Mina Petrović je mlada, ali već afirmisana montažerka i rediteljka. Na 26. izdanju Festivala autorskog filma (FAF) dodeljena joj je nagrada „Marko Glušac“ namenjena najperspektivnijim mlađim montažerima različitih filmskih formi. „Viktorija 15“ je srednjemetražni dokumentarni film na kojem, pored montaže, Petrović potpisuje i režiju, a ovo ostvarenje premijerno je prikazano na Beldoksu (Međunarodni festival dokumentarnog filma) 2020. godine. Na istom festivalu (iste godine) prikazana su još dva ostvarenja na kojima Mina Petrović potpisuje montažu: „Pripadnost“ Tee Lukač i „Blizanci satkani od sna“ Lee Vahrušev i Seada Šabotića. Za film „Blizanci satkani od sna“ nagrađena je i nagradom za najbolju montažu domaćeg programa 13. izdanja Beldoksa.

Mina, pre svega, čestitam na nagradi koja nosi ime Marka Glušca, jednog od najznačajnijih domaćih montažera. Kakav značaj za tebe nosi ova nagrada? Kako gledaš na autorsko i filmsko nasleđe koje je Marko Glušac ostavio?

Pre svega, hvala puno na čestitkama i ovom intervjuu. Ova nagrada znači više nego ijedna do sad, iz prostog razloga što nosi ime neverovatne ličnosti koja je sa lakoćom pristupala radu na svim filmskim formama i razumevala film, sve njegove tajne i podžanrove. U pitanju je jedna svestrana ličnost, koja je imala talenat da posebno pristupi svakom filmu, bilo da je u pitanju komercijalni-igrani ili pak autorski, dokumentarni, animirani film ili TV serija, te bilo koja audiovizuelna forma. Mislim da je to odlika najtalentovanijih montažera – nepoljuljana kreativnost sa različitim rediteljima i njihovim izrazima. Osim toga, privatno mi je značio i kao mentorska figura koja je uticala na to da se posle srednje škole za dizajn osvrnem ka filmskom stvaralaštvu i upišem filmsku montažu na FDU i na tome sam mu večno zahvalna.

Tvoj dokumentarni film „Viktorija, 15“ je ono što se, bar u formalnom smislu, naziva kompletnim autorskim delom – potpisuješ režiju, montažu i scenario. Kako izgleda proces kada si u projektu uključena u više segmenata kao što je to ovde bio slučaj?

Rad na filmu „Viktorija, 15“ je tekao prirodno, jer sam izabrala temu koja mi je bila vrlo bliska. Od samog nastanka ideje, preko pripreme dokumentacije za konkurs Filmskog centra Srbije (koju sam pripremala sa producentkinjom Ikonijom Jeftić), koji je uključivao, između ostalog, sinopsis, rediteljsku eksplikaciju, trejler, pa preko samog snimanja i do poslednje ruke montaže, preuzela sam sve ključne autorske uloge na sebe, ako naravno izuzmemo direktora fotografije (Neda Mojsilović) i dizajnera zvuka i kompozitora originalne muzike (Luka Ožegović). To je bilo posebno iskustvo iz više razloga. Pre svega, ovo je prvi projekat s kojim sam aplicirala na konkurs, pa zatim i dobila sredstva, tako da je od samog starta moj pristup projektu morao biti profesionalniji i odgovorniji nego na studentskim i no budget projektima iz prošlosti. Osim toga, zahvaljujući posvećenoj i talentovanoj ekipi i otvorenosti protagonistkinje za produktivnu saradnju, kao rezultat smo dobili dokumentarni film koji nije savršen, ali komunicira na nekoliko nivoa sa publikom zainteresovanom za ovakvu tematiku.

Često se kaže da se montažom piše poslednja verzija scenarija. Za kratki igrani film „Oproštaj“, te srednjemetražni dokumentarni film „Viktorija 15“ si, pored montaže i režije, pisala i scenario. Kako se razlikuje pristup u režiji i montaži teksta koji si sama napisala od montaže onoga što je pisao neko drugi? Da li je lakše ili teže montirati film koji si sama pisala?

