Marija Strajnić (1986) je diplomirani arhitekta, fotografkinja, kreatorka brenda „Lovers“, a od nedavno je i rediteljka intimnog i nežnog dokumentarca „Susret“. Razgovarali smo o temi filma, bliskosti, ljubavi, ali i tački u kojoj se spajaju sva njena zanimanja.

„Susret“ je tvoj prvi film i imao je svoju premijeru na ovogodišnjem Beldoksu (Beldocs). Kazala si da si na filmu radila dugi niz godina. Prve romane, filmove, albume – sve to deluje da radimo najduže i da ih najteže puštamo. U kom trenutku si odlučila da pustiš film i shvatiš da je zaista gotov?

Rad na ovom filmu od 36 minuta je, kad se u računicu uzmu i probna snimanja, trajao sigurno pet godina. Taj period je ispresecan raznim avanturama kako bi do filma uopšte došlo; apliciranjem i dobijanjem novca na Konkursu za sufinansiranje kratkometražnih dokumentarnih filmova pri Filmskom centru Srbije, zatim jako šturom komunikacijom sa glavnim glumcem pre samog snimanja, tako da do samog kraja nismo znali da li ćemo ga uopšte naći za snimanje, onda mojom trudnoćom, rođenjem deteta i postporođajnim periodom tokom kog sam potpuno sama montirala film i na kraju smrću našeg glavnog glumca za koju sam saznala malo pre premijere. Ovo sve mi je bilo jako teško da isprocesuiram tokom rada na filmu, posebno što film kao takav uopšte nije oblast kojom sam se ikad bavila i u koju sam zakoračila isključivo jer sam imala veliki poriv da zabeležim ovu priču. Tako da nemam konkretan odgovor na ovo pitanje osim ako mogu da kažem da sam u jednom trenutku naprosto osetila da filmu ne mogu više nikako da doprinesem i da je to to.

Pominjemo Beldoks i projekciju pod otvorenim nebom ispred Muzeja Jugoslavije. Izjavila si da je to bio pravi način za gledanje tog filma. Studirala si arhitekturu, a često se pominje da se moderna arhitektura bazira na čulnosti. Zbog čega je baš taj prostor bio idealan za gledanje „Susreta“ i da li si razmišljala koji je još idealan prostor za gledanje?

Ovaj sam film snimala u izrazito, čak namerno previše krupnom kadru, bilo mi je bitno da pokušam da prodrem u što više pora i intimnih izraza mojih protagonista, a to u njihovom slučaju vrlo uključuje i prirodu, jer su oboje jako povezani sa njom. Skupljaju kamenje, lišće, perje golubova, opalo kestenje sa grana. Takođe su povezani sa vodom i njenim tokovima i raznim obličjima, parom, kapljicama, vodopadima, svetlucanjem Sunca u odblesku. Rekla bih da je to sve dosta čulno i samim tim je na premijeri došlo do izražaja, da ne odem previše u patos, ali ovakva projekcija pod zvezdama mora biti načelno bolja od projekcije pod spuštenim svodom bioskopske sale. Da uprostim koliko mogu: arhitektura bez arhitekture.

Kad smo već kod arhitekture, gde se spajaju arhitektura i film?

Tamo gde se i sve ostalo spaja sa arhitekturom: u Suštini! (smeh) Rekla bih da je svaki film arhitektura, ima svoju formu, svoju strukturu, kao i program. Može se doživeti, ući unutra. To je možda ta čulnost koju si pominjao.

Većinu stvari u filmu si radila sama – režija, priča, čak i montaža – na zvuku je radio Miloš Drndarević, a završnu pesmu Dušan Strajnić Dukat (Stray Dogg). Zašto si se odlučila da do kraja sama izguraš priču?

To nije bila konkretna odluka, više se spontano desilo. Bukvalno sam učila kako se rade različite sfere filma i čini mi se da sam podsvesno želela da zaštitim druge ljude od tog procesa u koji sam se vrlo naivno i megalomanski ubacila. A i sebe da zaštitim od tih drugih ljudi.

Film bi svakako bio neki potpuno drugi film da sam uključila i druge ljude, verovatno i mnogo bolji, ali mislim da bi u tom slučaju ipak izgubio na toj nekoj neposrednosti i autentičnosti koju ima sada jer ga je radio neko ko je i sam deo celog narativa. Pritom, i za ovaj intimni tip dokumentarca bilo je zgodnije da je na samom snimanju dvoje a ne desetoro ljudi.

Nekako se čini da je cela priča oko ovog filma topla. Za saradnike si imala članove porodice, a i priča je izrazito intimna, bavi se platonskom ljubavi između tvoje bake i jednog pesnika, ljubavi koja je jedino u razmeni pisama postojala. Deluje izrazito teško zadržati objektivnost kada se priča priča o ljudima koji su ti tako bliski, a ipak deluje da si uspela u tome…

Hvala ti! Bila sam svesna da je sama priča na vrlo uskoj ivici romantike sa koje lako može da se sklizne u zamke klišea i sladunjavosti tako da sam se trudila da što manje dodatno romantizujem i da pokušam da se ne mešam direktno u poetiku filma i da samo prenesem činjenice. Možda je to uticalo na utisak o objektivnosti, mada sam i radila na tome da apstrahujem da se radi o mojoj baki tokom montaže, baš da ne bih nešto bitno izostavila što je bitno za film.

Takva vrsta ljubavi, koja postoji samo u pismima je nešto što uvek vezujemo za neko davno prošlo vreme. Ali to je način na koji mi i danas funkcionišemo, verovatno više nego ikad. Toliko je veza koje postoje samo u četu, na društvenim mrežama, a traju godinama. U umetnosti je to često predstavljeno kao otuđenje, kao nedostatak intime. U čemu je razlika između pisama onda i dopisivanja danas i da li nama zaista nedostaje bliskost?

Mislim da bliskost ne nedostaje, ja ne verujem u te priče o otuđenju modernog doba, mislim da se samo menja medij, možda brzina, kao i načini povezivanja. Zapravo nekad pomislim da je tehnologija toliko uznapredovala da nam omogućava više nego ikad da idemo u dubinu nas samih, kao neka protivteža, neki balans sa svim tim tehnološkim napretkom. Čoveku zanedostaje organsko i sam sebi zanedostaje.

Istina je da za pisanje pisama nekom treba mnogo više strpljenja nego za pisanje mejla ili za razgovor telefonom, ali sigurna sam da ne znači da treba imati više ljubavi. Ljubav je apsolut, tako da ne može da se suštinski menja iz epohe u epohu.

Posle prvog filma, teško je ne govoriti o drugom. Imaš svoj brend „Lovers“, baviš se raznim projektima, da li možemo očekivati da ćeš se opet upustiti u pravljenje filma i koja je to tema koja te sada okupira?

Joj, valjalo bi napraviti nešto ponovo ali sa ovim novim stečenim znanjima. A moja tema je kao i uvek, jedna jedina – ljubav!

 

Naslovna fotografija: Tijana Vitomir