Maja Miloš je jedno od najvažnijih imena nove generacije srpskih filmskih autora. Njen debitantski film „Klip“ (2012) nagrađen je, između ostalog, i glavnom nagradom na 41. izdanju Festivala u Roterdamu (International Film Festival Rotterdam). Smeli rediteljski izraz kojim je Maja Miloš progovorila o srpskoj stvarnosti je umnogome promenio sliku domaće kinematografije. Ona je jedna od prvih i, nažalost, još uvek retkih autorki srpskog filma, koja svojim rediteljskim rukopisom donosi drugačiji pogled domaćoj kinematografiji uvodeći vrlo specifičnu žensku perspektivu na naše društvo. 

Pre svega, čestitam na lepim vestima sa konkursa Hrvatskog audio-vizuelnog centra i podršci koju si dobila na njihovom fondu. Šta u ovom trenutku možeš da nam kažeš o svom novom filmu „Pukotina u ledu“? Kako je nastajao ovaj scenario? U kojoj si trenutno fazi priprema? Šta za tebe znači ovaj film?

Film „Pukotina u ledu“ je savremena bajka koja se bavi pitanjima ljubavi, seksualnosti i samoprihvatanja u surovom materijalističkom svetu punom prenaglašene ambicioznosti. Film prati klizačicu Mariju koja zbog finansijskih problema ulazi u svet u kome su žene seksualizovane i eksploatisane. Želim da istražim kako humanističke poruke bajki funkcionišu u savremenom svetu. Proces pisanja scenarija je bio dug, pre svega, zbog istraživanja koje sam radila – počev od strukture, antropoloških i psiholoških tumačenja bajki do istraživanja različitih „svetova“ kojima se film bavi. Pošto smo učestvovali na Torino Film Lab-u i Atelier-u pri Filmskom festivalu u Kanu, imala sam priliku da čujem mišljenja ljudi koje veoma cenim, koji su iz različitih delova sveta i tako steknem utisak o univerzalnosti scenarija koji sam želela da postavim veoma autentično i lokalno, a da se upravo iz toga dobije univerzalnost. Takođe, posmatrajući scenario kao polaznu osnovu za film, kada sam ušla u fazu pripreme filma, sada iz rediteljske vizure, kada sam ustvari duboko uronila u film, vraćala sam se na scenario i menjala ga. To je u stvari za mene sve proces stvaranja filma jer pišem scenario i režiram tako da već tokom pisanja razmišljam o rediteljskim rešenjima. Ja sam rediteljka koja piše scenarije za svoje filmove i zbog toga imam osećaj da i scenario posmatram iz rediteljske vizure.

Svuda je teško probiti se do debitantskog dugometražnog filma, a naročito u Srbiji. Kakvo je bilo tvoje iskustvo sa snimanjem „Klipa“? Ipak, ređe se priča o tome kako se nakon prvog filma izboriti i za drugi, koji ćeš sada izvesno snimati uskoro. Šta se za tebe kao autorku razlikuje u pristupu tvom prvom, a sada drugom filmu?

Mislim da je teško snimiti film u kojoj god da je neko fazi karijere. To se naročito odnosi na filmove čijim autorima je duboko stalo do tog filma, koji žive za njega i koji imaju osećaj da upravo taj i takav film mora da nastane. U odnosu na „Klip“ je drugačije to što sam se ja, naravno, promenila, kao prirodan proces sazrevanja, tako da je moj odnos prema filmu i svetu koji želim da stvorim utoliko drugačiji. „Pukotina u ledu“ je sa jedne strane moje dalje istraživanje realnosti na filmu sa dodatnim razmišljanjem o poetičnosti i simbolici bajki. To je film potpuno drugačije strukture, postavke likova i opsega društvene stratifikacije tako da je i moj rediteljski pristup drugačiji u odnosu na „Klip“.

Već nekoliko godina predaješ kao asistentkinja na Katedri za filmsku i televizijsku režiju na Fakultetu dramskih umetnosti. Kako je pedagoško iskustvo uticalo na tvoj rediteljski razvoj?

Rad sa studentima mi, pre svega, pruža veliku sreću i zadovoljstvo kroz svakodnevno razmišljanje o filmu i rediteljskom pritupu. Strast sa kojima studenti rade svoje filmove me ispunjava dodatnom energijom. U razgovoru sa njima se trudim da budem veoma otvorena, da pomognem u artikulaciji tih uzbudljivih, novih, još neotkrivenih rediteljskih svetova i da im, pre svega, budem podrška da se osećaju slobodnim da maštaju. Mislim da sve to utiče i na moj rediteljski razvoj.

„Klip“ je u svom središtu imao snažnu protagonistkinju, što je izuzetno retko za srpski film. Lik Jasne, koji je odigrala Isidora Simijonović je veliki iskorak za poziciju ženskih likova u domaćem filmu. Kako ti gledaš na poziciju protagonistkinje u srpskom a kako u svetskom filmu?

Mnogo je više muškaraca reditelja i očekivano je da time dobijamo više filmova iz muške vizure, koji se bave problemima muških protagonista. Takođe, naravno da imamo muškarce reditelje koji se bave ženama sa dubokim razumevanjem (Antonioni, Bergman, Fazbinder…). Problem postoji kada su ženski likovi svedeni isključivo na funkciju. Kada vidim da ženski likovi, koji su devojke ili žene protagonisti, služe samo da pokažu kako oni upražnjavaju seks i da u tumačenju problema protagoniste isključimo taj aspekt, ne vidim razlog zašto nisu postavljeni kao kompleksniji likovi. Sa druge strane, u Srbiji je sve više rediteljki koje snimaju filmove, koje studiraju režiju i donose nove vizure kinematografiji, što mislim da je važno. Izbor da moji filmovi imaju žene protagoniste nije planski, već potiče iz mojih interesovanja.

Da li čitaš filmske kritike svojih filmova i koliko one utiču na tebe kao autora? Kako vidiš poziciju filmske kritike danas u kontekstu branše a kako u kontekstu običnih gledalaca?

Kritike filmova čitam povremeno. Mislim da je ona važna, kako za esnaf tako i za gledaoce. Ona u najboljem slučaju služi edukaciji gledalaca i podstiče interesovanje za filmsku umetnost, dok za autore donosi analizu i tumačenja filma pa, samim time, može da navede na dodatno razmišljanje. Volela bih da ima više kritika.

Već je tvoj debitantski film nosio upečatljiv stil i rediteljski rukopis. Da li misliš da je pronalaženje sopstvenog autorskog glasa proces koji traje ili je to nešto što se desi autoru? Šta misliš da je u današnjici važno za opstanak filmskih autora i autorki?

Mislim da se autorski glas traži ceo život. Naš pogled na svet i film se menja kako se mi menjamo i potreba da dalje istražujemo dovodi do razvoja rediteljskog rukopisa. Zbog toga je veoma važan autorski kontinuitet o kome bi trebalo više da se razmišlja i koji bi trebalo više da se podstiče.

Rad sa glumcima mi je veoma važan i probe su trenutak kada nešto što je do tada bio scenario postaje film. Otvorenost i direktnost su mi dragocene u tom procesu kao i poverenje koje zajedno gradimo. U procesu proba želim da stvorimo osećaj da se igramo, da imamo slobodu da probamo, grešimo, time upoznajemo sve više te likove, zajedno ih volimo, srećni smo sa njima, patimo sa njima i da iz toga proizađe artikulacija glumačkog izraza.