Da bar neki od ovdašnjih kritičara i filmologa poput „filmskog entuzijaste“ Nikole Gocića (Niš, 1980.) gledaju više od 1000 filmova godišnje i svakodnevno i posvećeno o njima objavljuju tekstove, pisanje o filmu zasigurno bi se, barem za nekoliko pedalja, pomerilo sa margine. Osim što stoji iza zavidne dvanaestogodišnje arhive bloga NGboo Art, ovaj diplomirani arhitekta, autor stripova i kolaža pisao je i za portale Popboks i Taste of Cinema, te magazin Film Panic (danas, Moving Image Artists). Sarađivao je sa avangardistima i eksperimentatorima iz celog sveta (Ruzbeh Rašidi, Martin Del Karpio, Peter Lihter), a stripove i kolaže izlagao u Srbiji i Švajcarskoj. Ko-selektor Međunarodnog festivala eksperimentalnog filma Kinoskop, Nikola Gocić režirao je i više kratkih kolažnih filmova. Osim toga, na njegovim kolažima nemački kompozitor i režiser Martin Gerik zasnovao je filmove „Once I Passed“ (2022) i „Otonashi“ (Bezvučnost, 2021), koji je obišao više od 80 festivala širom sveta.

U tekstovima se baviš izuzetno širokom paletom filmova, praktično svih rodova, žanrova, pravaca, epoha i zemalja porekla. Ako je filmofilija conditio sine qua non za ozbiljan kritičarski rad, kako se razvijala tvoja strast prema filmu?

Kao dečak, najviše sam uživao u fantazijama, kako animiranim, tako i igranim, i rado se sećam sovjetskih adaptacija bajki poput „Purpurnog cveta“ (1952) i „Zlatnog ključića“ (1939), ali i ostvarenja sa engleskog govornog područja, kao što su, recimo, „Tajna mača“ (1985), „Legenda“ (1985), „Lavirint“ (1986) i „Vilou“ (1988). U tinejdžerskim danima, na mom repertoaru su se našli „Borba Titana“ (1981), „Konan varvarin (i uništitelj)“ (1982, 1984), „Gospodar zveri“ (1982), „Crvena Sonja“ (1985), i posebno dragi „Vatra i led“ (1983) koji je zacementirao moju ljubav prema animaciji nastaloj primenom rotoskopije. Iako u to vreme nisam bio upućen u imena režisera, svideli su mi se radovi Tima Bartona, od „Edvarda Makazorukog“ (1990) do „Uspavane doline“ (1990), ali i Džona Karpentera – „Velike nevolje u maloj Kini“ (1986) i „Oni žive“ (1988). A kad već spominjem Karpentera, valjalo bi da se osvrnem i na svoje interesovanje za horor koje se vrlo verovatno probudilo zahvaljujući fantastici. Najsnažniji utisak na mene su ostavili kultni naslovi „Osmi putnik“ (1979), „Stvor“ (1982), „Strah u Ulici brestova“ (1984) i „Muva“ (1986), a nekoliko godina kasnije i japanski serijal „Ringu“ (1998). Naravno, kao i mnogi klinci iz moje generacije, voleo sam „Gremline“ (1984), „Gunise“ (1985), „Odred protiv čudovišta“ (1987), trilogije „Indijana Džons“  (1981-1989) i „Povratak u Budućnost“ (1985-1990), „Terminatora“ (od 1984), „Predatora“ (1987), „Trkača“ (1981), „Totalni opoziv“ (1990), a pošto se ovaj nalet nostalgije pretvara u nabrajanje naučno-fantastičnih akcijaša sa Arnoldom Švarcenegerom u glavnoj ulozi, spomenuću i Žan-Kloda van Dama kao drugog po redu akcionog heroja mog detinjstva. Iz istog perioda bih izdvojio i komediju „Nemoj reći mami, kod kuće smo sami“ (1991) i savremenu adaptaciju Pepeljuge, „If the Shoe Fits“ (1990), koje zauzimaju posebno mesto u mom srcu (šifra: modni dizajn kao hobi) i kojima se i dan-danas vraćam…

