Milan Marić je jedan od najperspektivnijih mladih glumaca u Srbiji, koji iza sebe ima zavidnu kako filmsku, tako i pozorišnu karijeru. Nakon filma „Dovlatov“ Alekseja Germana Mlađeg, u kojem se oprobao u glumi van našeg govornog područja, Marić je tumačio Tomu Zdravkovića u filmu čiju režiju potpisuje Zoran Lisinac, a koji je sniman tokom ove godine. Između ostalih, upečatljivu epizodnu ulogu ostvario je i u filmu „Otac“ Srdana Golubovića. U domenu televizijske produkcije tumači centralnu ulogu u seriji „Državni službenik“.

Filmski Centar Srbije je podržao novi projekat Dejana Zečevića u kojem Milan Marić treba da tumači ulogu Marka Kraljevića.

Za Filmoskopiju Milan Marić je govorio o procesu stvaranja uloge stvarnih ličnosti, odnosu prema mitskoj strukturi, kao i glumačkim procesima u različitim formama.

Jedan od većih projekata koji je ove godine realizovan jeste svakako film o Tomi Zdravkoviću u kojem ti tumačiš upravo Zdravkovića. Ovo nije prvi put da tumačiš stvarnu ličnost, već je to bio slučaj sa Sergejem Dovlatovim. Kako pristupaš izgradnji lika kada se radi o stvarnoj ličnosti? Da li ima nešto što povezuje proces stvaranja ove dve uloge? Koliko prostora ostavljaš sebi za lik koji stvaraš a koliko se oslanjaš na činjenice?

Uvek kada igram istorijsku ličnost, rad počinjem time što prikupim i upoznam se sa dokumentarnim materijalom, svedočanstvima i zaostavštinom te osobe. Proučim i epohu, kontekst u kome je osoba živela i stvarala. E onda se distanciram od svega toga i počinjem da gradim nešto svoje. Pokušam da oživim i istaknem, pre svega, one osobine i stanja koji suštinski određuju i objašnjavaju moj lik, tako da ga publika razume, da bude jasno odakle dolaze i iz čega izviru njegova dela, reči i osećanja. Pri tome, vodim računa da budem tačan i istinit, jer znam da će mi samo tada publika verovati.

Na skoro objavljenim rezultatima konkursa Filmskog Centra Srbije, podršku je dobio i novi film Dejana Zečevića „Marko Kraljević“ u kojem ćeš tumačiti glavnu ulogu. Kako se pripremaš za ovu ulogu i šta su glavni izazovi u ovakvoj ulozi?

Ova uloga je velika odgovornost i već sam počeo sa prvim pripremama. Dejan Zečević i Maja Todorović su autori u koje imam veliko poverenje i zato verujem da će „Marko Kraljević“ dati kvalitetan umetnički doprinos razumevanju i tumačenju naše bogate nacionalne istorije, kulture i mitologije. Naravno, opsežne pripreme nam tek predstoje i mnogo im se radujem.

Kad smo kog mitskog na filmu, tu se možemo svakako osvrnuti i na Tomu Zdravkovića, ali i na Dovlatova. Reč je o javnim ličnostima, stvarnim ljudima o kojima, zbog njihove prisutnosti u javnosti postoji mitski sloj narativa vezan za njihove ličnosti. Kod lika Marka Kraljevića to dobija potpuno druge dimenzije jer je reč o ličnosti kroz čije postojanje se, na neki način, provlači mitsko nasleđe naše kulture. Kako tumačiš odnos mitskih narativa i filma kao medija? Šta nam obrada mitskog narativa donosi danas?

Film je izuzetno pogodan medij za obradu mitske tematike, a ti sadržaji su veoma popularni i gledani. O tome svedoči puno primera, pre svega iz međunarodne kinematografije. Verujem da savremeni gledalac ima potrebu da se iz surove svakodnevice otisne u svet mašte, u svet u kome se, za razliku od realnosti u kojoj živimo, jasno razaznaju i razlikuju „dobro“ od „zla“, „pravda“ od „nepravde“, heroji od antiheroja. Vrline su precizno istaknute i vrednosti čvrsto utemeljene. U tom svetu fikcije i najpragmatičniji među nama sebi mogu da dozvole da budu naivni, da navijaju za heroja i veruju u čuda. Kod Marka Kraljevića ima nekoliko izraženih karakteristika, a to govori da je Marko Kraljević mnogo više od mitskog junaka, te da je u njega utkan naš odnos prema nama samima. Prema nama samima.

