Srđan Vučinić (1970), filmski kritičar, prozni pisac i umetnički direktor Festivala autorskog filma dobitnik je nagrade „Nebojša Popović“ za 2020. godinu, a koja se dodeljuje za doprinos u promociji i kritičkom promišljanju filmske umetnosti i kulture. U sastavu ovogodišnjeg žirija bili su Srdan Golubović i reditelj Ivan Veselinović. Predsednik žirija, filmolog i filmski kritičar Miroljub Stojanović ističe da je „Vučinič svojim preferenciјama udahnuo novi pristup razumevanju relevantne filmske estetike, a kao kritičar nametnuo se analitičnošću opservaciјa, studioznošću i modernim senzibilitetom“.

Vučinić je objavio knjige eseja „Kraljevstva i izgnanstva“ (2002), „Rađanje kentaura“ (2009), „Crno u koloru: crni humor u srpskom filmu“ (koautor sa Vladanom Matijevićem, 2010) i „Portreti: 24 sličice u sekundi“ (eseji o jugoslovenskom filmu, 2018), te knjige fikcije „Nezajaz: drame i druge priče“ (2013) i „Muzej Havaji“ (priče, 2015). Njegove drame o Dragutinu Iliću, princu Đorđu Karađorđeviću i Milošu Crnjanskom izvedene su na Radio Beogradu. Dobitnik je stipendije „Borislav Pekić“ 2009. godine za sinopsis drame „Nezajaz“.

Budući da je povod za današnji razgovor nagrada čiji ste dobitnik, prisetimo se za početak Nebojše Popovića, Vašeg kolege koji je dao veliki doprinos u kritičkom promišljanju i vrednovanju filma na našim prostorima. Kako je njegov rad uticao na Vas i koliko se celokupna klima promišljanja filma razlikuje danas u odnosu na period Vaših početaka?

Nebojša je bio vrlo posvećen čovek koji se bavio pre svega novinarskim poslom, a njegov rad je posebno značajan, jer je ostavio svojevrstan pečat tokom najgorih sankcija devedesetih, kada bioskopi nisu ni radili. Kao autor emisije „Drugi vek“ napravio je brojne razgovore sa značajnim filmskim stvaraocima sa ovih prostora. Delovao je u okvirima Radio televizije Srbije (RTS), Kulturnog centra Beograd i Palićkog filmskog festivala (Festival evropskog filma Palić). Viđao sam ga u Kanu kada sam tamo išao sa ocem radi selekcije filmova za Festival autorskog filma, a kasnije smo sarađivali u okviru istog festivala. Svakako mi je veoma drago što sam dobio nagradu, posebno zbog ljudi u žiriju, koje veoma cenim, kao i organizacionog odbora koji stoji iza nje.

Šta mislite o položaju filmske kritike danas? Tehnološke inovacije i razvoj digitalnih medija omogućili su plasiranje sadržaja putem različitih kanala (blogovi, socijalne mreže…). Ovo saglasje sa vremenom je nužnost i jedini način popularisanja kritičke misli među mlađim generacijama. Međutim, kritika plasirana na digitalnim medijima izgubila je na oštrini zbog pojave velikog broja proizvoljnih i neutemeljenih opservacija. Da li vidite neku vrstu kompromisa?

Postoje neki zanimljivi portali i elektronski časopisi koji su osnovali mlađi ljudi. Međutim, ja sam malo staromodan i volim da osetim hartiju pod prstima. Kad čitam tekst na internetu teško se orijentišem, a ponekad izgubim osećaj da sam ga uopšte pročitao. Kada se radi o digitalnim medijima mislim da je to, pre svega, mesto na kom će neko da dobije početni podsticaj da se zainteresuje za neku knjigu ili umetničko delo – sumnjam da ozbiljnije i kompleksnije stvari mogu da se plasiraju putem interneta.

Da li filmskog kritičara treba da zanima umetnički vredan film ili svaki film? Kako prići filmovima koji nemaju estetsku vrednost, ali su društveno relevantni u datom trenutku ili privlače veliku pažnju publike?

Pravi kritičar trebalo bi da pokriva autorske, komercijalne, studentske filmove, strane i domaće… Nažalost, nemamo prave kritičare koji prate jednu oblast iz nedelje u nedelju, taj posao je kod nas ukinut kada je ukinuta kultura, ali mi nismo izuzetak, to je globalni fenomen. Moram da priznam da mene nisu zanimali holivudski filmovi, ali jedne godine kada sam pisao za NIN, obrađivao sam određene fenomene u filmovima „Hari Poter“ i „Gospodar prstenova“.

Koliko je poznavanje kulturološkog konteksta u kom je delo nastalo važno za filmskog kritičara?

