Intervju sa rediteljkom Enom Sendijarević

Nakon svetske premijere u Lokarnu, i gostovanja u Torontu, Palm Springsu, Sarajevu i na brojnim drugim festivalima, film Slatki snovi (Sweet Dreams, 2023, Holandija, Reinion, Indonezija, Švedska, 102’), koji tematizuje holandsku kolonijalnu prošlost u Indoneziji, nedavno je prikazan na 29. Festivalu autorskog filma u Beogradu. Ena Sendijarević, rediteljka i scenaristkinja bosanskohercegovačkog porekla sa holandskom adresom, čiji je ovo drugi dugometražni film nakon Take Me Somewhere Nice (2019, Srce Sarajeva na Sarajevo Film Festivalu), za Filmoskopiju govori o Slatkim snovima, patrijarhatu, feminizmu, kolonijalizmu i migracijama.

Naslov filma može imati dvostruko značenje: ako uzmemo u obzir kraj filma, Sweet Dreams u smislu „laku noć“, ili Sweet Dreams kao naivnost verovanja u svet bez kolonijalizma, svet koji je samo „slatki snovi“…

Hvala vam na tako preciznom opisu. Po mom mišljenju, naslov podrazumeva upravo oba ta značenja. Takođe, u filmu postoji motiv sna: biti mrtav, spavati otvorenih očiju, itd. Kaže se da je mrtvu osobu teško snimati za film, jer će uvek izgledati kao da spava. Nakon što Agata pusti Jana da umre, ona mu dozvoljava da ostane u krevetu te noći, upravo kao da spava.

Film počinje snimkom prirode i prelazi na scenu u fabrici šećera, a priroda je kasnije veoma prisutna. Zašto je bilo važno naglasiti to u filmu koji bi vrlo lako mogao biti drama smeštena u jednu prostoriju, jednu kuću? Da li je Indonezija jedan od likova?

Ne bih rekla da je Indonezija jedan od likova, ali priroda svakako jeste. Želela sam da započnem film prirodom, nemim posmatračem, i da se uputim ka životu koji je stvorio čovek, ka onome što nazivamo civilizacijom. Ili u ovom slučaju, zapadnom civilizacijom.

Čini se da su Siti i njen sin najpovezaniji s prirodom, dok deluje kao da priroda sama odbija Kornelisa i Žozefin: komarci ih stalno napadaju, klima im je nepodnošljivo topla, povraćaju, Žozefinino lice otiče, itd. Da li ova dihotomija takođe predstavlja istraživanje stereotipa kolonizovanih kao divljih i kolonizatora kao civilizovanih?

Nisam sigurna da li su Siti i njen sin toliko povezani s prirodom, ali su svakako navikli na tu klimu, za razliku od Žozefin i Kornelisa koji su tek stigli iz Evrope. Njih dvoje misle da su svetionik civilizacije, ali su tu samo da prodaju zemlju i zarade nešto novca. Što se tiče Siti i njenog sina, nisam želela da ih prikažem niti u simbiozi s prirodom niti kao plemenite divljake, već samo kao zbunjene ljude koji pokušavaju da prežive u ovom trulom mikrokosmosu.

Kada Kornelis i Žozefin dođu, jedino što ih zanima je prodaja svega što je njihova porodica stvorila. Da li su 1900-e, s kolonijalizmom koji polako jenjava, ujedno i rađanje kapitalizma? Ili je ovo bio način da se prikaže razlika između Istoka i Zapada?

Kolonijalizam i kapitalizam su neodvojivi. Kolonijalizam je kapitalističko iskorišćavanje domorodačkih zemalja i naroda, iz premise večnog rasta. To bismo mogli nazvati rasizmom kao poslovnim modelom.

Nakon što Jan, patrijarhalna figura, umre, čini se da sve postaje haos. Da li je ovo sarkastičan komentar na vladajuće patrijarhalne figure koje uvek izgledaju kao da drže sve pod kontrolom? Ukoliko jeste, je li zbog toga Janovo telo u filmu skriveno, kako bi zauvek bio vladajuća figura, iako nije prisutan ili živ?

Smrt Jana simbolizuje moguću smrt patrijarhalne vlasti. Sve postaje haos i postoji mogućnost revolucije. Njegovo telo nestaje, pa uvek postoji napetost, da li je zaista umro? Hoće li se vratiti?

