Kucnuo je čas i za ovdašnju, srpsku premijeru (večeras u beogradskoj Kombank dvorani, a u sklopu programa Slobodne zone 2020) novog dokumentarnog filma Tamare Drakulić, autorke filmova „Ljuljaška“, „Okean“ i „Vetar“. Njen novi film, naslovljen „U slavu ljubavi“, a nastao i uz podršku Filmskog centra Srbije, jeste atipično delo za našu kinematografiju, a više o njemu u razgovoru koji upravo sledi.

Otkud Meksiko i kako je izgledao taj put od inicijalne zamisli do samog snimanja?

Meksiko je bio na različite načine bitan deo mog života u trenutku začetka ideje, a nevezano za film. Pretpostavila sam da se i u tom pejzažu, kulturi, pojedincima, nalaze klice iz kojih je ona proklijala, te da u njima, između ostalog, trebaa da ih tražim. Pritom sam znala da tamo mogu dosta lako da organizujem snimanje i da nam za to neće biti potrebno puno novca. Pustinjski pejzaž se učinio kao zgodna podloga za Šekspirove stihove, i polako su veze između teme i tog predela postale bar naizgled neraskidive. Na Vetru smo se kao ekipa već pronašli, Jelena Angelovski, producentkinja, Igor Đorđević, direktor fotografije, Jelena Maksimović, savetnica u montaži, i Jakov Munižaba, snimatelj zvuka, pa smo – povuci potegni – zajedničkim naporima to učinili mogućim. Seljane je obradovala ideja i svi su nam rado izašli u susret, a uživali su i u konačnom rezultatu kada su pogledali gotovo završenu verziju filma.

Deo ekipe filma na snimanju.

Pa kako onda i konkretno izgleda snimanje srpskog filma u ipak i kulturološki dalekom nam Meksiku?

Svako snimanje do sada je bilo dragocena avantura, i u smislu samog filmskog poduhvata i u smislu novih, nepoznatih prostora u kojima pokušavamo da se snađemo. Upoznavanje i susret različitih kultura mi je u slučaju ovog filma bilo posebno bitno. Na bitan način je to odgovaralo temi filma.
Novina, takođe, na neki način ima tendenciju da izoštri percepciju, dok se u svakodnevici ta ‘magija’ vidljiva u novini, često zagubi u navici. Pokušavam da snimanje organizujem tako da ne protraćim to početno oduševljenje. Slika dobije i druge strane upoznavanjem, ali ne mislim da se inicijalni doživljaj zbog toga treba obezvrediti. Šta više.
Tokom snimanja smo živeli u prostorijama koje se nalaze u dvorištu, među kokošinjcima koji pripadaju Betu, jednom od protagonista, gde se i njegova kuća nalazi. U nekoj poodmakloj fazi snimanja svi smo sinhrono konstatovali da nam se ceo dotadašnji sopstveni život čini kao da se možda nije ni desio. Ti ‘mehuri’, unutar kojih tokom snimanja počnemo da živimo to što snimamo, su mi veoma bitni, bilo da su bliže ili daleko od kuće.

U Meksiku sam, uprkos udaljenosti, mnogo brže i lakše pronašla ljude koji, na primer, druženje doživljavaju na način koji je blizak mom, dok mi u nekim geografski mnogo bližim zemljama to ponekad ni posle dužeg vremena nije pošlo za rukom. Jedan od bitnih utisaka koji nosim iz Meksika je i ta sličnost sa bitnim aspektima naše kulture. To je i u smislu komunikacije vezane za organizaciju dosta pomoglo, pretpostavljam.

Kako se na polju opservacionog dokumentarca stiže do ciljane tačke univerzalnosti priče i ideja?

