Za okosnicu svog prvog dugometražnog dokumentarca, slovenačka rediteljka Marija Zidar (1976) odabrala je sukob dve porodice u brdima severne Albanije. „Pomirenje“, koprodukcija Slovenije, Srbije, Crne Gore i Kosova* nedavno prikazana na Međunarodnom festivalu dokumentarnog filma Beldoks (Beldocs), prati proces pomirenja nakon ubistva osamnaestogodišnje Gjiste u regiji u kojoj se neke porodice još uvek pridržavaju srednjovekovnog kodeksa Kanuna i običajnog prava na krvnu osvetu. Film već ima zapažen festivalski život i nekoliko odličja, među kojima je nagrada za najbolji dokumentarni film sa Balkana na prizrenskom Dokufestu.

U jednom razgovoru kažeš da si se teme Kanuna dotakla jer smatraš da do sada nije obrađena na pravi način, već prevashodno prikazana kao plemenski običaj primitivnih ljudi, i to kroz zapadnjačku vizuru. Kakve si nijanse filmom „Pomirenje“ želela da doneseš temi?

Za mene ovo nije film o krvnoj osveti, već o jednom sukobu, i da biste ga ispratili, zaboravite sve što ste čuli o ovoj pojavi jer se često radi o pogrešnim tumačenjima. Film prikazuje oca i majku rastrzane između tri različita sistema vrednosti i pod pritiskom da oproste. Osamnaestogodišnja devojka je ubijena u sukobu, ubica je u zatvoru, ali njegova porodica ipak pokušava da dobije, shodno Kanunu, javnu oprost od njenog oca, koji kao Hrišćanin odbacuje Kanun, dok moderni predsednik jedne „NVO za pomirenje“ iz Tirane sa svojom vlastitom agendom pokušava da posreduje između njih, služeći se čas verskim argumentima, čas Kanunom. U priču se uključuje i hrišćanski episkop. Radi se o dugogodišnjem sukobu čiji koreni sežu u vreme komunizma, a ne u neku „krvnu osvetu“ iz prošlosti. Situacija je vrlo složena i protivrečna.

Do sada nikada nije snimljeno šta se zaista zbiva iza zatvorenih vrata u takvim slučajevima u današnjoj Albaniji, u kojima odlučuju samo muškarci, niti su do sada prikazane sve strane priče. Film pokazuje kako su na ljudskom, ličnom planu ove situacije složene i protivrečne za ljude koji su u njih uključeni.

Dr Martin Berišaj, univerzitetski profesor koji živi u Ljubljani, rekao mi je 2013. da je ova tema obrađena hiljadu puta, ali nikad na pravi način. Njegova izjava me je zaintrigirala pa sam počela da istražujem. Za mene je to, na širem društvenom planu, priča o zemlji u tranziciji gde se različiti sistemi vrednosti još uvek sukobljavaju na određenim mestima. Državnom ustavnom zakonu se retko veruje zbog korupcije, dok su nakon pada komunističke diktature stari sistemi vrednosti, vera i stari zakoni, koji su bili izbrisani tokom komunizma, oživljeni nakon 50 godina, ali kroz nova tumačenja, a ponekad čak i zloupotrebu.

U Albaniji se povratak starih sistema vrednosti desio u jednoj vrlo specifičnoj situaciji 1990-ih, kada se jedan veliki sistem urušio, nova demokratska vlada pala zajedno sa velikim brojem Poncijevih prevara, a zemlja se našla na ivici građanskog rada. A put ka tranziciji je dug.

Ova situacija, koja još uvek opstaje u određenim krajevima, mi se učinila veoma relevantnom za današnje vreme. Populistička ekstremna desnica širom Evrope nudi nešto slično – povratak starim sistemima vrednosti kao rešenje za savremene probleme: verski poglavari u javnosti se pojavljuju rame uz rame sa državnicima, reinterpretira se „slavna“ nacionalna prošlost, vraćaju se takozvane „tradicionalne vrednosti“ zajedno sa neopatrijarhalnim i nude se obespravljenim masama, koje se osećaju izdanim od strane države i vladavine prava. Društveni konsensuz o zajedničkim sistemima vrednosti se urušio.

Tokom pet godina, koliko je trajalo snimanje, provela si dosta vremena sa meštanima. Kako su i zašto prihvatili da slovenačka rediteljka snima film o tako osetljivoj temi u planinama na severu Albanije? Kakav si odnos imala sa porodicama?

Na lokacijama smo bili samo Latif Hasoli, kosovski direktor fotografije albanskog porekla, i ja. Nakon što smo proveli dovoljno vremena sa porodicama i pokazali im da želimo da razumemo njihovu situaciju i da saosećamo sa njima, toplo su nas prihvatili. Kao reditelj, niste samo posmatrač, već i ljudsko biće. Sve vreme sam se trudila da se stavim na njihovo mesto i ponašam se u skladu sa tim: kako bih se osećala da smo ja ili moja porodica u takvoj situaciji? Ovo je film o sukobu, anatomiji sukoba, a to je univerzalna tema, prisutna u svakoj porodici i svakom društvu. Ako ste tu, nešto morate da osetite, a vaš zadatak je da publici prenesete ta osećanja i iskustva.

„Mikpritja“ ili gostoprimstvo, doček gostiju, takođe je jedna od četiri ključne tradicionalne albanske vrednosti. Osim toga, obe strane moje porodice poreklom su iz ruralnih krajeva, pa nisam baš bila na potpuno nepoznatom terenu.