Deluje kao da je jedina stabilna figura nakon pada patrijarhata Siti. Njen lik je odlučan, ponekad čak i nemilosrdan, poput samih kolonizatora. Međutim, ona je gotovo primitivizovana, seksualizovana, ali s jednom veoma bitnom rečenicom koja odjekuje i nakon gledanja filma: „Dok ne umrem, sama ću odlučivati šta radim s ovim telom“. Koliko je telo važno za njen lik i koliko je ova rečenica važna za feminizam?

Nisam sigurna šta mislite pod primitivizacijom, ali da, film ne zanemaruje njenu seksualnost. Nisam sigurna da to znači da je seksualizovana. Prilikom istraživanja ovog vremenskog perioda, postalo mi je vrlo jasno da postoji seksualni element iskorišćavanja. Indonežanske žene su korišćene kao ljubavnice, i na početku kolonijalne vlasti bilo je vrlo uobičajeno da Holanđani imaju i indonežansku porodicu, pored supruge i dece u Holandiji. Status tih žena se kasnije promenio zakonski, praveći jasnu razliku između moći. Bilo bi mi čudno da sam izuzela seksualni element iz priče o eksploataciji kolonijalne vlasti. Zaista, Siti nije u moćnoj poziciji, ali nisam želela da je prikažem kao žrtvu, želela sam da pokažem kako je ona i dalje gospodar svoje seksualnosti, na neki način.

U jednom od razgovora koji vode Karel i Siti, ona mu objašnjava da ne moraš biti negde da bi odatle bio poreklom, ali čini se da se on sa tim ne slaže, govoreći joj da „(on) ne može biti iz mesta koje nikada nije ni posetio“. Kako vi vidite ovo pitanje? Na koji način i u kojoj meri su identitet i migracija povezani?

Želela sam da postavim to pitanje, ali nemam jasan odgovor na njega. Nisam pristalica tribalizma i vraćanja u prošlost kako bismo pronašli odgovore na pitanja pripadnosti. Jer, gde se zaustaviti? Gde ti bude zgodno? Tamo gde su granice tvog znanja? Ili u Africi? Na kraju krajeva, svi smo mi na neki način migranti. S druge strane, naravno da možemo pronaći određenu povezanost s ljudima koji dolaze iz istog dela ove planete kao i mi.

Holandija je izabrala vaš film za ovogodišnjeg kandidata za nagradu Oskar, iako je u njemu reputacija zemlje dovedena u pitanje upravo zbog kolonijalne prošlosti. Smatrate li da je film dovoljno snažan medijum da se meša u istoriju i politiku, i eventualno ih prevaziđe?

Jedna od najboljih osobina Holandije jeste tradicija slobodnog razmišljanja i tolerancije, čiju najpoznatiju odbranu predstavlja program Erazmus. Postupati kritički u kinematografiji deo je te tradicije i većini ljudi koji idu u nezavisne bioskope takav, kritički ton, nije stran. Postoji mnogo Holanđana koji kritički posmatraju kolonijalnu prošlost; ove godine se i kralj izvinio zbog toga. To međutim ne znači da je bitka gotova, jer je pre samo mesec dana desničarska stranka odnela pobedu na izborima.

Film je vizualno veoma bogat: paleta boja je živopisna, scenografija vrlo obimna i promišljena… Međutim, format filma, 4:3, i kamera, odnosno širokougaoni objektiv, odstupaju od te harmonije. Zbog čega baš ovakav filmski jezik u istorijskoj drami?

To je bilo sredstvo pomoću kog sam mogla da iskažem sopstvenu subjektivnost. Ovo je naročito bitno kada je reč o istoriji jer uvek postoji perspektiva kroz koju se priče pričaju. Na primer, sve istorijske knjige su gotovo izbrisale žene iz istorije, a trebale bi biti objektivne. Odabirom stilizovanog filmskog jezika želela sam da budem jasna u vezi sa svojom subjektivnom pozicijom, pozicijom filmske rediteljke. Ovo je moje tumačenje te istorije, fikcija, ne stvarnost. Kao što je Kami rekao, „fikcija je laž koja govori istinu.“ Želela sam da budem transparentna u vezi sa mojom laži, da bi publika mogla da shvati istinu.

(Naslovna fotografija iz filma Slatki snovi (© EmoWeemhoff, LemmingFilm) objavljena je uz odobrenje press službe Festivala autorskog filma u Beogradu.)