Staša Bajac (1985), scenaristkinja je filmova „Vlažnost”, koji je imao premijeru na Berlinalu, i filma „Asimetrija”, čija je premijera bila u Beogradu, na FAF-u. Uporedo sa scenarističkim poslom, Staša se bavi i pisanjem za pozorište. Njena drama „Ovaj će biti drugačiji” osvojila je Hartefaktovu nagradu i uspešno se izvodi u Atelje-u 212. Sa Stašom sam vodio razgovor o njenim delima, muzici i životu, generalno.

Premijera „Asimetrije” održana je u Kombank dvorani u okviru FAF-a. Sve je više filmova u kojima reditelji potpisuju i režiju i scenario, stoga je donekle čudno što si radila na scenariju za debitantski dugometražni film rediteljke Maše Nešković. Kako je došlo do vaše saradnje?

Maša i ja smo zajedno bile na faksu, ali nikada se nismo zbližile na fakultetu, onda smo otišle zajedno, posle faksa, na Sarajevo Talent Campus. Ona je bila na katedri sa Nikolom Ljucom, mojim prijateljem iz srednje škole i rediteljem sa kojim sarađujem, te smo se tako u Sarajevu mnogo zbližile. Tad smo razvijale Asimetriju, koja se tad zvala Najduže leto na svetu. Maša je tad već imala priču o troje ljudi, čije se priče dešavaju paralelno. U Sarajevu smo se svako jutro spuštale od centra do smeštaja i razmaštavale kratki film. Zapravo, tako smo prvo došle do ideje za kratki film „Prostor između nas”. To je, do dan danas, omiljeni film koji sam do sad radila, na granici između igranog i eksperimentalnog.

Zaustaviću te na trenutak. Prošla si kroz mnoge radionice, od Sarajeva, Berlina, Torina… Koliko misliš da je važno da se mladi scenaristi prijavljuju na radionice i šta su ti one donele?

Prvo sam bila, zbog Vlažnosti, na Berlinale Talent Campusu i tamo sam upoznala devojke koje rade na Sarajevu i tamo sam upoznala Mašu i tako smo krenule da radimo zajedno. Nekako je ispalo sve povezano, jedno je vodilo ka drugom i to je zaista najveća vrednost radionica. Ne mogu dovoljno da naglasim koliko je važno prijavljivati se na platforme za razvoj. Prvo, to je prvi kontakt sa „publikom“ koja nije tvoj krug prijatelja i kolega, koji ma koliko da se trude da budu objektivni ipak upisuju značenja jer te poznaju. Dakle, to je najtačniji test toga šta dopire, a šta je suviše lokalno. Druga stvar je rad u grupi, gde svi komentarišu svačiji projekat i u tom procesu učiš jako dobro da analiziraš strukture i otvaraš se prema procesu menjanja, bacanja, sečenja koji ume nekad da bude traumatičan. Ovde se to dešava u bezbednom okruženju gde su svi u istoj poziciji. Takođe, tih dana tokom kojih radite, gledaju se filmovi, upoznaju ljudi iz drugih sfera posla i to te prosto fokusira i inspiriše. Meni lično je to daleko korisnije od „networkinga“, ali i to je naravno važan deo jer je neminovno da projekat mora da se finanisira. Na ovim platformama scenario uplovi u međunarodne vode i krene neki život koji mu kasnije olakša dalje faze.

Pričala si o Maši i tebi… „Asimetrija“  ima kompleksne tri priče, a na scenariju ste potpisani i ti i Maša Nešković i Vladimir Arsenijević, pisac. Kako je do toga došlo?

U svakom slučaju, Maša i ja smo radile kratki film Dvoje, nakon što smo provele nekoliko nedelja u Kršku, a za to vreme smo paralelno radile na scenariju za Asimetriju, koja je imala osam verzija. Maša nije bila zadovoljna sa srednjom pričom i onda je rekla da je pročitala roman Vladimira Arsenijevića i odlučila da ga zove da radi na projektu; mada Vlada i ja nismo imali nikakav kontakt jer sam se ja odselila u Berlin u međuvremenu, tako da smo pisali u različitim vremenskim periodima.

