Ivan Marković je direktor fotografije i reditelj čija karijera odavno „prelazi“ granice Srbije. Njegov prvi zapaženi rediteljski rad je dokumentarno-eksperimentalno ostvarenje „Centar“ (2018) sa kojim je osvojio nagradu za najbolji dokumentarni film na 12. izdanju Beldoksa (Međunarodni festival dokumentarnog filma – Beldocs). Njegov rad se ne prostire samo na različitim meridijanima već i na druge uloge u nastanku filma, pa je tako bio i koreditelj kinesko-srpskog filma „Od sutra počinjem da…“ (From Tomorrow on, I Will)  zajedno sa rediteljem Linfengom Vuom, koji je bio deo prestižne selekcije Berlinale Forum 2019. godine. Ivan Marković je iste godine na ovom velikom festivalu bio prisutan i kao direktor fotografije nemačko-srpske koprodukcije filma „Bio sam kod kuće, ali…” (Ich war zuhause, aber) čuvene nemačke rediteljke Angele Šanelek, a koji je bio podržan i od strane Filmskog centra Srbije kao manjinska koprodukcija.

Ivane, tvoje autorsko delovanje se proteže preko nekoliko aspekata filma. Može se reći da si u domenu fotografije već izgradio prepoznatljiv stil. Šta za tebe znači danas biti filmski autor? Koliko te rad na različitim poljima filma promenio kao autora? Kako si odlučio da počneš da se baviš i režijom?

Projekti na kojima radim se dosta razlikuju, naročito tokom prethodnih nekoliko godina, nezavisno od moje autorske uloge. Zanimljivo mi je da se u njima prepoznaje određeni stil, ali mislim da pored ličnog intuitivnog pristupa, vizuelni jezik prvenstveno proističe iz samog filma, procesa i vrste saradnje kojim nastaje.

Radim i na niskobudžetnim projektima koji nastaju u ekipama od troje ljudi, kao i igranim filmovima koji nastaju u koprodukcijama i snimaju se tokom više meseci sa velikim ekipama. U tom smislu je rad drugačiji na svakom filmu, sam projekat, okolnosti i ljudi koji ga stvaraju definišu proces rada.

Filmovi koje sam režirao ili korežirao nisu proistekli iz mog svesnog usmerenja ka određenoj autorskoj ulozi, već zato što sam želeo da te konkretne filmove napravim. Dobio sam ideje za njih i želeo da postoje. U slučaju „Centra“ i „Od sutra počinjem da“, određene slike i scene sam imao vrlo jasno u glavi tokom osmišljavanja projekta, ali me je velikim delom zanimalo šta mogu da otkrijem u toku procesa, što me je vodilo ka tome da ih režiram.

Saradnja direktora fotografije i reditelja je jedan od najvažnijih autorskih odnosa u filmskoj umetnosti. Radi se o delikatnom procesu pronalaženja zajedničkog autorskog filmskog jezika. Kakva su tvoja iskustva u radu sa rediteljima? Kako pristupaš ovom autorskom partnerstvu kada radiš?

Ne posmatram taj odnos kao fiksan, mislim da je uvek definisan konkretnim osobama koje sarađuju. Reditelji i rediteljke sa kojima radim kao direktor fotografije na drugačije načine pristupaju procesu i saradnji: nekada su autorske uloge jasno definisane i podeljene, nekada se stapaju ili prepliću.

Mislim da je ključno razumevanje i suštinska zainteresovanost između saradnika, mogućnost da se kroz saradnju ideja razvije i da se nešto novo otkrije. Takve saradnje nisu jednolične, za njih je značajno da funkcionišu i na međuljudskom nivou. Za moj proces je jako značajan period priprema, obilazaka lokacija, zajedničkog iščitavanja scenarija i promišljanja filma na planu širem od samo vizuelnog. Vizuelnost razmatram u sklopu tretmana svega ostalog što čini jezik filma: ključna je svest o tome da se film ostvaruje upravo odnosom svih elemenata.