To je upravo ono što kroz ovaj film pokušavam da dokučim. U tom pokušaju sam prvo pokušala i pokušavam da utvrdim različite elemente ta dva pojma. U tom smislu su se etička pozicija mog posmatranja i razmatranje mogućnosti dokumenta, uprkos neizbežnoj subjektivnosti posmatrača, izdvojili kao najbitniji. Tako sam zaključila da ću se dokumentu, eventualno, najbliže primaći ukoliko svoju subjektivnost uključim kao diskretnog ali ipak vidljivog učesnika. Opservacionom dokumentracu se tako priključila participacija, u vidu Šekspirove tragedije koju smo zajedno sa seljanima pokušali da rekreiramo. Prilikom snimanja, a posebno u montaži filma, održanje ove a još više etičke pozicije koju u ovom radu zauzimam sam stavila na prioritetno mesto. Vrlo brzo sam u ovom radu shvatila da tema o kojoj pokušavam da pričam, ljubav, od mene zahteva prvo da je na neki način odredim, a onda da je kroz rad paralelno primenjujem i tražim. Taj moj pokušaj je najbitniji element forme ovog filma, o čemu između ostalog svedoči njena povremena rasklimanost. Kao premisu sam, u tom smislu, koristila određenje ljubavi kakvo je ponudio Alan Badju u razgovorima koji su i kumovali našem filmu, U slavu ljubavi. On tu ljubav predstavlja kao susret dva bića koja su različita, i kao jedinu snagu koja nas može dovesti blizu tačke sagledavanja, razumevanja i poštovanja te veličanstvene različitosti. U pristupu radu na filmu, koji uključuje živote drugih bića, to određenje je se prevelo u postavljanje drugog na mesto cilja, na način koji odgovara njegovom vrednovanju, a ne kao oruđa kojim ispunjavam svoj cilj. Mislim da je u filmu, posebno u dokumentarnom filmu, to najteži a i najbitniji zadatak. Na snimanju se to, između ostalog, ogledalo u pokušaju da što manje uznemiravamo tok života zarad potreba našeg filma, na primer – ne zaustavljanjem kadra i osobe koju unutar njega pratimo zarad boljeg kvaliteta snimka, čak i kada smo bili u mogućnosti za to. Ne bi, u većini slučajeva, takvo zaustavljanje nikome bitno smetalo, ali je pitanje prioriteta tu meni bilo izuzetno bitno. Iako ne očigledno, ali taj postupak je bitan i određujući element forme ovog filma. U montaži se održanje te pozicije ogledalo u mnogo različitih stvari, od kojih je najteža za prepoznati, osvestiti i preformulisati na koherentan način bio pokušaj da uprkos sopstvenoj nameri, a zapravo zarad nje, aktere ne tretiramo kao likove sopstvenog narativa ili elemente zgodne metafore, već da ih ‘pustim’ da ‘pričaj’* svoju priču (verbalno i neverbalno), odnosno da kadrovi, koji bilo beleže naratora ili opisuju neku radnju, traju dovoljno da ona može da se sagleda, čak i kada to trajanje istupa iz ritma i kada naizgleda predstavlja digresiju.

Da li si razmišljala kako će ovdašnja publika pomiti i prihvatiti tu barem samo prostorno daleku priču?

Čini mi se da je i sa dalekim i sa bliskijim predelima po sredi isto pitanje – koliko ću uspeti da približim i predstavim ono što u njima vidim. Što se daljine, u ovom slučaju, tiče, cilj mi je zapravo bio da je približim, u smislu prepoznavanja bliskih problema sa kojima se i na ovim i bilo kojim drugim prostorima suočavamo, pri čemu se kao bitnije pokazuju staleške umesto kultirnih, nacionalnih i rasnih razlika, kao i onih koje se odnose na udaljenost u vremenu dešavanja.

Prizor iz filma U slavu ljubavi

Kako se zna da je rad na jednom ovakvom filmu završen, da se može stati i zaokružiti snimljeno i u kojem su na tom planu odnosu želje i stvarne, krajnje mogućnosti?

Ne znam kako se drugi autori prema tome odnose, ali ja prepoznam kada sam stigla do svog trenutnog maksimuma. Film za mene predstavlja bitnu etapu istraživanja problema koji me u određenom periodu opseda, ali se istraživanje ne završava sa završetkom rada na njemu. Moj trenutni maksimum u smislu veštine pripovedanja, saradnje sa ekipom, istrajnosti, je sve što mogu da dam, pa ka tome i težim. U filmu i van njega, taj maksimum, moj ili nečiji, koliko god veliki ili mali bio, je zapravo ono za šta sam zainteresovana. Od početka bavljenja ovom formom izražavanja, svoje filmove pored ostalog posmatram i kao dokument sopstvenog trenutka, a on je takav kakav je. Dok god pokušavam da osvestim sve te bezbrojne slepe tačke koje kao gusti štit, čini mi se, mi ljudi imamo tendenciju, uslovljenost, da postavljamo između sebe i neposredne stvarnosti ili sopstvenog delovanja, baš takav trenutak, koliko god potentan ili blagorodan da je ili nije – u potpunosti je dovoljan.