Berlin je, uz Beograd, grad za koji se najviše vezuje tvoja karijera. U Berlinu si studirala „Narativni film i audiovizuelne tehnologije”. Reci nam nešto više o samom smeru i razlikama između FDU škole i njihovog pristupa…

Taj smer je u okviru šireg departmana Univerziteta umetnosti, to je kao kada bi na Likovnoj akademiji otvorili smer za film i video art. U okviru njega postoji eksperimentalni film i narativni film. Ima sasvim drugačiji pristup od onog što su filmske akademije kod nas jer je otvoreniji za preplitanje umetničkih disciplina, za nove forme. Više su nas učili da istražujemo, da radimo sve sami, sa manjim budžetima, učili su nas da razmišljamo o filmu kroz druge umetnosti i bliži su video art-u, instalacijama, video spotu, konceptualnoj umetnosti. Tamo nema infrastrukture, kao na FDU, sa svim departmanima, gde imaš montažere, snimatelje, već u Berlinu svi sve radite. Ja sam, na primer, silom prilika morala da naučim da montiram, da ne hvatam rasvetno telo golom rukom već da ti treba rukavica. I tako naučiš da je film umetnost koja zahteva dosta fizičkog posla. U jednom trenutku sam kuvala čili jer neko mora da se bavi keteringom, nije bilo budžeta. I tako shvatiš da moraš da biraš stvari do kojih ti je mnogo stalo, jer tome moraš da se posvetiš stoprocentno. I zbog toga nisam imala dovoljno sati u danu da radim do kraja na scenariju za „Asimetriju“. Tako da je Maša neki deo radila sa Vladimirom, u početku sa mnom, a na kraju je dosta toga i sama uradila.

Mnogo toga se promenilo od trenutka kad ste krenuli da razvijate scenario do trenutka kada smo imali priliku da ga premijerno vidimo. U Srbiji se, generalno, čeka mnogo dugo da se projekti realizuju. Koliko toga se, u međuvremenu, promeni, u samom poimanju dela?

Mislim da je sudbina svakog umetničkog dela koji je imao ideju i realizaciju da su to dva filma, jedan koji si razmaštavao i onaj koji se desio. Meni je najzanimljivije kada na kraju ispadne ono što nismo zamišljali. Meni je to oslobađajuće. Mnogo davno smo radili ovaj scenario i zbog toga ga danas drugačije posmatram. Ali to je sudbina svih projekata ovde. Mnogo je veliki vremenski razmak između ideje i realizacije. Ja ne znam šta je za mene 2011. godine bila ljubav i šta je bio odlazak iz zemlje, pogotovo što sam se u međuvremenu odselila i vratila. Sada imam drastično drugačiji pogled na ljubav i odlaske. Ali sada kada gledam film, iako naravno imam zamerke na neke stvari, on je za mene emotivan i autentičan. Uprkos godinama koje su prošle, Asimetrija je baš Maša i ono što je ona zamišljala u samom početku.

Retki su filmovi koji pružaju nadu na kraju. Ovo je jedan od takvih…

Najdirljivije i najlepše mi je što uz ljubav ide bol, uz sastanak ide rastanak, a rastanak podrazumeva da ste se u nekom trenutku sastali i u tome je lepota, ali to tek iz ove perspektive mogu da kažem i tek sam nedavno shvatila. Sada mi je bio bitan odnos prema životu gde si u miru sa time da ćeš biti povređivan i da ćeš nekog povrediti. Meni se čakra otvorila kad sam gledala „Call me by your name” i poslednji monolog… To je taj momenat u kojem je bolje da neke stvari uradiš nego da žališ sa njima. To ima i u „Asimetriji”, u srednjoj priči, u kojoj ona ostaje, tu se vidi da je u tvojim rukama moć da odlučiš u kom pravcu će ti neke stvari teći. Mislim da je stvar u tome da su okolnosti nekad strašno surove – da li su u pitanju tvoja lična ograničenja, zemlja koja živiš, da li te neko ne voli, a ti ga voliš, ali u tvojim rukama je tvoj odnos prema tome. U tome leži nada, u veri čoveka da je dovoljno jak da se nada, da voli, da gubi i to mi je predivno. U tom smislu je ovaj film vrlo humanistički i romantičan.

