Kritika filma Savršeni dani

NASLOV: Savršeni dani (Perfect Days) / REŽIJA: Vim Venders / SCENARIO: Takuma Takasaki, Vim Venders / ULOGE: Kodži Jakušo, Tokio Emoto, Arisa Nakano  / TRAJANJE: 123’ / DRŽAVA: Japan, Nemačka / GODINA: 2023.

Da li je moguće voleti život na koji smo osuđeni? Postoji li skrivena elegancija u načinu na koji se vrše uobičajene, isprazne radnje, iz kojih može da ispliva ono što se naziva umetnošću življenja? Japansko-nemačka koprodukcija Savršeni dani, pod rediteljskom palicom maestra Vima Vendersa, prati putanju „usporenog“ lika čija se načela u velikoj meri suprotstavljaju užurbanoj savremenosti. Glavna uloga japanskom glumcu Kodžiju Jakušou donela je nagradu za najbolju mušku ulogu u Kanu 2023. godine, a srpska publika prvu priliku da se susretne sa ovim ostvarenjem imala je na Festivalu evropskog filma Palić.

Film oslikava svakodnevnicu Hirajame, higijeničara iz Tokija koji sa hirurškom preciznošću i admirabilnom posvećenošću izvršava posao čišćenja javnih toaleta u gradu. Ujednačenim i simetričnim protokom vremena gde pokreti kamere intuitivno titraju zajedno sa pogledom glavnog lika, reditelj uvodi gledaoca u vremensku kapsulu u kojoj Hirajama životari. Svoje vožnje do posla provodi slušajući kasete – još uvek nerasprostranjeni antikvitet u odnosu na sad već iznimno popularne gramofonske ploče.

U dijegetskom katalogu poznatih numera iz 60tih i 70tih godina prošlog veka, pored „Stonsa“, Peti Smit i grupe Kinks, nalazi se i Perfect Day Lua Rida, koja je „pozajmila“ naziv ovom Vendersovom delu. Ova ambivalentna ljubavna pesma pleni osećajem unutrašnjeg mira, ali nota ironije koja izbija iz muzike i teksta dovodi u pitanje istinsko stanje lirskog subjekta (a samim tim i Hirajame). Sekvence junakove noćne rutine upotpunjene su apstraktnim, crno-belim prikazima snoviđenja koja sadrže umetničke instalacije Donate Venders. U tematskoj su vezi sa fotografijama koje protagonista svakog dana okida na istom mestu u parku, beležeći poigravanje zrakova sunca i lisnatih grana starinskom džepnom kamerom. Kroz mimetičku repeticiju postupaka, recipijent filma, prateći iskustvo lika, proživljava njegovu uvežbanost i spokoj, dosežući katarzično savršenstvo statičnosti.

Urbani pejzaž Tokija kao jedan od vodećih motiva filma akcentuje Vendersovu fascinaciju „Drugim“, koja se u prošlosti manifestovala u projektima kao što je Buena Vista Social Club. Nije slučajno da je upravo ovakvu priču autor izabrao da oživi u Zemlji izlazećeg sunca, državi koja oličava susret marljivog održavanja viševekovne tradicije i visokog nivoa tehnološkog napretka u okviru kapitalističkog sistema.

Moglo bi se govoriti i o stereotipnom sagledavanju japanskog čoveka, koji kroz orijentalističko tumačenje predstavlja tuđinu u negativnom kontekstu, ali i nedostižni ideal požrtvovanosti i visokog morala. Svakako, unutrašnja logika Savršenih dana jeste izgrađena na elementima istočnoazijske filozofije, odnosno na istraživanju ideje da je proces stvaranja krucijalna komponenta koja je ravnopravna finalnom produktu. Ova misao ističe se u japanskoj veštini pravljenja grnčarije na koju i sam autor referiše govoreći o svom filmu u intervjuima. Glavni junak novog Vendersovog filma „vaja“ svoj poetski prostor, ispunjavajući ga asketskom lirikom dnevnih delanja radničke klase.

U isto vreme, ovaj heroj jeste i žrtva okolnosti u kojima se nalazi – on predstavlja univerzalnu figuru samoće, čije se efemerne interakcije sa ljudima završavaju onog momenta kada pređe prag oskudnog doma. Kroz objektiv kamere i potpomognut prodorno umerenom Jakušoovom glumom, Venders uspeva da dočara delikatnu, ćutljivu zainteresovanost sa kojom lik promatra krajolik i ljude. Reklo bi se da pogledom pokušava da upije svaku mrvu nežnosti koja potencijalno lebdi između objekata, ne bi li nešto ostalo da visi u vazduhu, neiskorišćeno. Usamljenost današnjeg čoveka često je uslovljena iscrpnim radnim vremenom koje ne ostavlja mesto za „neisplative“ duhovne potrebe za kojima individua vapi.

Savršeni dani i njegov misteriozni akter mogu se tumačiti i kao omaž načinu na koji sineasta posmatra nastanak umetničkog dela. Sam čin pravljenja filma predstavlja „konzerviranje“ vremensko-prostornih pojmova, kinematografskih „fosila“, čija je uloga često zanemarljiva u širem socijalnom kontekstu. Hirajama režira savršeni film, pronalazi perfekciju u običnosti i beleži je na način koji može delovati prevaziđeno i zastarelo. Venders kao iskusan i proslavljen stvaralac nenametljivo i suptilno izviruje iz estetike svog dela, ukazujući na ležernost stvaranja koja se poklapa sa Hirajaminim ritualnim uživanjem u svakodnevnosti.

Ono što je simptomatično u prašini podteksta jeste nagoveštaj da je skromno bivstvovanje Hirajamin slobodan izbor. Čini se da relevantnost ove tematske niti posebno dolazi do izražaja zbog savremenih strujanja ka minimalizmu i takozvanom sporom življenju, korišćenju ograničene količine proizvoda i posedovanju malog broja materijalnih dragocenosti. Odricanje potrebe za masovnom potrošnjom često je omogućeno upravo finansijskom stabilnošću i privilegovanom polaznom tačkom čoveka koji se za to opredeljuje. U konzumerističkom svetu, svedenost postaje luksuz, što stavlja Hirajamu u prvi red bitke protiv skoro neisprativog tempa (post)modernog društva.

(Naslovna fotografija iz filma Savršeni dani objavljena je uz odobrenje press službe Festivala evropskog filma Palić.)