NASLOV FILMA: Juče (Yesterday)

SCENARIO: Ričard Kertis po priči Ričarda Kertisa i Džeka Barta

REŽIJA: Deni Bojl

TRAJANJE: 116'

ZEMLJA: Velika Britanija i SAD

GODINA: 2019.

Britanski reditelj Deni Bojl se nalazi u, najpristojnije rečeno, neobičnom razdoblju svoje karijere. Više od deset godina je prošlo od njegovog najuspešnijeg (svakako ne i najboljeg) filma Milioner iz blata, koji je osvojio osam nagrada Američke filmske akademije, sada već davne 2009. godine. Ako se to može smatrati prekretnicom u karijeri jednog reditelja, možemo konstatovati da veliki uspeh Milionera iz blata nije preterano pozitivno uticao na dalji rad Denija Bojla. Nakon filmova 127 sati, Trans, Stiv Džobs i nastavka kultnog filma Trainspotting, poslednji Bojlov film Juče trenutno je na bioskopskom repertoaru u Beogradu i širom sveta. Kada bi se za trenutak vratili i bacili pogled na Bojlovu karijeru pre ogromnog uspeha Milionera iz blata, taj period Bojlove karijere bismo isto mogli da podelimo na dva dela, preciznije rečeno, dvojicu scenarista. Rani deo Bojlove karijere, uključujući i njegov najuspešniji film Trainspotting po romanu Irvina Velša, obeležiće saradnja sa scenaristom Džonom Hodžom, što će se privremeno završiti filmom Plaža, takođe po scenariju Džona Hodža, ali po romanu Aleksa Garlanda, narednim Bojlovim scenaristom, koji je sa njim radio filmove 28 dana kasnije i Sunshine, donekle žanrovski netipične za dotadašnju karijeru Bojla. Sve ovo, važno je da bismo razumeli trenutni period karijere Denija Bojla, koji je do te mere nepredvidiv, te se tako lako može dogoditi da Bojl danas snimi biografsku dramu po scenariju Arona Sorkina o Stivu Džobsu, a sutra romantičnu komediju po scenariju Ričarda Kertisa. Paradoksalno, ovaj dugačak uvod u kritiku filma Juče, u vidu osvrta na karijeru reditelja filma, zapravo služi kao pokazatelj da se autorom ovog filma, pre može smatrati scenarista i producent Ričard Kertis, a ne Bojl. Film Juče  po svim parametrima više pripada filmografiji scenariste poznatom po najuspešnijim romantičnim komedijama u poslednjih 25 godina (Četiri venčanja i sahrana, Notting Hill, Dnevnik Bridžit Džouns, U stvari ljubav)  i više se može smatrati incidentom u karijeri reditelja Denija Bojla. Stoga, u ovoj kritici, baviću se, pre svega, aspektom filma Juče za koji je bio zadužen Kertis. Uzevši to u obzir, spoj čoveka koji je izmislio Mister Bina (Kertis) i reditelja koji stoji iza istorijske, filmske scene u kojoj heroinski zavisnik pliva u klozetskoj šolji, doprineo je da film Juče bude, pre svega,  žanrovski neodređen, zbog čega ne uspeva da ostvari potencijal početne premise. Usled toga, Juče prestaje da bude film o muzici, Bitlsima i postepeno prelazi u klasičan žanr romantične komedije.

Dobar način da se utvrdi sve od navedenog, jeste i pomoću filma About Time, Ričarda Kertisa iz 2013. godine. Naime, dobar deo motiva i elemenata priče se ponavlja i u filmu Juče i dok je to sve funkcionisalo u filmu About Time, u filmu Juče to nije slučaj. Počevši od same premise, koja u oba slučaja, ima elemente fantastike u sebi. U filmu Juče, Džek Malik, neuspešni muzičar se nakon saobraćajne nesreće budi u svetu koji ne zna za Bitlse. U filmu About Time,  Tim na svoj dvadeset prvi rođendan saznaje od svog oca da može da putuje kroz vreme. U oba slučaja, Kertis ni ne pokušava da objasni prirodu i poreklo ovih fantastičnih elemenata i u oba slučaja to funkcioniše. Iako u domenu fantastike, zapravo, obe premise su veoma jednostavne. Ali, tu dolazi do malog paradoksa. Naime, naizgled specifičnost i originalnost prve premise (Juče), kao da autorima vezuje ruke, te bivaju prinuđeni da na pola filma promene žanr. Opštost druge premise, u vidu putovanja kroz vreme, (About Time), ostaviće prostor da se kroz dalji narativ grade karakteri i drugi važniji aspekti priče od same premise. Suštinski, Kertis je preopteretio film Juče elementima koji pre svega pripadaju žanru muzičkog filma, a nimalo olakšavajuća okolnost je da je u pitanju muzika jednog od dva najveća benda svih vremena. Teret usled oba ova faktora i nemogućnost autora da se sa tim pritiskom i izbore, biće prisutni do samog kraja film.