A Vlažnost? On ne deluje previše humanistički ili…?

Sve dolazi iz te tačke, čak i kad praviš kritički film, da ti strašno veruješ u društvo i da si povređen kada ono nije onakvo kakvo si zamišljao. Jedina stvar koju ne mogu da prihvatim je nihilizam jer sam naložena i nahajpana na ljude i kad je najgore verujem na bolje. Iako imam impuls da gledam najgore u ljudima, to dolazi iz potrebe da nešto promenim. Što se tiče Vlažnosti sve je krenulo tako što sam tad živela u Molerovoj, na uglu sa Njegoševom gde su svi ti kafići i ekipa koja je portretisana u „Vlažnosti“ mi je bila u perifernom vidu. Onda mi je Stefan Arsenijević rekao za konkurs neke inostrane fondacije za kratkometražni film o ljubavi. Zatim sam smislila premisu, žena koja ima ljubavnika kupi muža na aerodromu i na putu ka kući, slušajući razgovor između muža i njegovog poslovnog kolege,  shvata da želi da ga ostavi. To sam predložila Nikoli Ljuci (reditelju filma prim.aut), koji me je zvao dvadeset minuta kasnije i rekao da je to prvih deset minuta dugometražnog filma. I onda me je pustio da narednih meseci gomilam slike o tom muškarcu koji ne želi da prizna društvu da mu je žena nestala. Nakon toga je bio raspisan open call za script station u Berlinu i tako je sve krenulo.

Radila si na mnogobrojnim projektima u poslednje vreme. Uzmimo samo za primer seriju „Grupa”, „Žigosani u reketu”, pomenuti filmovi. Da li ti više prija rad u grupi ili voliš da radiš sama?

Ja cvetam među ljudima, meni najviše ideja pada na pamet kada imam sa nekim to da podelim i na njihove asocijacije i komentare se nakačim i to mi je najomiljeniji deo posla. Nikola i ja radimo već deset godina zajedno, zatvorimo se, danima razgovaramo, predlažemo, jedino što mi je bitno je da sam ja ta koja fizički kuca. Uvek sam do sad bila okružena ljudima koje izuzetno poštujem kao umetnike i zapravo želim da ih impresioniram. Jedino dijaloge pišem sama.

A kada pišeš za pozorište?

Za pozorište pišem sama.  Ali čak i za pozorište dok nešto sastavljam šaljem dvoje-troje ljudi koji znaju ko sam ja i šta ja hoću. A i lakše je, jer kad pišeš intimne stvari, nešto što je teško i što te muči, lakše je da podeliš sa nekim, ima čak nečeg plemenitog u tome.

Za pozorište si pisala „Ovaj će biti drugačiji”, koji je dobio Hartefaktovu nagradu i uspešno se izvodi u Atelje-u 212. Autorka si i komada „Vodopadi”, „Rekonstrukcije”…Da li te medij određuje ili ti određuješ medij za ono šta hoćeš da kažeš?

Odrasla sam u porodici gde se tata bavi pisanjem, mama svira, studirala je grafiku, film u Londonu, pisala muziku za filmove, ja sviram klavir, gitaru, bas, i prosto, od kad sam bila zigot sam okružena svim sferama umetnosti i kroz moje detinjstvo su protunjale sve grane umetnosti. I zato mi je najteže bilo da izaberem jednu sferu, te sam, izgleda, upisala dramaturgiju jer nisam mogla da se odlučim samo za pozorište ili samo za film. Ali konkretno za pisanje: „Ovaj će biti drugačiji” je nastala nakon što sam radila neki dokumentarac u kojem su Coby i Anđela Veštica, tako da kad je ona ušla u Zadrugu sam počela da je pratim. I tamo sam videla žene koje izgledaju toliko ekstremno i ponašaju se toliko ekstremno da sam pomislila da ovo film ne može da istrpi, da je to stepen stilizacije koji zahteva prostor u kojem može da dođe do ekstrema, a to mi je više pozorište, ili makar to ne bi bio film koji mene zanima.