Što se tiče mog pola, na mnogo više skepticizma sam naišla kod kuće, u Sloveniji, gde su mi čak sugerisali da kao žena-rediteljka neću uspeti da snimim ovaj film. Moram pak da napomenem da moj producent nikada nije izrazio tu i takvu sumnju. Naravno, bilo je teško i bolno prisustvovati tako očitom isključivanju žena, ali sa druge strane mi je možda bilo i teže da se sa tim suočim kod kuće jer gde to još uvek postoji, samo diskretnije, prikrivenije.

Posebno je upečatljiva scena u kojoj Gezim i Pjeter raspravljaju da li je najviši zakon Kanun ili hrišćanska dogma. Iako je krivac za ubistvo Gezimove ćerke u zatvoru, stiče se utisak da su u takvom okruženju jedini načini da se zaista izbori sa gubitkom krvna osveta i hrišćanska sublimacija?

Film pokazuje ljudsku stranu priče, svaka strana daje svoje viđenje događaja ili razloga za ubistvo devojke, i svoje zahteve, ali pokazuje i zašto je porodici tako teško da oprosti. Otac ne kuje osvetu niti daje naloge svojim sinovima. Njemu je bilo teško da oprosti onako kako se to od njega tražilo. Po Kanunu, oprost znači pomirenje a dve strane postaju bliže nego da su u srodstvu. Da li je emocionalno pomirenje između dva tabora moguće bez iskrenog pokajanja i griže savesti?

Kada govorimo o praštanju u modernom smislu reči, često se misli na to „da se pređe preko stvari“, da se usredsredimo na svoj život i prestanemo da tražimo da se obznani šteta koja nam je učinjena. To je teško kada vam je dotična osoba i dalje sused jer vas to svakodnevno podseća na ono što se desilo. Incidenti ne moraju da budu planirani ili deo rituala, ponekad se, kao i na bilo kom drugom mestu, desi da tenzija eskalira. Takvi sukobi – nepriznati zločini iz prošlosti i usnule tenzije – veoma su rasprostranjeni u čitavom našem regionu.

„Pomirenje“ se, kako i naslov sugeriše, fokusira na proces pomirenja, ne zauzimajući strane i ne kopajući po prošlosti. U filmu otac Gjiste diktira uslove (pokajnička molitva, odbija novac itd.), a jedan od posrednika je i Katolička crkva. Da li je zapravo čitava procedura jasno kodifikovana ili varira od slučaja do slučaja?

Nekada je bila kodifikovana, pravila i propisi pomirenja ili osvete su bili vrlo precizni, i toliko strogi da je u veoma zatvorenim zajednicama nekad bilo potrebno da prođu čitave generacije da bi došlo do osvete. Ali je Enver Hodža tokom skoro pola veka iskorenio i tradiciju i religiju. Nema kontinuiteta između prošlosti i sadašnjosti. Danas je stanje jako haotično, iz već pomenutih razloga.

Jednom prilikom si izjavila da autorke nisu obavezne da se bave ženskim likovima. Pa ipak, u „Pomirenju“ se oseća tvoja solidarnost sa majkom, koja u patrijarhalnom okruženju nema pravo glasa iako u njoj bujaju bes i tuga. Zašto si se odlučila za ovakav prikaz majke?

Kada smo počeli da predstavljamo film, filmski delatnici su nam zamerili što nije u pitanju „ženska perspektiva“ jer je film previše fokusiran na muške likove, i to uprkos istaknutoj ulozi majke u filmu. Za mene je to bilo vrlo problematično. Tek što je broj rediteljki počeo da raste, a već nas ograničavaju na ono što bi trebalo da bude naša perspektiva. To svakako ne bi trebalo da budu samo ženski likovi. Važan je i drugačiji pogled na muške likove. Situacija i kontekst se previše pojednostavljuju kada se prikaže samo jedna strana. Muški posrednici majku ništa ne pitaju, ali ogroman pritisak je i na ocu kao „glavi porodice“. Ja sam se iznad svega trudila da događaje sagledam iz ugla osobe koja više nije tu: njihove ubijene ćerke i sestre Gjiste.

Koliko je danas u Sloveniji teško snimiti prvi celovečernji film?

Prema statistikama evropskih udruženja audiovizuelnih autora i reditelja (FERA i SAA), u celoj Evropi su honorari dokumentarista najniži, uslovi za rad najprekarniji, razlike u platama među polovima najizraženije, a finansijske naknade nakon izlaska filma je teže ugovoriti nego bilo gde drugde.

Konkurs za debitantske dugometražne filmove Slovenačkog filmskog fonda je od izuzetne važnosti. Takođe, Televizija Slovenija ima konkurs za bioskopske dokumentarce. Iako sam već napisala scenario za par televizijskih dokumentaraca i režirala jedan, filmovi za bioskopsku distribuciju su potpuno drugačiji, izazovniji i zahtevaju godine rada. Morali smo da dokažemo da imamo prikladnu priču i pristup, a direktor fotografije i ja smo na početku uložili vlastiti novac jer smo verovali u priču. Nakon toga smo počeli da radimo sa jakom produkcijskim kućom Vertigo i producentom Danijelom Hočevarom. Međutim, novac smo dobili tek mnogo kasnije, a u prvih par godina veći deo novca je služio da pokrije troškove. Autori stoga moraju da budu posvećeni, da ulože godine rada i budu spremni da isplate kasne.

 

*U zvaničnim dokumentima EEAS-a i Evropske komisije kao što su godišnji izveštaji o Kosovu, Mapa puta za viznu liberalizaciju za Kosovo ili poslednja Strategija proširenja na Zapadni Balkan iza imena Kosova stoji „zvezdica“ koja označava neprejudiciranje statusa u skladu sa Rezolucijom 1244 Saveta bezbednosti UN i mišljenjem Međunarodnog suda pravde

 

NASLOVNA FOTOGRAFIJA: Lenart J. Kučić