Nakon studija filmske i TV režije na Akademiji dramske umjetnosti u Zagrebu, reditelj-scenarista Jure Pavlović (Split, 1985.) obišao je sa svojim kratkim igranim filmovima više od dvesta festivala, među kojima su Berlinale i festival u Klermon-Feranu, osvajajući značajne nagrade na Danima hrvatskog filma, te festivalima u Ljubljani, Viljnusu i Čikagu. Od pet kratkometražnih filmova posebnu pažnju stručnjaka i filmofila privukao je „Piknik“, prvi većinski hrvatski film ovenčan nagradom Evropske filmske akademije za najbolji evropski kratkometražni film.

Uspešan i kao producent („Lada Kamenski“, „Jimmie“), hrvatski autor 2019. potpisuje prvi dugometražni igrani film „Mater“. Premijerno prikazan na prestižnom festivalu Black Nights u Talinu, Pavlovićev debi je, i u pandemijskim uslovima, pronašao svoje mesto na festivalskim repertoarima, nakon čega je prikazan na više festivala, te je višestruko nagrađivan (najbolji regionalni film beogradskog FEST-a, četiri nagrade na Pulskom filmskom festivalu, priznanja u Taormini, Skoplju, Sen-Žan-de-Lizu, itd.). Ova koprodukcija četiri zemlje (Hrvatska, Srbija, Bosna i Hercegovina, Francuska) pobrala je pozitivne kritike u domaćim i inostranim medijima, prevashodno u Francuskoj gde je Pavlovićeva drama nedavno imala kratku distribuciju.

Za junakinju filma „Mater“ odabrao si Jasnu, sredovečnu ženu koja se iselila u Nemačku gde ima porodicu i nemilo se vraća u Hrvatsku zbog bolesti majke. Emigranti se često snimaju u svom novom okruženju, a ti si se odlučio za prikaz privremenog povratka u matičnu zemlju. Zašto?

Kod emigranata, i to mislim da je općenito priča koja je dosta vezana za današnju Europu i današnji globalizirani svet gdje ima puno emigracija, mi je dosta zanimljivo što pitanje mjesta gdje živimo, gdje radimo, nekakvog doma, postaje puno više relativno nego prije. U tom kontekstu mnogo imigranata koji se vraćaju nisu doma, mjesto se promijenilo, oni sami nisu isti. Mislim da su kulturološka nesnalaženja prisutna i u tom povratku. Svi mi koji dolazimo s ovih prostora, pogotovo iz manjih sredina, ipak nosimo osjećaj pripadnosti nekom narodu, kulturološkom krugu, a s druge strane se dobar dio nas tu uvijek osjećao neshvaćenim. Zanimala me je priča o prisilnom povratku, koja je naravno usko vezana s glavnom pričom o bijegu iz te sredine i od dominantne majke i gdje Jasna nanovo otkriva odnos s majkom, ali i sa sredinom. Taj obrnuti diskurs mi je bio puno zanimljiviji, jer u njemu možemo stvarno reflektirati pitanja identiteta, doma, pripadnosti.

Jasnu kamera iz ruke prati izbliza, ne ispuštajući je gotovo ni na sekund. Ima li u tom postupku nečeg više od dočaravanja teskobe koju oseća u kući i datim okolnostima?

Postupak je dosta sličan onom koji sam već koristio u kratkometražnim filmovima. Najviše me zanimaju emotivni doživljaji likova. Iako je Jasna glavni lik i nosi emocije, ona trpi, dok većinu dramaturških situacija pokreće majka. Aktivna je čak i kad leži, ona je ta koja želi, pokreće, očekuje, provocira sukob, a Jasna je lik koji više trpi radnju. Emotivni doživljaj je puno kompleksniji kad se ne vidi na klasičan način, preusmjeravanjem emotivne pažnje u odnosu na onog tko vodi radnju, već kad je pažnja uronjena u unutarnji emotivni svijet Jasne i prisiljava vas da kompleksnije gledate kroz njene oči i njen emotivni refleks. Taj postupak jeste malo zahtjevniji, jer zahtijeva veći napor gledatelja, ali je za mene osobno izazovniji i zanimljiviji. Tako emotivnije doživite film jer ga gledate kroz esenciju priče, a to je čista emotivna refleksija situacija.

Jasna je praktično sve vreme u kadru, dok drugi likovi ne dobijaju svoj kontraplan. Čini se kao da taj kontraplan, kao i mesto u njenom (novom) životu, tek treba da zasluže…

Točno. Odlučio sam biti ekstreman u tome da želim i druge likove prikazati kroz njenu refleksiju, emociju prema njima. Oni ulaze u kadar fizičkim približavanjem i nametanjem, i tako dobivaju više prostora. Jasna i majka su na početku filma dosta udaljene, čak i fizički, majka je na početku daleko i mala, u drugom planu, a kako se Jasna zbilja i fizički približava majci, prisiljena je da brine o njoj, majka dolazi više do izražaja. U tome ima nešto užasno primarno i primitivno ali i točno. Tek na kraju kad se približe, kad je stvarno prvi put zagrli, tj. stavi svoju glavu na njenu, one u filmskom postupku postanu ravnopravne i majka konačno dobiva to zasluženo mjesto, gdje se opet ostvarila kao majka.

Bašta i zemlja važni su lajtmotivi koji sekundiraju narativno jezgro filma. Prva pomisao me je navela na volterovsko „obrađivanje svog vrta“.