Šta je ono što u tebe filmu zanima?

Ljubav i mrak. Zanima me sve što se bavi podvodnim vodama, od Bergmana do Finčera. I sve što je nesvesno kod čoveka, film ima neverovatnu moć da to zabeleži. Sve što je atmosfera, što je neuhvatljivo – za mene je to film. A sve što je ideja, ekstrem koji imam potrebu da pokažem uz svoj komentar – to pripada pozorištu. „Ovaj će biti drugačiji” ima feministički manifest za koji ne znam kako bi funkcionisao na filmu… Za film vidim slike i čujem muziku i pišem stvari koje želim da vidim. A u pozorištu želim nekome nešto da objasnim.

Kako danas gledaš na film kao medij i koliko je eksperiment dozvoljen u njemu?

Filmovi koji su kultni, poput „Prošle godine u Marijenbadu”, „Hirošima”, Antonionijeva trilogija, zamisli samo pičovanje „Prošle godine…” nikad ne bi dobio pare… Deluje da nema dovoljno vremena i pravaca koji su spremni da finansiraju eksperiment. To ima veze i sa konkretnim trenutkom i sa zemljom u kojoj živiš i sa publikom, jer mene ne vozi da pravim nešto za 20 ljudi. Sad da napravim film koji bi možda šezdesetih bio popularan, a sada bio viđen od strane šezdeset ljudi na festivalima, ne želim to.

Šta bi ti volela da promeniš svojim delima?

Mislim da je empatija užasno bitna. Istraživanja kažu da treba čitati deci od malena, zato što će tako naučiti da likovi iz tih knjiga imaju svoje unutrašnje svetove i da i oni osećaju, samim tim će se to preneti i na život, krenuće ljude da posmatraju kao bića koja osećaju i koja možeš povrediti. Tako je i sa „Ovaj će biti drugačiji”… Želim da se stvori empatija prema ženama koje bi nazvali glupačom, gold digerkom, prostitutkom, da se shvati da one samo imaju potrebu za ljubavlju i kad bi im se to pružilo, mislim da bi to bila velika stvar.

Koja je tematika tvojih dela? Šta te pokreće?

Mislim da sam dosta uslovljena time što živimo u pretežno mačo svetu, na Balkanu, i da on podrazumeva jednu stvar za žene, drugu za muškarce, a za oboje je ogroman teret. Muškarci na sebe stavljaju nenormalna očekivanja, što se u „Vlažnosti” i „Grupi” može videti. Muškarcima kulturološki nije dozvoljeno da budu ranjivi, tužni, to je veliki pritisak. Mislim da je moj rad obeležilo nasilje, baš zato što se nasilja toliko grozim. A opet to je kultura u kojoj smo odrasli, jezik, način komunikacije, nedozvoljavanje drugima da budu ono što jesu, ubijanje tuge, potreba, ljubavi, empatije, to su sve užasno nasilni činovi. Ono što mi živimo je posledica nasilja koje je počinjeno ovde i sa kojim se mi nismo suočili do sad.

 Za kraj, pomenula si da ti je muzika izuzetno bitna za rad. Šta slušaš dok pišeš i koliko se to menja od projekta do projekta?

Za „Asimetriju“ sam slušala Stray Dogg i njihovu pesmu Time, a igrom slučaja je Dukat radio pesmu za „Asimetriju“... Nisam ni znala da su oni uradili pesmu, Maša mi je tek naknadno rekla da će raditi, tako da me je to baš obradovalo. Taj album je bio za mene soundtrack. Za „Vlažnost” sam slušala Block out i pesmu Beograd spava i slušala sam Zanu… Dosta čudan spoj. Znam da je Miloš Timotijević na setu stalno slušao Zanu. Muzika mi je užasno važna jer često uhvatim nešto, neku atmosferu i onda ne umem tačno da objasnim. I onda kad nađem koja je to pesma, šaljem je svima i preko nje objašnjavam šta tačno želim za određenu scenu.