Tvoj već prepoznatljivi autorski vizuelni stil donosi filmsku sliku u koju je duboko utkan narativ, ali i emotivni kolor filma. Kako posmatraš odnos slike i narativa? Kako za tebe kao direktora fotografije izgleda prvo čitanje scenarija? Kako pristupaš formiranju fotografije za neki film?

Pri čitanju scenarija, osećaj da razumem ideju filma i da u meni budi zainteresovanost je presudan, bez toga ne mogu da zamislim svoje učešće. Projekti nekad počinju sa scenarijima koji su na nivou naznaka i proces je postavljen fleksibilno, dok su u drugim slučajevima scenariji izuzetno detaljni i razrađeni na način koji evocira vrlo jasne slike.

U oba slučaja, tokom upoznavanja sa projektom i prvih razgovora sa rediteljkom ili rediteljem se stvaraju određene slike u glavi, koje postaju detaljnije tokom procesa priprema. Najznačajnije je da li se, i do koje mere, ono što osećam podudara sa viđenjem autora projekta, ali mogućnost tog razumevanja se uglavnom intuitivno oseti na samom početku.

Uloga i tretman slike uvek zavise od samog projekta. Želim da radim na filmovima u kojima se narativ i slika organski prate i zajedno grade film, što znači da slika nosi svoju izražajnost, nije redukovana na ilustraciju narativa.

Kako gledaš na filmsku kritiku iz pozicije filmskog autora? Koliko misliš da je značajna filmska kritika za film danas? Filmovi na kojima si radio spadaju mahom u arthouse ostvarenja koja imaju jasno izdefinisanu publiku. Kako gledaš na podelu autorskog i mejnstrim filma? Da li misliš da autorski film u Srbiji može da pronađe svoju publiku?

Mislim da sama podela filmova na autorske i mejnstrim predstavlja problem u svetu filma danas. Takva vrsta kategorizacije, obeležavanja i razdvajanja filmova proističe iz tržišnog sistema, koji vodi ka velikim razlikama u finansiranju, promociji i, najbitnije, dostupnosti filmova. Ovo posledično utiče na percepciju „šire“ publike, stvara određenu odbojnost i dalje produbljuje taj jaz.

Kao gledalac, pokušavam da gledam filmove nezavisno od tih kategorija: mislim da je film onoliko dobar koliko je dobar u jeziku koji koristi. Mislim da su filmovi na kojima sam radio nastali kao iskren i autentičan izraz autorki i autora, nisu svesno usmereni jednoj ili drugoj publici, ne postoji kalkulacija te vrste.

Uloga kritike je, u tom smislu, vrlo značajna jer vodi ka vidljivosti filma, nudi refleksiju i interpretaciju koja može da usmeri i publiku i autore.

Korežirao si film „Od sutra počinjem da“ sa Linfengom Vuom koji je smešten u Peking. Kako je za tebe izgledalo da se oprobaš u režiji dugometražnog filma u potpuno drugačijoj sredini? Na čemu trenutno radiš?

„Od sutra počinjem da“ je moj treći zajednički projekat sa Vuom. Prvi pokušaj je neuspeli dugometražni dokumentarac koji nismo imali novca da završimo, a drugi je kratki dokumentarno-igrani hibrid „White Bird“ koji je bio na Berlinalu 2016. godine. Budući da su i ovi projekti nastajali u Kini, ta sredina mi više nije bila potpuno nova i nepoznata.

Ideja za „Od sutra počinjem da“ je proistekla iz mesta koje smo Vu i ja zajedno videli 2014. godine − podzemnih stanova u kojima su stanovali migrantski radnici. Za njega taj prizor nije bio nesvakidašnji, dok se meni mentalna slika podzemnih prostora rasprostranjenih širom grada urezala u pamćenje, pogotovu uzimajući u obzir i kontekst ljudi koji tu stanuju i njihovog društvenog statusa u velegradu ispod kojeg stanuju. Počeo sam da radim na scenariju koji uključuje ovaj prostor dosta kasnije, a posle prve ruke su se u proces pisanja uključili Vu i Tanja Šljivar.