Kada se radi o Tomi Zdravkoviću i Sergeju Dovlatovu reč je o ljudima koji su stvarali, obojica pisali. A kada je reč o Marku Kraljeviću, on je lik o kojem se pisalo, odnosno on je predmet narodnih pesama. Kako je bilo stvarati likove koji su sami stvarali? Kako gledaš, sa druge strane, na ulazak u lik koji je predmet stvaralaštva?

Za mene je zadatak isti – da oživim ove likove. Naravno, izvori iz kojih crpim saznanja i građu su različiti. Ali sve to je deo procesa mapiranja i izgradnje lika i završava se onog trenutka kada stanem pred kameru i kada prestanem da postojim ja, a ožive Dovlatov, Toma ili Marko Kraljević. Razlika je u tome što sam kod Tome Zdravkovića i Dovlatova mogao da vidim ono što je rezultat njihovih života, emocija, iskustva, a to su kod jednog pesme a kod drugog knjige. Mogao sam u nekoj meri da razumem kako su doživljavali svet. Kod Marka Kraljevića je suprotno, o njemu je građa onakva kako su drugi njega zamišljali i šta je za njih predstavljao – o čemu su zapravo progovarali pišući o Kraljeviću Marku. Tako da će biti poprilično zanimljivo upustiti se u tu avanturu.

U svom dosadašnjem radu imao si prilike da radiš i sa rediteljima izvan granica naše zemlje i da prođeš nekoliko veoma različitih kreativnih procesa. Radio si i sa debitantima i sa iskusnim rediteljima. Šta je ono što tražiš od reditelja u zajedničkom radu? Šta je ono što tražiš u liku kada dobiješ scenario? I na kraju šta je ono što tražiš od sebe kada na nečemu radiš?

Imao sam zaista veliko zadovoljstvo da sarađujem sa vrsnim rediteljima, u zemlji i inostranstvu. Njihovi kreativni postupci su različiti, jer svaki autor ima svoj manir, pristup i stvaralačku viziju, koja je glumcu smernica i okvir koji treba da popuni svojim sadržajem. Zato je stvaranje filma zapravo veoma intimna i lična stvar i zasniva se, pre svega, na poverenju. Da bi glumac iskoračio iz svoje zone komfora u nepoznato, nedokučeno, neistraženo, što može biti veoma bolno i riskantno, potrebno je da veruje reditelju. Što ne znači nužno da reditelj mora sve da zna. Samo ne sme glumca da laže. Meni najviše prija pristup u kojem me reditelji puste da istražujem i da se igram, ali da znam da su oni tu.

Može se reći da stvaraš u punom dijapazonu glumačkog poziva, i u pozorištu, na filmu, ali i na televiziji. Svaki od ovih procesa je drugačiji na mnogo načina i traži prilagođavanje u radu, jer je tvoj posao okrenut ljudima i kontaktu. Kako se razlikuje tvoj unutrašnji glumački proces u različitim formama? Da li neka od ovih formi više odgovara tvom senzibilitetu? Šta poneseš iz rada na filmu a šta iz rada u pozorištu?

Pozorište je moja velika ljubav. U pozorištu sam spoznao glumu, Dadov (Omladinsko pozorište DADOV) je godinama bila moja druga kuća, danas je to Jugoslovensko dramsko pozorište (JDP). Malo sam, onako dečije, opčinjen magijom pozorišta, živog izvođenja, publike u sali, koncentracije, uzdaha, smeha, aplauza… To su momenti našeg kolektivnog izmeštanja u drugu dimenziju, posle kojih telo i duša vibriraju satima. Sada mi pozorište mnogo nedostaje. Za serije i filmove glumački pristup je malo drugačiji, malo intimniji i pruža ti prostor da se minimalnim i najsuptilnijim sredstvima izraziš, a opet i da se igraš sa naglašenijim „pozorišnim“ glumačkim sredstvima i da sve to mešaš. Meni je suštinski mogućnost da se zaigram najdragocenija.

Filmovi se u Srbiji često dele na one koje poštuje kritika i stručna javnost i na one koje voli publika, i ta dva skupa veoma retko imaju zajedničke sadržaoce. Kako ti gledaš na ovu podelu? Kakav uticaj filmska kritika može da ima za život filma? Koliko je važno razvijanje prostora za filmsku kritiku? 

Mislim da je kritika odličan način da se obrazuje opšta publika, da gledaoci nauče šta sve treba i mogu da vide ili očekuju od nekog umetničkog dela, pa da onda to i zahtevaju od autora. S druge strane, mislim da je dobra kritika potrebna i nama koji učestvujemo u stvaranju tih projekata. Mislim da je naša i filmska i pozorišna kritika u jednoj krizi koja već predugo traje. Naravno, ima pojedinaca, ali mislim da nam toga još fali jer kritika može i treba da bude bitan deo jedne kinematografije.