Međutim, filmu kao umetnosti sam se posvetio tek tokom (a još intenzivnije nakon) studija kada sam po preporuci prijateljice odgledao (i zaljubio se u) „Izgubljeni autoput“ (tada nesrećno preveden kao „Hotel izgubljenih duša“, 1997) Dejvida Linča čije se ime i dalje kotira vrlo visoko na mojoj listi omiljenih reditelja. Njegova filmografija me je inspirisala da krenem u potragu za bizarnijim filmovima i tako sam „otkrio“ Šuđija Terajamu, Tošija Macumotoa, Alehandra Hodorovskog (uz njega i Fernanda Arabala i Rafaela Korkidija), Takašija Mikea, Šinju Cukamotoa, Gaja Madina, Sergeja Paradžanova, Renea Lalua, Jana Švankmajera, Leha Majevskog, Maju Deren, Antoanetu Angelidi i mnoge druge, a paralelno sve dublje zalazio u svet animea i gledao remek-dela velikana kao što su Bergman, Felini, Tarkovski i Kjubrik. Prvobitno sam pisao na specijalizovanim forumima, a od 2009. i na svom blogu NGboo Art, gde sam pored tekstova o filmovima objavljivao i kratke priče, crteže i stripove. Ne bih to nazvao „ozbiljnim kritičarskim radom“, budući da sam istovremeno (nažalost, bez uspeha) pokušavao da stupim u radni odnos, ali su vremenom moji tekstovi pobrali simpatije drugih filmofila, a čitalačka publika se proširila kada sam se osmelio da pišem na engleskom, pa mi je bilo teško da se zaustavim. Za portal Taste of Cinema sam priredio 30 članaka koji su naišli na prilično dobre reakcije i tako stupio u kontakt sa brojnim aktivnim underground umetnicima, što je za posledicu imalo širenje filmskih vidika. Godine 2017. počelo je upoznavanje sa opusom Ruzbeha Rašidija, osnivača Experimental Film Society-ja, koji me je angažovao da napišem esej o njegovim „epskim“ eksperimentima „Trailers“ i „Ten Years in the Sun“, a već naredne godine se rodilo i prijateljstvo, kada sam ovog plodnog režisera i lično upoznao u Sarajevu, gde je prikazan njegov najpristupačniji dugometražni film „Phantom Islands“.

Po tvojoj evidenciji, u 2021. godini gledao si oko 800 kratkih i preko 460 dugih filmova. Šta se tako obimnim gledanjem gubi, šta dobija? Kako se ne izgubiti u tom moru filmova? Ili se pak treba izgubiti u neprekidnom protoku slika?

Ove cifre čak i meni zvuče sumanuto… Ali kao neko ko se bavi vizuelnom umetnošću, a inspiraciju pronalazi u pokretnim slikama, gledanje filmova sam prihvatio kao neraskidivi deo svakodnevice. Kvantitet odgledanih naslova utiče na kvalitet gledalačkog iskustva (ne nužno), ali i tekstova koji su u mom slučaju sve sažetiji, ne zato što se filmofilska strast gasi, već zato što imam sve manje vremena (i nerava) za pisanje uz čisto „duhovnu“ nadoknadu. A prednost uvek dajem filmovima u kojima lako mogu da se izgubim, kao u kakvom lucidnom snu.

Budući da prevashodno pišeš na engleskom i sudeći po tvom kritičarskom izrazu, može se pretpostaviti da tvoji osnovni uticaji dolaze upravo sa engleskog govornog područja. Moj utisak je da je nemali broj kritika na engleskom, što u tradicionalnim medijima što na portalima, zasnovan na prepričavanju fabule i deskripciji. Gde se, po tvom mišljenju, danas na internetu mogu pročitati najbolje kritike i eseji na engleskom? Možda na privatnim profilima na društvenim i filmofilskim mrežama i platformama (Facebook, Twitter, Letterboxd, MUBI), nezavisnim blogovima?

Nažalost, i vremena za čitanje imam sve manje, tako da obično „preletim“ preko tuđih tekstova, naročito ako primetim da je fokus na prepričavanju, što se dešava i kritičarima sa ovih prostora… a sigurno sam i ja imao „deskriptivnih“ recenzija. Sa druge strane, akademski pristup ume da bude naporan do te mere da ugasi žeđ za gledanjem filmova, tako da bih radije čitao neku duhovitu tiradu, poetični osvrt ili kreativne recenzije u samo jednoj rečenici. Društvene mreže kao Letterboxd, pa i Facebook, jesu dobar izvor informacija, ukoliko se povežete sa ljudima u čiji ukus imate poverenja, kao što je australijski kritičar Adrijan Martin koji pravi i odlične video-eseje. Već sam u prvom odgovoru spomenuo Taste of Cinema, mada je i u njihovim (mršavo plaćenim) člancima sve više ponavljanja, a preporučio bih Variety u odmerenim dozama.

Pati li kritika u zemljama bivše Jugoslavije od sličnih prepričavalačko-opisnih boljki?

Ne pratim podrobno kritičarsku scenu sa ovih prostora i ne bih nikoga da prozivam, a kao što sam već rekao, dešava se…

Sebe negde nazivaš „film reviewer“, negde „film writer and film critic“. Gde ti situiraš tu tanku i poroznu granicu između ovih engleskih pojmova (ako znamo da su recimo na srpskom i francuskom ustaljeni termini filmski kritičar/critique de cinéma)?

To su titule koje su mi uglavnom nadenuli drugi i hvala im na tome, ali smatram da bih morao da imam duži staž i još hiljade i hiljade ispisanih reči da bih sebe nazvao „filmskim kritičarem“, tako da ću se deklarisati kao „filmski entuzijasta“.

