Vladimir Gvojić (1991) je filmski glumac koji je igrao u više kratkometražnih i dugometražnih ostvarenja, a od kojih se ističu „Afterparti“, „Tmina“, „Klip“. U filmu „A.S. (25)“ je odigrao prvu glavnu ulogu u dugometražnom ostvarenju. Gvojić je dobitnik više nagrada, a izdvojićemo nagradu „Car Konstantin“ (Filmski susreti u Nišu) i dve nagrade „Zlatna interepretacija“ na Bašta Festu, prvi put 2014. godine za najbolju mušku ulogu u filmu „Izgledaš do jaja kad sam odvaljen“ (r. Luka Bursać) i potom 2016. godine za uloge u ostvarenjima „Fajront“ (r. Milena Grujić) i „Grad“ (r. Maša Šarović). Gvojić je tek drugi dobitnik nagrade „Car Konstantin“, posle Pavla Vuisića, koji nema glumačko akademsko obrazovanje i s njim smo razgovarali o ljubavi prema filmovima, učenju, školovanju, ali i projektima koji ga očekuju u budućnosti.

Počećemo od najaktuelnijeg – dobitnik si nagrade „Car Konstantin“ na Niškim filmskim susretima. Mnogi glumački velikani su je dobili pre tebe i ona, deluje, trasira put ka još većim uspesima. Kako ti generalno gledaš na nagrade? U kolikoj meri one pomažu u daljoj karijeri?

Koliko pomažu u karijeri još uvek nisam siguran. Dok sa jedne strane nikada nisam previše vremena proveo razmišljajući o nagradama, sa druge, moram da priznam da mi jedno ovakvo strukovno priznanje veoma znači kao nekome ko se već 13 godina bavi glumačkim poslom, a smatra da treba još mnogo da radi na sebi sa ciljem da dostigne nekakav lični maksimum.

Nagradu si dobio za glavnu ulogu, lik Saleta, u debitantskom dugometražnom ostvarenju Milene Grujić „A.S. (25)“. Film je, kako piše, inspirisan stvarnim likovima. U čemu se ogleda razlika između igranja fiktivnih i stvarnih likova i u čemu se oni prepliću?

Film je donekle inspirisan stvarnim događajem i pravljen je sa jednim slobodnim pristupom kreiranju likova. Međutim, kako su akteri stvarnog događaja bili stvarni ljudi, ja sam u ovom slučaju osećao odgovornost da čoveka, koji ide putem vođenim narativom filma, pokušam da prikažem upravo tako, kao jednog stvarnog čoveka sa svim svojim željama, strahovima, nadama, mislima i emocijama pokušavajući, pri tome, da odam poštovanje jednoj tragičnoj sudbini.

Ovo ti nije prva saradnja sa Milenom. Radio si sa njom i na filmu „Fajront“. Šta čini dobar odnos na relaciji glumac-reditelj?

Pre svega poverenje. Milena je retko pametna i talentovana osoba spremna da u kreiranju filma sa čitavom ekipom, pa i glumcima, sarađuje na jedan otvoren i ravnopravan način, i sa njom je zaista zadovoljstvo raditi. Moram da priznam da sam u tom smislu lično imao sreće i da bi slična stvar mogla da se kaže za većinu reditelja sa kojima sam imao priliku da sarađujem.

Film „A.S. (25)“ je diplomski film, te isto tako i niskobudžetno ostvarenje. Ipak, dospeo je do bioskopske distribucije i sada imamo priliku da ga gledamo na redovnom repertoaru širom Srbije. Kako gledaš na podelu koja se pravi između bioskopskih i festivalskih filmova?

Takva podela postoji i u suštini se radi o jednoj dosta jasnoj pojavi. Neko naročito mišljenje o njoj nemam, mada me je upravo ovaj film naveo da shvatim da postoje i filmovi koji su na pola puta, što je možda i najkomplikovanije za život jednog filma.