Ima malo tog općenitog volterovskog vrta, ali zemlja na našim prostorima znači puno više. Naša društva su još jako ukorijenjena u osjećaj posjedovanja komada zemlje, koji determinira cijeli život i često je izvor svađa i sukoba. Sve to oko zemlje više nema ni neko racionalno opravdanje, jer u novo doba, s dolaskom interneta, zemlja, koja je nekoć bila izvor prehranjivanja, izgubila je racionalnu važnost, ali je postala jako bitan pokazatelj toga da se ljudi vole boriti za svoje i da su za to spremni sve napraviti. Jasna ipak na kraju shvaća majčinu težnju za zemljom, koja joj je uvijek bila strana, i prihvaćaju kao višu primitivnu filozofiju i nešto njeno za šta se vrijedi boriti.

U srpskom i hrvatskom filmu sve je više emancipacijskih pripovesti koje nose ženski likovi („Ivana Grozna“, „Mare“, „Tereza37“, i drugi). O čemu svedoči ovaj zaokret?

Svjedoči da su žene na ovim prostorima dugo bile u kompleksnijem položaju, uvijek između pozicije tradicionalne žene kao majke i kućanice, koja se ovdje vjerojatno više zadržala nego recimo na Zapadu, i modernog položaja žena koje se realiziraju u puno više uloga. I danas postoji još jako puno toga, osobito u manjim sredinama. Kod mlađih generacija, tinejdžera koji izlaze u klubove, uloge su još podijeljene po polovima − od muškaraca se još očekuje da plaćaju piće, od cura da su lijepe, simpatične i vrckave − pa do ozbiljnijih uloga u obitelji, gdje se tradicionalno promovira žena kao dobra i uredna kućanica, koja zna kuhati, a muškarac kao hranitelj, koji bi trebao privređivati i braniti obitelj. Razlog za taj zaokret (na filmu, prim. aut.) je možda ta tranzicija iz tradicionalne u modernu ulogu. Tome naravno doprinosi veliki broj autorica, koje su i prirodno senzibiliziranije za takve teme. Mene osobito ženski likovi zanimaju jer su mnogo kompleksniji, imaju puno veće društvene i druge prepreke u pronalasku i realizaciji sebe.

„Mater“ je hrvatsko-srpsko-bosansko-francuska koprodukcija. Tvoj film ide u prilog utisku da regionalna saradnja na koprodukcijama napreduje. Je li ova tendencija prednost ili jednostavno nužnost?

Regionalne koprodukcije idu jako dobro, zbog više pragmatičnih faktora. Svima nama je lakše proći u susjednoj zemlji nego u nekoj koja nije toliko kulturno, jezično i drukčije povezana s nama. Hrvatski film će prije razumjeti komisija u Srbiji nego u Skandinaviji. U konačnici, to nije ni fenomen samo naše regije: Skandinavci isto najviše surađuju između sebe, kao i baltičke zemlje, zemlje srednje Europe, Francuzi surađuju s Nijemcima… U pragmatičnoj sferi se to prirodno nametne. Koprodukcije su jako dobre, pogotovo u regiji, jer šire bazu ljudi s kojima možete raditi. Naše zemlje su vrlo male i u nekom određenom sektoru možda niste našli osobu koja je idealna za taj posao ili s kojom se možete idealno sporazumjeti u svojoj državi. Na širem prostoru je puno veći izbor odličnih autora, potencijalnih suradnika. S druge strane, zahvaljujući regionalnim festivalima i zajedničkim radionicama, dobar dio nas se jako dobro poznaje i komunicira. Ostvaruje se kreativna razmjena ljudi i energije, i to je ono što bih rekao da je najvrjednije. Treći faktor je novac, jer su koprodukcije nužne za pokrivanje budžeta. Kad bismo dalje išli u pragmatiku, mogli bismo reći i da su ljudi iz balkanske regije jeftiniji nego Skandinavci. Mislim da će koprodukcija u budućnosti biti i više i da je europska suradnja budućnost, a regionalna suradnja unutar europske će uvijek biti pragmatična, jer nas veže puno toga, od jezika, kulture do zemljopisne blizine.

Filmska kritika, danas, utočište uglavnom nalazi na internetu, ali novih kritičkih glasova u regionu ne manjka. Kako gledaš na današnju kritiku u Srbiji i Hrvatskoj? Čitaš li kritike svojih filmova?

Čitam kritike svojih filmova. Dapače, vrlo me zanimaju različiti pogledi na moj film, učitavanja i doživljaji. Što se tiče filmske kritike, mislim da je stanje dobro. Osobno mi se sviđa demokratizacija koja je došla s internetom, jer mislim da se pojavljuje veliki broj mlađih kritičara i užasno pametnih ljudi. Dok se kritika vezivala većinom za tiskana izdanja, imali ste dvije, tri dnevne bitne novine koje su objavljivale kritike. Dolaze mlade generacije, za koje bih čak rekao da su puno obrazovanije od starijih, jer su ipak odgojene u novo doba, putuju puno po festivalima, aktivnije su i filmovi i festivali su im dostupniji. Kritika je nedjeljiv dio industrije, da se o filmovima piše, čita, diskutira, a posebno da se to radi na dublji način. To je manje bitno za filmove koji su čista zabava. Njima je važnije da su u tiražnim medijima. Ali je jako bitno za umjetničkije filmove koji imaju intenciju otvoriti dublje teme, ne idu na masovnu publiku i klasične prvoloptaške emocije i stil, jer naša publika voli razmišljati, čitati, diskutirati.

 

NASLOVNA FOTOGRAFIJA: Dario Hacek