Teže mi je da objektivno sagledam sopstveni materijal, jer, kao što to često biva, postanete sentimentalno vezani za neke segmente filma koje ste režirali, pa je teže odreći se tih scena, iako nemaju funkciju u filmskoj celini. Ako reditelj ima ambiciju i želju da montira svoj film, verujem da će rezultat biti uspešniji ukoliko ima supervizora, konsultanta ili ko-montažera koji će dopuniti njegove kreativne ideje objektivnijim pristupom materijalu. Meni je u montaži filma „Viktorija, 15“ izuzetno pomogla koleginica Sofija Budimir, a zatim i cela ekipa, kada smo organizovali kontrolne projekcije. Što se tiče filmova drugih reditelja, svakoj ideji i svakom novom reditelju i njegovom filmskom izrazu se treba prilagoditi na taj način da shvatimo njihovu viziju, ali ostati nepristrasan prema materijalu kako bi iz njega izvukli pun potencijal.

U filmu „Viktorija, 15“ otvaraš temu mlade žene, devojke, koja je bubnjarka iz Smederava i pratiš je na njenom putu na Island. Ovaj film je duboko emotivan i suptilan u svom prikazu sazrevanja devojke koja ide za svojim snovima. Kako je izgledao rediteljski rad sa glavnom junakinjom?

Viktorija pripada mladoj generaciji koja je odrastala uz internet i kamere, tako da mislim da je njoj snimanje filma došlo prirodno, iako je iza kamere bila filmska ekipa. Mislim da smo svi međusobno, pa i sa njom, razvili i neki prijateljski odnos koji nadmašuje profesionalni. Viktorija je, pre svega, vrlo ekstrovertna i socijalna, otvorena za saradnju i druženje, osim sviranja je zanimaju i druge grane umetnosti kao što su crtanje, slikanje i fotografija… U pitanju je umetnički senzibilitet, koji mi je lično blizak i koji sam i ja negovala u njenim i kasnijim godinama života. Želela sam da ispratim jedan, naizgled, običan letnji raspust u životu petnaestogodišnjakinje iz Smedereva, a život (i naravno Rok kamp za devojčice) nam je servirao taj divni dramski obrt u kojem ona uspeva da ode po prvi put u inostranstvo, baš na magičan i bajkoviti Island i učestvuje na muzičkoj radionici, radeći ono što najviše voli.

Kao autorka, već sada, temeljno formiraš svoj rukopis na nekoliko različitih polja. Kakvu poziciju misliš da žene autorke zauzimaju u filmskoj industriji u Srbiji? Kako gledaš na žensko autorstvo u svetskoj kinematografiji?

Primećujem da žena-autorki u domaćoj kinematografiji ima daleko manje od kolega reditelja. Verujem da je to posledica nekih prošlih vremena, u kojima je bilo jasno određeno koje poslove na filmu rade žene, a koje muškarci. To se naravno iz generacije u generaciju menja, što smatram prirodnim uzročno-posledičnim tokom i mislim da se stvari odvijaju u pozitivnom pravcu. Moj najveći uzor u poslu je Jelena Maksimović, montažerka i rediteljka koja postaje veliko ime na evropskoj sceni autorskog filma. Veoma volim kratke filmove Jelene Gavrilović, koja se na jedan podesan način bavi temama sazrevanja i emancipacije žena u društvu. Radujem se njenoj novoj seriji „Kljun“ koja je trenutno u postprodukciji (režiju potpisuje sa kolegom Urošem Tomićem). Tu je i Maja Novaković, koja je postigla neverovatan uspeh sa svojim kratkim filmom „A sad se spušta veče“, potpuno nestvaran uspeh, uzevši u obzir da je sa prvim kratkim dokumentarnim filmom, maltene, došla do nominacije za Oskara, uz pregršt nagrada i festivalskih prikazivanja širom sveta. Ova godina nam donosi i dva važna filma „Pejzaži otpora“ Marte Popivode i „Kelti“ Milice Tomović, koji su bili prikazani na festivalu u Roterdamu, odnosno Berlinu. Pomenula bih još jednu koleginicu iz branše, koju lično ne poznajem, ali smatram da je postala bitna figura u domaćoj kinematografiji. Bez želje da svojom izjavom ikoga osudim, jer nemam prava na to, smatram da je dokumentarni film Danijele Štajnfeld „Zaceli me“ početak novog načina razmišljanja i razbijanja stigme oko seksualnog nasilja u našem društvu. O teškim temama i iskustvima mora da se priča, kako bi se traume zacelile i kako bismo poručili drugima da imaju podršku i da nisu sami. Smatram da film kao audiovizuelno umetničko delo ima veliku moć da podrži tako jednu humanu inicijativu, kao i da pomogne autoru, ili u ovom slučaju, autorki da započne sopstveni proces zaceljenja.