Kad smo već kod bioskopa, poznat si kao veliki poznavalac filma, kako domaćeg, tako i stranog. Da li su neke određene uloge uticale na tvoj glumački izraz?

Veoma, veoma, veoma mnogo domaćih i stranih glumačkih ostvarenja koja sam celog života gledao i zaista bi mi bilo teško da napravim realan spisak, a da ne utrošim barem nekoliko strana. Filmovi su dobar način da mlad čovek koji uči, u isto vreme sagledava i glumački zadatak i rešenje, i siguran sam da barem polovinu svog izraza dugujem upravo filmovima, tj. glumcima koji su u njima tumačili uloge koje sam gledao.

U svakom intervjuu se provlači pitanje standardne glumačke škole, kroz koju ti nisi prošao, ali si, po sopstvenim rečima, prošao mnoge druge kurseve kod značajnih stvaralaca, a ovim poslom se baviš već 13 godina. Naravno, kroz istoriju, nisi jedini primer uspešnog glumca bez škole, niti uspešnog umetnika bez završenog umetničkog fakulteta. Šta ti je, po tvom mišljenju, donelo to što si imao alternativnije glumačko obrazovanje i na čemu bi još voleo da radiš?

Omogućilo mi je da, ne pohađajući formalnu školu, prođem programe više različitih škola iz kojih sam se uvek trudio da uzmem ono najbolje, najpraktičnije i spojim sve to u jedan koherentan i izvodljiv metod kreiranja dramskog lika. Poslednjih godina baveći se pretežno kinematografijom izgubio sam deo pozorišne prakse koju sam u jednom trenutku uspeo da steknem. Nadam se da ću imati priliku da se u budućem vremenu ponovo posvetim pozorištu, ovoga puta do kraja na jedan profesionalan i pravi način.

„A.S. (25)“ nije prvi film koji ima bioskopsku distribuciju, a u kojem si tumačio neku ulogu. Sarađivao si sa Lukom Bursaćem u filmu „Afterparti“, kao i kratkom filmu „Tmina“, dok si igrao i u filmu „Klip“ Maje Miloš. Radio si i na velikom broju kratkometražnih filmova. Koji ti format više odgovara i u čemu je razlika između kratkog i dugog metra kada je u pitanju priprema?

Što se tiče ličnih afiniteta, i jedan i drugi format imaju svoje prednosti i mane i zaista ne bih mogao da se odlučim za to koji mi više odgovara. Kada su u pitanju pripreme, sa svoje strane mogu da kažem da su razlike zaista minimalne, gotovo nepostojeće. I u dugom i u kratkom metru, što važi i za glavnu i za epizodnu ulogu, glumac će proći onoliko dobro koliko je uspeo da se pripremi.

Često se kaže da reditelji vole glumce da stavljaju u već oprobane šablone. Koja je sledeća uloga koju bi voleo da igraš? 

Takozvani type-casting je noćna mora za svakog čoveka koji želi da se bavi glumom i da u njoj napreduje na onaj način na koji bih ja to, za sebe, voleo. Kada glumac nešto uradi dobro reditelji umeju da budu skloni da ga ne izmeštaju iz zone komfora i time možda olakšaju i sebi. Lično sam imao prilike da tumačim različite likove, ali se trudim da vodim računa da ne dozvolim sebi da upadnem u manir koji bi me određivao kao tipskog glumca. Dete u meni se svakako uvek raduje na pomisao rada u okvirima bilo koje „epohe“, jer je to ipak dublje zalaženje u filmsku maštariju nego što projekat koji se dešava u savremenom svetu može da bude. 

Za kraj, kakvi su ti dalji planovi? Da li snimaš nešto trenutno i gde te možemo očekivati u budućnosti?

Upravo radim na jednom projektu koji spada u epohu. U pitanju je serija „Nečista krv“ po motivima dela Bore Stankovića u režiji Gorana Stankovića i Milutina Petrovića, što me veoma raduje. Takođe, do kraja godine imam u planu tri kratka filma od kojih je jedan diplomski, a jedan master rad.