Prirodno je da ćemo najbolje razumeti filmove iz nama bliske kulture, međutim meni je zanimljivo ono suprotno: kako delo funkcioniše kada preskače prostorne i vremenske barijere? Odnosno, najviše me zanimaju metafizičke i umetničke vrednosti filma. Osoba koja ne poznaje kulturološki kontekst i jezik dela može da ga vidi iz drugog ugla i otkrije nove slojeve. Na primer, filmovi Živka Nikolića smešteni u ruralni predeo Crne Gore (koji je i nama kulturološki dalek) su bili veoma gledani i cenjeni u Izraelu, a „Lepota poroka“ (1986) je osvojila publiku u Holandiji. Takođe, neki iranski i alžirski filmovi, koji su me oduševili, kod njih deluju na jedan način, a za nas predstavljaju nešto sasvim drugo.

U knjizi eseja „Rađanje kentaura“ analizirajući film „Ivkova slava“ (Zdravko Šotra, 2005) ističete da današnji filmovi gube srodnost sa literaturom i većinski se baziraju na perfekcionizmu MTV spotova i šou programa. Da li smatrate da se estetski principi neosporno menjaju i da li nove filmove treba izučavati u skladu sa novim pogledom na svet koji je zavisan od tehnološke evolucije?

Možda sam tu bio donekle isključiv, neki reditelji veoma vešto koriste MTV estetiku. Na primer, Vong Kar-Vai (Kar-wai Wong) je jedan od onih koji su karijeru započeli režirajući spotove i u svojim filmovima on veoma vešto primenjuje taj estetski princip. Što bi rekao Aristotel, nijedna stvar sama po sebi nije ni dobra, ni loša, samo je pitanje kako joj ko prilazi.

Moramo priznati da je umetnički film danas usmeren na uske, privilegovane slojeve. Kako naći put do onih koji ne pripadaju privilegovanim slojevima?

Sve zavisi od toga čime će neko da ti puni uši i kakve informacije će da ti plasira. Kultura je imala status u Jugoslaviji za vreme socijalizma i ja se toga delimično sećam. Kada je izbio rat urušile su se vrednosti, a odnos prema kulturi se nikada nije oporavio. Iza svega je fukoovska ideja o odnosu znanja i moći. Moć ima onaj ko upravlja znanjem. Neću da poričem svoju odgovornost, ali mnoge stvari ne zavise od nas, već od velikih centara moći. Po korenu reči „kultura“ je nešto što se stvara i neguje (colere – nastanjivati, uzgajati), a ova priča o urušavanju kulture  je aktuelna već trideset godina.

Koje je Vaše mišljenje o odnosu teorije filma i filmske kritike? Da li je moguća filmska kritika bez teorije filma?

Mislim da nije nužno da filmski kritičar bude vrsan teoretičar, naravno tu postoje neke osnovne stvari koje se podrazumevaju. Kritičar je neko ko mora da ima, pre svega, osećaj – ne bih da mistifikujem, ali to nije nešto što može da se nauči.

Budući da delujete i u književnom stvaralaštvu, možete li nam reći nešto o povratnoj sprezi između umetničkog stvaralaštva i kritike?

Kritičarski tekstovi iza kojih stojim su za mene stvaralaštvo, verovatno sam zato oduvek bio naklonjen esejističkom pristupu. Najviše cenim one, koji su u okviru  teorije književnosti i teorije filma pronašli svoj jezik, a takvi primeri su Rolan Bart i Mihail Bahtin. Jezik i idiom koji stvaraš u okviru kritike i teorije može da ima književnu vrednost. Ovaj odnos prema kritici je verovatno u korelaciji sa tim što pišem i prozu, ali to je ipak neko više stanje kreativnosti.

U zbirci eseja „Portreti: 24 sličice u sekundi“ ističete da je „manje umeće esejiste u stvarima koje će reći, a daleko veće u svemu onome što će nagovestiti, sažeti ili prećutati“. Možete li nam reći nešto više o tom ćutanju?

To je slično poeziji. Uvek sam težio da u kritici kažem ono što želim na što kondenzovaniji način. Smatram da se ulaskom u preobimnu analizu smisao razvodnjava. Verovatno je to povezano i sa beogradskim duhom za koji je karakterističan jezgrovit pristup, na primer, dela Branka Vučićevića.

I za kraj, šta biste savetovali mladim ljudima koji imaju aspiracije da se bave filmskom kritikom danas?

Svako treba da prati svoj unutrašnji glas, ili što bi rekao Sokrat, svog unutrašnjeg demona. Kada je o bilo kom pisanju reč, i pored svog znanja koje stičemo, verovatno je najbitnije da verujemo tom unutrašnjem glasu.