Odnos vizuelnog i narativa u ovom filmu se donekle prenosi u odnos prostora i tela − ogromnog grada i protagoniste koji nastoji da u njemu opstane. Zanima me odnos arhitekture i ideologije, način na koji izgrađeni prostor reflektuje društvo, način na koji ljudi žive, rade i kreću se. Film prati svakodnevicu jednog predstavnika proletarijata savremene Kine, koji radi noću iznad zemlje, a danju spava ispod zemlje, kao i mnogi drugi u njegovoj poziciji. Jedan od glavnih motiva u filmu je rad „nevidljivih“ ljudi, rad koji stoji iza površine koja je predviđena za posmatrača da vidi. Ovo je zajedničko za „Od sutra počinjem da“ i „Centar“.

Trenutno radim na eksperimentalnim dokumentarnim projektima rediteljki Nataše Urban i Marte Popivode, a u fazi sam priprema za nove dugometražne filmove Angele Šanelek i Ivana Salatića. Paralelno radim na svom novom projektu, višekanalnom video radu koji se ponovo bavi temom arhitekture i urbanizacije.

Poslednjih godina stvarao si u različitim sredinama i radio sa ljudima iz različitih kultura. Kako je na tebe kao na autora uticao ovaj geografski i kreativni prelazak granica i rad u drugim sredinama? Kakav je bio tvoj pristup potpuno drugačijim kulturama u vizuelnom smislu?

Uticaj svakako postoji na više nivoa, prvenstveno u uočavanju sličnosti i razlika u načinima života i rada, društvenih odnosa, fizionomija, tela i prostora. Najznačajniji je uticaj koji oblikuje moj način posmatranja i subjektivnost, samim tim, ne mogu da ga imenujem i raščlanim; možda i osećam da o tome ne treba da pričam već se nadam da se to kroz rad vidi.

Sa moje strane, pristup u različitim sredinama se nije razlikovao − mislim da me uvek vodi posmatranje i zainteresovanost. Mesta, ljudi i situacije, posmatrani u kontekstu filma na kojem radim, usmeravaju moju perspektivu i odnos, pa time i vizuelni pristup.

Radio si na filmovima koji zamagljuju granice između dokumentarne i igrane forme, kao što su „Svi severni gradovi“ Daneta Komljena. Takođe si podjednako radio na dokumentarnim i igranim filmovima. Ipak, uvek je moguće osetiti tvoj autorski pečat kada govorimo o fotografiji ovih filmova. Koliko se razlikuje tvoj pristup dokumentarnom i igranom materijalu u pogledu filmske slike?

U dokumentarnom filmu se u većoj meri pretpostavlja da se sadržaj otkriva i proces usmerava tokom samog snimanja, dok igrani filmovi podrazumevaju detaljnije pripreme i probe. Uprkos tome, iz moje perspektive, ne vidim neku suštinsku razliku u pristupu. Pristup prvenstveno definiše konkretan projekat i autorska namera. Pored „Svih severnih gradova“, mnogi igrani filmovi na kojima sam radio imaju dokumentarne elemente ili su nastajali u saradnji sa naturščicima i na pravim lokacijama: kratki filmovi Ivana Salatića i njegov prvi dugometražni „Ti imaš noć“, iako igrani, inspirisani su i snimani u velikoj meri sa ljudima koji su glumili sami sebe i na mestima gde zaista provode vreme. Mate Ugrin, sa kojim sam takođe sarađivao, pristupa radu na filmu dosta drugačije, ali proces i dalje vodi estetici u okviru koje se pitanje granice između igranog i dokumentarnog ne postavlja.

Kada je igrani film u pitanju, bez obzira da li sadrži dokumentarne elemente, za mene je najznačajniji period priprema: presudan je odabir lokacija, određivanje doba dana u odnosu na željeno svetlo, saradnja na scenografiji i kostimografiji, promišljanje mizanscena i kadriranja. Iako se estetika dosta filmova na kojima sam radio često karakteriše kao „minimalistička“ ili naturalistička, iza slike stoji puno odluka i posmatranja. Krajnji cilj tog procesa jeste da slike deluju autentično i postoje nezavisno od filma.

 

NASLOVNA FOTOGRAFIJA: Jakov Munižaba