Prvi čin filma Juče postavlja temelje za dobro poznatu priču o neuspešnom muzičaru i njegovom putu ka uspehu, ali sa razlikom, usled već pomenute premise filma.  Ta razlika daje određenu svežinu žanru muzičkog filma, kao i šarm i duhovitost u dijalogu, koja je prisutna u svim filmovima po scenariju Ričarda Kertisa. Pored toga, Kertis se u ekspoziciji filma najviše i bavi pitanjem originalnosti u današnjem svetu, kritikom potrošačkog društva i prenatrpanošću informacijama sa kojom se svakodnevno susrećemo, dok pratimo (iznenađujuće) trnovit put ka uspehu glavnog junaka koji svira muziku nekih od najvećih muzičara u istoriji rokenrola. Pomalo neočekivano za nekoga ko stoji iza najuspešnijih romantičnih komedija današnjice, Kertis u prvom činu postavlja temelje za odnos između junaka i prijateljice/menadžerke/love interest-a glavnog junaka, stavljajući ga u već viđenu, jednodimenzionalnu i moram dodati, prevaziđenu matricu:  neuspešni-sanjar-umetnik i njegova najbolja prijateljica, najveća i bezrezervna podrška koja čeka da joj on uzvrati ljubav. I pored toga, ekspozicija filma Juče, posmatrana kao celina za sebe, a ne kroz odnos sa ostatkom filma, bez premca je i najkvalitetniji, najoriginalniji i naposletku najzabavniji deo filma.

Sredinu filma Juče odlikuje neusaglašenost – da li između reditelja i scenariste ili jednostavno između motiva priče. U ovom delu filma ubrzo dolazi do izražaja najveći problem filma. Autori se sve više udaljavaju od početne premise i film polako prerasta u romantičnu komediju i glavna linija priče se potpuno prebacuje na odnos između glavnih junaka. Muzička karijera glavnog junaka-falsifikatora, u svetu bez Bitlsa, odjedanput postaje treći plan filma i autori potpuno eleminišu muzički žanr i muziku kao važan element filma. Nažalost, usled iste te premise i poprilično drugačijeg žanra na početku filma, odnos između glavnih junaka nije imao ni kada da se postavi i naposletku razradi u bilo kom pravcu koji nije opšte mesto. Dakle, cela postavka sveta u kome ne postoje Bitlsi, glavni junak koji ukrade njihovu muziku i sudar te muzike sa današnjom kulturom, postaju irelevantni i film postaje melodrama o odnosu između prijatelja iz detinjstva koji postaju svesni da bi možda trebalo da budu nešto više od prijatelja. Najbolji pokazatelj lutanja u drugom činu filma je i neobjašnjiva, dramaturška, ali logička greška: nakon što dobar deo filma prođe u najavljivanju albuma glavnog junaka i kreiranju tenzične situacije usled njegovog potencijalnog uspeha, u filmu ne postoji čak ni jedna sekvenca u kojoj otkrivamo da li je glavni junak taj uspeh postigao ili ne. Voleo bih da kažem da je to svesna odluka autora, kojom pomeraju fokus sa karijere glavnog junaka na njegov emotivan odnos, ali ne može da se pobegne od utiska da je premisa filma ipak nedovoljno jako „gorivo“ da pokreće radnju do kraja filma. Budući da su već sredinom drugog čina počeli da upadaju u zamke opštih mesta muzičkih filmova, kao što je muzički menadžer-antagonista (iz nekog razloga najomraženija profesija u holivudskom filmu). Opet, najbolji deo drugog čina, jeste sam kraj: kasni susret sa mentorom koji je usko vezan za samu premisu filma. Međutim, isti taj susret sa mentorom predstavlja i poslednje što ćemo videti vezano za muziku, Bitlse i bilo šta što ima veze sa početnom premisom filma.

Kraj filma Juče sastoji se od prilično nevešte i patetične, dugačke scene u kojoj konačno dolazi do ljubavi između glavnih junaka i iz nekog razloga, čak dva epiloga, kojima je zajedničko jedino to što su oba potpuno nepotrebna. Ovakav kraj, samo je deo začaranog kruga, u kojem usled fokusa autora na premisu u početnoj postavci, nije bilo prostora da se izgrade karakteri, da bi manjak dramske potentnosti iste te premise, primorao autore da naglo promene žanr na polovini filma. A žanr bez izgrađenih karaktera i precizne dramske situacije lako sklizne u opšta mesta romantične komedije.

Režija Denija Bojla u mnogo čemu podseća na film T2 Trainspotting i na momente deluje i kao autoparodija reditelja. Sve u svemu, neko ko je je 1996. godine delovalo kao autor koji pravi iskorak u filmskom jeziku, danas je pre svega zastareo u svom izrazu. Posebno je iznenađujuće koliko autor ne razume savremeni jezik društvenih mreža i koliko nevešto i usiljeno pokušava da ga implementira u film Juče. Pored vrhunske muzike u filmu, što svakako nije iznenađenje, treba napomenuti glavne glumce Himeša Patela i Lili Džejms kao svetle tačke filma.

Iako najavljen, možda čak i planiran kao posveta jednom od najvećih fenomena popularne muzike dvadesetog veka, film Juče uzima muziku Bitlsa „zdravo za gotovo“ i ne shvata potencijal priče u kojoj se muzika Bitlsa i njen kulturološki značaj sudaraju sa današnjim standardima i ukusima publike. Sa druge strane, ako je film Juče nekoj novoj publici otkrio muziku Bitlsa, i to se može smatrati dovoljnim uspehom u konkretnom radu Ričarda Kertisa ili Denija Bojla.