Što se želje i rezultata tiče, ono što me vodi i vuče u radu na filmu je pitanje. Od filma ne očekujem konačan rezultat. Očekujem sadržaj za koji se nadam da će provocirati dalje razmišljanje i potragu, moju ili nečiju.

Iskustvo koje imam sa svakim filmom je početak uokviren nekom idejom, zamislima. Neke od njih u nekom trenutku rada gotovo potpuno nestanu ili se transformišu, film ima svoj život i mislim da je bitno osluškivati ga. Na kraju rada na svakom od dosadašnjih filmova, sa iznenađenjem bih uvidela da se ono što je bilo deo početne ideje pa kroz proces ‘nestalo’, gotovo van moje kontrole vratilo.  Nekih ideja, maštanja, i želja, moram i da se odreknem, kada shvatim da sam posegla za više nego što mogu u trenutku da uhvatim ili zato što ih neki praktični razlozi, kojima ne mogu da se suprotstavim, otežavaju. To odricanje u oba slučaja smatram bitnim gradivom filma.

I Okean i U slavu ljubavi potpadaju pod opservacione dokumentarce, možeš li u ovom trenutku sebe da zamisliš u radu i na reoportažnim dokumentarnim filmovima?

U ovom trenutku ne pokušavam da se zamislim ni u čemu. Slika sveta kakva se iz moje perspektive vidi, govori, da ne kažem vrišti, da je neophodna temeljna promena paradigme, narativa kojim percipiramo svoju stvarnost, koji diktira naš odnos prema sebi i drugima. Isto važi i za odnos prema filmu, načinima njegovog stvaranja, vrednosnom poretku o kom ti načini govore. Na prvom mestu na poziciju iz koje pokušavamo da pričamo, i njenu etičku osnovu koja mi se trenutno čini na različite načine zapostavljena. Da bih mrdnula dalje mislim da imam puno toga da redefinišem i ustanovim, a nisam sigurna gde će i koliko blizu filma će ta redefinicija da me odvede. Želela bih da barem u svom životu brigu o sebi i drugima (a te dve stvari smatram neodvojivim), uvažavanje i poštovanje sebe i drugih, stavim na pijedestal, vrh svojih težnji i vrednosti. To vidim kao najsnažnije oružje protiv proždirućeg kapitalizma i svih mehanizama kojima pokušava i uspeva da se održi na snazi. Poštovanje sebe, sopstvene jedinstvenosti i različitosti, je istinski moguće jedino uz poštovanje jedinstvenosti i različitosti drugih bića. Plasirani normativi time ne prestaju da postoje, ali svakako gube svoju magijsku smagu. Evolucija i biološke promene koje je izazvala, nas je u jednom trenutku naterala da stvorimo svet ideja. Možda bi trebalo da revidiramo njihovo mesto u sistemu vrednosti koji dele sa odnosom i brigom za sebe i drugo biće.

Ali da, volim reportaže. Na putovanjima i pravim mnoge, mikro reportaže namenjene uskom krugu prijatelja, a rado bih taj krug i proširila. TV serija mi se takođe čini kao dobra zabava, al’ očigledno za sad nedovoljno da bih i se i prihvatila tog obimnog poduhvata.

Planiraš li da nastaviš ovim cik-cak putem, da li je po sadašnjoj mustri nakon Ljuljaške, Okeana, Vetra, U slavu ljubavi sada red ponovo za igranu formu?

Prethodnim odgovorm sam podosta odgovorila i na ovo pitanje, ali ako bih pravila film u ovom trenutku, bio bi daleko više igranog karaktera, iako bi dokument bio takođe bitan deo. Nisam primetila tu cik-cak liniju, ali izgleda da šema postoji i održava se.

Zoran Janković