da povremeno ostavi u rebusu, dokumentarni film „Srećna Nova, Jivu“, u Srbiji premijerno prikazan na otvaranju 17. izdanja Festivala evropskog dugometražnog dokumentarnog filma – Sedam veličanstvenih, računa na znatiželju gledaoca. Kako je već Šon Martin govorio o Tarkovskom (paralela između čuvenog sineaste i Mladena Kovačevića tu se i zaustavlja): „Tarkovski suštinski želi da publici dâ vremena da nastani svet koji nam prikazuje njegov kadar, ne da ga gleda, već da ga promatra, da ga istraži.“

Novi film Mladena Kovačevića, koji je svetsku premijeru imao na Međunarodnom filmskom festivalu u Roterdamu (IFFR 2020),  poziva nas na promatranje milionskog kineskog grada Jivua, u kome na stotine fabrika proizvodi novogodišnje i božićne ukrase i kostime za domaće i zapadno tržište, a godišnji prihodi ovog unosnog biznisa dosežu cifru od 11 milijardi dolara. U potpunosti komponovan od opservacijskih kadrova (sjajan snimateljski posao Marka Milovanovića, odmerena i precizna montaža Jelene Maksimović), „Srećna Nova, Jivu“ se suzdržava od komentara, prepuštajući primat slici. Planovi su raznoliki: totali sa dubinskim fokusom uspostavljaju haotično okruženje fabrika dok nas amerikeni, srednji, srednje krupni, krupni planovi i detalji upoznaju sa svakodnevnim aktivnostima i protagonistima daju distinktivne crte (daleko smo od slika kolosalnih proizvodnih hala-mravinjaka). Kada nije statična, staložena kamera aktere prati sasvim diskretnim, jedva primetnim pokretima. Nema akrobatike, kadriranje je zauzdano, kao da ne želi da previše uzurpira protagoniste.

U eksterijerima, sistem širokog ekrana ostvaruje svoj pun potencijal. Antipodno postavljene spram skučenih spavaonica i ne preterano impozantnih prostorija fabrika, brižno usnimljene opisne panorame naznačavaju koordinate grada. (Ne zaboravimo da se Jivu širio kako mu je hiperprodukcija nalagala.) Film je konstruisan ravno, horizontalno, gotovo pa nalik tim sporim panoramama. Estetski potentni razgovori u vidu teksta ispisanog na ekranu – beli sinogrami elegantno položeni na dopadljive kadrove – film dele na labava poglavlja i delimično razbijaju posmatračku monotoniju, ali njihova neophodnost ostaje upitna.

Kovačević je vajzmanovski (Frederick Wiseman) nenametljiv posmatrač. Ne insistira na narativnim čvorovima niti klimaksima jer je svakodnevica u ovom slučaju već transpozicijom u filmsku sliku i montažom dovoljno preoblikovana i poetična. Kako i sam tvrdi, „narativ [se] spontano razvija i gradi od parčića realnosti“. Parčići realnosti ovde su složeni u mozaičku predstavu života i rada Kineza svih uzrasta u Jivuu gde, okruženi džakovima i mašinama (ne sme se ni zamisliti količina otpada koja ostaje iza), farbaju i sklapaju novogodišnje kugle, srebrnaste i zlataste irvase sa crvenim mašnicama, zure u svoje pametne telefone ispred ventilatora, na drvenim krevetima neuglednih spavaonica i pevaju sladunjave pesme na karaokama u noćnim barovima.

Ima u Kovačevićevom dokumentarcu i nečega od Hong Sangsoa (Hong Sang-soo): upečatljive replike izranjaju iz mase bezazlenih za onog ko zaista sluša, a narativni obrasci se slažu za onog ko povezuje. U redu, jasno je i transparentno (pri)kazano da život grada diktiraju rokovi, da su radnici pod pritiskom, da je domaća i strana potražnja prevazišla razmere proizvodnje, da prema „kineskog tradiciji“ „deca siromašnih rade od malih nogu“. Sveprisutan je imperativ rada, nad kojim danonoćno lebdi deborovska otuđenost: porodica govori ćerki, nezainteresovanoj za rad u fabrici, da ne sanjari i da mora da radi kako bi ostvarila svoj san o bogatstvu, jedan od protagonista kaže drugom da ne bude lenj i da nađe posao, radnici tvrde da će, ukoliko se dovoljno namuče, zaraditi dovoljno novca, te, naivno, da su slobodni uprkos napornom radu. Ali razorne posledice globalizacije iščitavaju se i drugde, bezmalo u fusnotama: u paradoksima da Kinezi proizvode šljašteću dekoraciju za praznike čija im suština izmiče, da ti isti Kinezi svoju, po rediteljevim rečima, više nego pristojnu platu, troše na iPhone, oličenje potrošačkog društva i simbol par excellence neoliberalnog prestiža, da deca odsutnog pogleda maštaju o zapadnjačkim success stories iako ih roditelji ubeđuju da je obrazovanje presudno, ali i u mehanizmima ekonomskih migracija zbog kojih se manji gradovi prazne a porodice okupljaju samo uoči kineske Nove godine.

Kovačevićev Jivu je efemerni grad, grad-magacin, grad-fabrika, džinovska spavaonica, sastavljen od lego kocki na koje podsećaju nepregledni kontejneri u luci prikazani u samoj završnici. U njemu se, kao ni u filmu, neće dogoditi ništa spektakularno. Spektakl se dešava s onu stranu proizvodnje.