Filmovi nastali od kolaža, kao što su tvoji naslovi i oni na kojima si sarađivao sa drugim autorima (Martin Gerik, Martin Del Karpio), kod nas su svojevrsna niša. Nudi li ovaj specifični vizuelni izraz nešto što druge podvrste eksperimentalnog filma ne nude? I da li je tvoj pristup filmskom prostoru delom određen arhitekturom, koja je tvoje primarno zanimanje?

„Diplomirani inženjer arhitekture“ je zanimanje koje me odavno ne zanima, jer je danas to samo natpis na komadu papira koji su razni plagijatori i falsifikatori obesmislili svojim delovanjem u našem društvu. Uprkos tome, arhitektura jeste donekle uticala na to kako gledam filmove, ali i na kolaže koji su me podstakli da se oprobam kao autor filmova bez kamere. Kolažne animacije postoje već decenijama, ali da budem iskren, nikada nisam razmišljao o tome šta je zapravo to što me je privuklo ovoj tehnici. Možda nekromantski aspekt – prizivanje mrtvih isecanjem delova starih fotografija i ilustracija? Mada, ima u kreiranju kolaža i svojevrsne alhemije…

Prošle godine održano je treće izdanje Međunarodnog festivala analognog eksperimentalnog filma Kinoskop, čiji si jedan od pokretača i selektora. Otkud ideja i entuzijazam za ovakvu manifestaciju? Teži li ona da popuni određeni nedostatak u srpskoj festivalskoj ponudi?

Idejni tvorac Kinoskopa je Marko Milićević, jedan od osnivača filmske laboratorije Kino Pleme i urednik programa Live Soundtrack-a, dešavanja za živo izvođenje (elektronske) muzike uz filmske projekcije. Upoznali smo se 2018, kada je on bio angažovan kao kustos festivala Nepredviđeni u CZKD-u, a ja prihvatio poziv da budem jedan od članova žirija, i već iduće godine predložio je da pokrenemo festival koji bi bio posvećen isključivo ostvarenjima snimljenim na celuloidnoj traci. S obzirom na to da je on i sam bio upućen u proces nastajanja analognih filmova, za njega je Kinoskop bio logični nastavak priče započete Kino Plemenom, a za mene je kustosiranje predstavljalo novi izazov, ali i priliku da nadogradim svoje znanje kada je reč o savremenom eksperimentalnom filmu koji prkosi trendovima u pogledu primenjenih tehnika. Nije bilo naodmet ni to što smo se obojica prethodno povezali sa filmadžijama, tako da smo već u startu imali spreman jedan mali deo selekcije. Odaziv je bio i više nego zadovoljavajuć, tako da smo mogli da sačinimo eklektičan i dinamičan program podeljen u desetak tematskih celina, i ponudimo publici pravo malo bogatstvo izražajnih estetika, od ličnog/dnevničkog filma, preko magijsko-alhemijskih rituala na tragu Keneta Engera do neobičnih dokumentaraca i žanrovskih dekonstrukcija. A na inauguralnom izdanju smo, pored klasičnih projekcija, prikazali i audio-vizuelni performans „Elementarne čestice“ koji je Marko Milićević izveo u saradnji sa mladim umetnikom Aleksandrom Lazarom, kao i izložbu analognih fotografija, a sve u cilju razbijanja ustaljenih festivalskih šablona. Čak i na drugom izdanju koje je zbog pandemijske situacije moralo biti održano online, odnosno putem Vimea, nismo izostavili Live Soundtrack, tako da je nekoliko naslova dobilo novu muzičku pratnju. Godine 2021. ugostili smo i stvaraoce iz inostranstva, među njima i Ruzbeha Rašidija koji je predstavio izbor od nekoliko poglavlja iz svog opsežnog serijala Homo Sapiens Project u revijalnom delu programa, a kvalitet projekcija je značajno podignut zahvaljujući izvrsnim tehničkim uslovima u prostoru Jugoslovenske kinoteke.

Po vašoj veb stranici, reklo bi se da Kinoskop počiva na dobrovoljnom radu. Postoje li izgledi i volja da, uz određene finansije, festival preraste u manifestaciju većih razmera u godinama koje dolaze?

Rad nije baš sasvim dobrovoljan, mada bi „određene finansije“ svakako bile dobro došle, za honorare, smeštaj gostiju, troškove štampanja kataloga i ostalo. Festival već ima pojačanje u kustoskom timu – Ejlu Kovačević, kritičarku i dugogodišnju saradnicu međunarodnog festivala 25 FPS i Aleksandru Dalihou, nekadašnju urednicu Mubi.com i osnivačicu Facebook grupe ExperimentaL CinemA, dok se prerastanje u manifestaciju većih razmera, uz poziranje na crvenom tepihu ili nešto slično, ne bi baš najbolje slagalo sa ekscentričnošću programa i slobodnim duhom Kinoskopa.