Kao rediteljka, ali i montažerka, osim dokumentarnom bavila si se i igranom formom. Kako se razlikuje proces montaže kada se radi o igranim filmovima u odnosu na dokumentarne? Kako se razlikuje tvoj proces kao rediteljke u jednoj, a kako u drugoj formi? Da li ti je neka od ove dve forme bliža?

Spletom okolnosti, u dosadašnjem iskustvu sam više baratala dokumentarnim nego igranim materijalom. Međutim, smatram da nije sve tako crno i belo i da postoje rediteljski postupci koji se koriste i u igranom i u dokumentarnom filmu, kao i hibridni pristup. Uprošćenije gledano, igrani film je na neki način „skiciran“ u scenariju i knjizi snimanja, pa je u montaži jasnije kojim putem ići, dok su neki dokumentarni filmovi manje pripremljeni u predprodukciji i dešavalo mi se da film „tražim“ tek u montaži. Obe varijante su mi zanimljive, jer u svakom slučaju treba iskazati neku vrstu i dozu kreativnosti.

Kako gledaš na filmsku kritiku danas? Kakvo mesto kritika zauzima kod autora, a kakvo kod gledalaca? Kako ti posmatraš filmsku kritiku?

Filmska kritika mora da bude potkovana znanjem iz istorije i teorije filma. Kvalitetni kritičari sa lakoćom skaču iz epohe u epohu, prave paralele i mostove između savremenog filma i istorije filma. Dobra kritika mora posedovati lucidnost, angažovanost i aktuelnost. Što se mojih dela tiče, lično sam uvek spremna na negativnu kritiku, ukoliko je bazirana na detaljnoj, a ne površnoj analizi. Mislim da je kritika bitna i kao kontrolišući faktor i da ne treba previše podilaziti autorima.

Na Fakultetu dramskih umetnosti si diplomirala montažu. Bogatstvo studiranja na tom fakultetu je što imaš priliku da sarađuješ sa kolegama i budeš na taj način upućen u njihove kreativne procese. Kada i kako si počela da se interesuješ za scenario i režiju? Da li bi izdvojila neke saradnje koje su za tebe bile značajne?

Na trećoj godini studija smo imali vežbu „Dijaloška scena“ kod prof. Snežane Ivanović i tada sam prvi put morala sama da napišem i režiram kratki film. Tako je nastao film „Deo duše“. Kao i svaki prvi film, ima svoje mane i nedostatke, ali mi je puno značio za dalje stvaralaštvo. Ponosna sam na saradnje sa Teom Lukač (lirski dokumentarni film „Pripadnos“t), Seadom Šabotićem i Leom Vahrušev (dokumentarni film „Blizanci satkani od sna“), Markom Grba Singhom (kratki film „Tesaurus“ i dugometražni dokumentarac „Rampart“ na kojem još uvek radimo). Tu je i kratki film „Prokop“, Danila Stanimirovića, jednog od najzanimljivih autora mlađe generacije. U planu je i nekoliko novih projekata kojima se jako radujem.

 

NASLOVNA FOTOGRAFIJA: Neda Mojsilović